Vildana Novalija, Sandra El-Rousan, Aleksandra Saltagić, Andrea Camić i  Dženana Beširević vlasnice su ili suvlasnice svojih malih biznisa smještenih  u Gazi Husrev-begovoj ulici na sarajevskoj Baščaršiji. Danas ovih pet žena i njihovi dućani daju neku novu, svježu i modernu notu čuvenom šmeku baščaršijskih majstora starih zanata i nadaleko poznatih sarajevskih ćevapa. Komšinice su koje se dobro slažu, pomažu jedan drugoj, nadopunjuju se. 

Sandy's 

Sandra je vlasnica radnje Sandy's i u svojoj gastroponudi ima nešto vrlo neuobičajeno za ovu lokaciju - pravi domaće supe, salate, paste, domaći hljeb. Sve radi sasvim sama: nabavlja svježe povrće, kuha, peče i priprema vlastitim rukama i ujedno uslužuje svoje goste. Od jutra do mraka. U njenom malom prostoru svakodnevno je u ponudi neka nova supa ili, kako Sandra kaže, mala vitaminska bomba. Njen otac je iz Jordana, majka Sarajka, a ona se rodila u Sarajevu i tu bila do svoje pete godine. Onda su njenu porodicu životni putevi odveli daleko od Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Povremeno su, za vrijeme raspusta, dolazili u posjetu njenoj baki. Pred sami dolazak, odnosno povratak u Sarajevo, Sandra je živjela i radila u Abu Dabiju (Abu Dhabi - Ujedinjeni Arapski Emirati), imala je dobar posao, radila u jednoj velikoj firmi. Sve je to ostavila da bi se vratila u rodni grad.  Ljeti ima više posla, a ima i baštu. Najčešći gosti su joj stranci. Domaće još uvijek na čaršiji više mami miris ćevapa. 

Agava 

Vildana Novalija suvlasnica je cvjećare „Agava“, smještene na broju 48. Cvjećaru je 2002. godine otvorila, zajedno sa mužem Safetom.  

- Od programa radimo cvijeće za sve. Kada Goran Bregović može imati orkestar za svadbe i sahrane, možemo i mi cvjećaru za svadbe i sahrane. Pravimo nekada i vijence, ali rezano cvijeće je za sve prilike - kaže šaljivo Vildana.

IPosao u Agavi uglavnom se bazira na cvjetnom programu za vjenčanja. Ne rade klasičnu organizaciju vjenčanja već program cvjetne dekoracije, pozivnice, presvlake za stolice, mašne, revere za kićenje, bidermajere, lukove od cvijeća, cvijetne aranžmane za sto za mladence. Za ostalo mogu uputiti onima koji to rade, koji su provjereni, sa kojima se svake subote nađu na nekoj svadbi, timski rade i uhodani su.

Na naše pitanje šta bi preporučila budućim mladencima, Vildana spremno i bez razmišljanja odgovara da je prvi korak informativni razgovor. Tu se dogovora o detaljima:

- Dođu da biraju pozivnice, a nisu odabrali hotel ili mjesto gdje će obaviti vjenčanje, ne znamo gdje je, kada, koji je tip vjenčanja, koja tema, broj gostiju, budžet... Kad oni dođu ja njima sve kažem, kojim redoslijedom je najbolje da idu da bi prošli najbezbolnije, sa što manje stresa. Lijepo je da taj dan prođe bez brige, jer fotografije ostaju za čitav život. Zato treba biti lijepo cvijeće, lijep bidermajer, lijepa atmosfera na svadbi, a da bi ona bila lijepa moraju i mladenci biti dobro raspoloženi - obrazlaže Vildana.

Od ove godine uveli su i još jednu novinu - koordinatora vjenčanja, odnosno nekoga ko bi odredio i pratio protokol, a sve da mladenci imaju što manje stresa.

Kada je Vildanin stres u pitanju, kaže da nije imala nekih teških situacija. Ne želi se po svaku cijenu prihvatiti nekog posla.

- Ja ne preuzimam narudžbu ako vidim da ne mogu ispuniti zahtjeve. Ne želim da mi neko plače - jasna je Vildana. 

- Sezona vjenčanja je proljeće, ljeto, jesen, a za ramazan je mrka kapa. Nekada se nije vjenčavalo između Bajrama, a sada nema nikakve veze - ističe naša sagovornica.

