Ako vas zanima kultura stanovanja gradske muslimanske porodice s kraja XVIII i kroz XIX stoljeće, posjetite Svrzinu kuću u Sarajevu. Izgrađena je u tradicionalnom bosanskom stilu i danas je muzej bosanske arhitekture. Sagradila ju je sarajevska porodica Glođo. Naime, kadija Munib ef. Glođo, poznat po borbi za autonimiju Bosne u okviru Osmanskog carstva, ostao je bez muških nasljednika, te je kuća porodičnim vezama prešla u vlasništvo ugledne porodice Svrzo.

BAŠKA JA, BAŠKA TI

Svrzina kuća podijeljena je na selamluk-javni dio i haremluk-porodični dio. Čuvajući intimu obiteljskog života pružala je uvid u život sokaka.Ograda je odvajala privatni od javnog prostora, avlija kuće je obložena oblim kamenom, u njoj je šadrvan, česma koja je služila za održavanje higijene prije ulaska u kuću. U hajatu, prizemlju kuće, okupljala se obitelj, a divanhana na spratu korištena je za odmor i uživanje pogleda na čaršiju. Posjedovala je đul bašću i povrtnjak. Sagrađena je od ćerpiča, pečene opeke i drveta. Muški dio kuće odvojen je od ženskog. Ovakvih je kuća u Sarajevu, u to doba, bilo 40-ak. Pripadale su porodicama višeg staleža.

Poznati sarajevski arhitekt Amir Vuk Zec za ovu kuću kaže da je i dalje najljepša u Sarajevu, da on od nje uči. I drži da je i danas moderna.

- Za mene je kuća moderna ako i dalje mogu od nje učiti. Zamislite, neko neznan ju je napravio prije trista godina, a ja i dan-danas iz nje crpim toliko filozofije i nauka, što ih je taj neko, možda svjesno ili nesvjesno, ugradio u tu kuću. Prije svega, taj istočni odnos do prostora, onda ta puna dualnost. Nije to samo muško - žensko, nego javno i pojavno; te lagane, ženske terase; ti teški, muški zidovi. Onda taj odnos do kuće, bio je  fenomenalan, ta podjela na zimsku (sa snijegom) i ljetnu (s proljećem i beharom). Kao i život čovjeka, od bijele puti djeteta do bijele kose. Ciklično je kuća zaživljavala. U proljeće se obijele voćke, kuća deratizira - izvuče vuna iz dušeka i sve što je pokretno iznese se na sunce. A zidovi od ćerpića! Ja i dalje mislim da je to materijal budućnosti. On će nas jedini sutra odbraniti. On je danas jedini materijal koji filtrira, koji zaguši sva ova silna zračenja prema nama. Ćerpić je od zemlje od koje smo svi i kojoj ćemo se vratiti. Ojačan je slamom koja presijeca ta negativna zračenja, plus dobra zapremina! Da mi se naspavati u ćerpićari! Svi ovi prostori u kojima boravimo i ja sam užasno su šuplji objekti, rekao je, upitan, arhitekt Vuk Zec.

Pokretnog namještaja u ovoj kući nije bilo. Uz tri zida pružali su se minderi za sjedenje, a uz četvrti zid musandera, drvena okolica u čijem sklopu su se nalazili zidana zemljana peć, banjica i dolafi za posteljinu. Sredina sobe je slobodna, te se u zavisnosti od želje ili potrebe, postavljanjem sofre ili prostiranjem posteljine, svaka od njih vrlo jednostavno pretvarala iz dnevne u trpezariju, spavaću sobu.

Muški dio kuće -selamluk bio je društvenom životu porodice i smještaj posluge. U središtu ženskog ili porodičnog dijela kuće haremluka, je avlija s mnoštvom cvijeća u proljetnom i ljetnom periodu gdje su se članovi porodice odmarali. Tri su vrste dekoracije u ovoj kući - kaligrafija, drvorezbarija i vez.

SPAVAŠ NA PODU, JEDEŠ ZA SOFROM

U spavaćoj se sobi spavalo na podu, tu je bešike za bebe, zemljane peći na drva. Centralni dio trpezarije bila je sofra oko koje bi se ukućani "po turski" smjestili tokom zajedničkog ručka. Na sofri su bile postavljene samo kašike za tečna jela, dok se sve ostalo jelom rukom i iz jedne posude. Zidovi su ukrašeni levhama sa citatima iz Kur'ana te rafama s dekorativnim posuđem.

Najveća i najljepša soba u kući musafirhana smještena je u prizemlju i namijenjena je različitim svečarskim i prazničnim povodima. Pod joj je zastrt pirotskim ćilimom iz jednog dijela, tkanog na zahtjev porodice, na zidovima su satovi turske i austrijske proizvodnje te venecijansko ogledalo, a tu su i istočnjačke serdžade. Na stropu sobe je iznimno lijepi primjerak stambolskog lustera, koji mahom krase i ostale sobe.

Središtem sobe dominira velika mangala na kojoj su ukućani, nakon što je zagriju žarom od drvenog ćumura, podgrijavali kafu, palili duhan u čibucima ili tek u nju ubacivali različite mirisne trave. Ormari su ukrašeni jedistvenim konjičkim drvorezom, dodatno čineći sobu svečanijom. Svrzina kuća danas je depadans Muzeja Sarajeva.