Također, dosta radi i za dijasporu, no kaže da je vrijeđa to što je zapazila da „oni dolaze sa stavom da su oni neko koga mi jedva čekamo da opeljušimo“.

- Da bih ja vama radila, vi morate meni vjerovati - poručuje i njima, a i nama  Vildana.

I, za kraj, Vildana otkriva svoju tajnu: da može priuštiti, u svojoj cvjećari bi imala samo i isključivo sve vrste ruža.

-  Možeš u cvjećari imati cvijeća koliko hoćeš, ali ako je nestalo crvene ruže kao da nemaš ništa. Svi primijete da nema crvene ruže - upućuje Vildana na popularnost i značaj ove kraljice cvijeća. 

 RuKom 

 Aleksandra Saltagić i Andrea Camić su za pet godina „RuKom“ isklesale i izvukle najbolje od sebe. RuKom je inače naziv njihovog obrta koji u potpunosti govori kako je tu, sve što je stvoreno, njihovih ruku djelo. Spojile su grafički dizajn i ručni rad, odnosno dizajn.

Stalno mijenjaju i nadopunjuju ponudu, ali zadržavaju ono sa čime su počele. Njihov primarni proizvod su bili deko-stikeri (tetovaža) za zid, a vremenom su se nadograđivale pa danas imaju tapete, lustere raznih dimenzija, nakit, modne dodatke, tašne, novčanike, futrole za telefon... Kažu da ispunjavaju i želje, pa čak i one koje su zvučale nemoguće za ostvariti. Jedna od njihovih ideja vodilja jeste da stvaraju mjesto gdje individualno pobjeđuje masu. Zato im najviše znači što je njihov proizvod prepoznatljiv.

- Mi i materijale same proizvodimo. Trudimo se da maksimalno bude „made in BiH“. Novčanike sa panoramom Sarajeva štampamo, odnosno štampamo platno za naše novčanike, futrole za mobitele... Jedan dio naših rukotvorina je i to štampanje - kaže Andrea. Stalno rade na tome da obogate ponudu .

- Sretna sam dokle god budem rukama radila - kaže Aleksandra. 

Maksuz 

Dženana Beširević, vlasnica prodavnice neobičnog naziva Maksuz, zajedno sa mužem Velidom i kćerkom Ajšom, pokrenula je biznis za rukotvorine maksuz namijenjene za poklone djeci, članovima porodice i prijateljima. Njihova mala radnja puna je vozića, aviona, oblačića, brojeva, drveća, ptičica... Sve to su ustvari zidni satovi koje ova složna porodica zajedno osmišljava i pretvara u gotov proizvod. Tu su i razni suveniri, ukrasni predmeti, kalendari, lusteri... 

Za mašinima radi muž koji je inače produkt dizajner, on je taj koji tehnički dobro osmisli kako će se sve skupa to uklopiti i sklopiti. Obično mu njih dvije kažu: „Ti smisli kako se može napraviti ono što smo mi zamislile!“ A cilj im je da je dobro urađeno, da traje, da je uredno i da je lijepo.

Ističe da ljudi nisu ni prezahtjevni i da u većini slučajeva prepuste njima kako će dekorisati. Oni daju prijedloge, vide koja su interesovanja, boja, naprave skicu i sve prilagode tome. Za izradu sata treba im najmanje dva do tri dana. Jedan dan se uvijek  rezerviše da se provjeri da li postavljeni satni mehanizam radi.

- Mušterije nam se vraćaju, trudimo se da bude kvalitetno, na vrijeme, mislimo se duže baviti sa tim. Motiviše nas i kćerka i radi nje se žrtvujemo. Nadam se da ćemo mi biti uspješni kad ona završi fakultet, pa da će preuzeti posao, krenuti u svom smjeru - kaže Dženana.

Rade i za restorane, prave  privjeske, slanike, nosače za salvete sa njihovim logom. Prave i kutije i ambalažu za svoje proizvode, to im je i trošak i vrijeme jer

teško je doći do materijala, odgovarajućeg stiropora, kartona. Različiti su ukusi i Dženana ne može neki proizvod izdvojiti kao najprodavaniji.

- Sve se prodaje. Stranci vole ptičice, nešto veselije, oni vole drvo i kod njih je to jako skupo. Kod njih džemper ručno izrađen košta 500 eura, a kod nas se ručni rad ne cijeni - zaključuje Dženana.