Iako je EU najavila da će do 2010. najvjerovatnije sasvim zabraniti upotrebu najlon kesa  koje se prema nekim procjenama u prirodi raspadaju i do milion godina, u BiH još uvijek postoje dileme da li se  baviti organizovanim prikupljanjem i reciklažom, uvođenjem poreza na njih ili donijeti zakon koji bi zabranio njihovu proizvodnju i upotrebu.

IRSKA ZA PRIMJER

 - Za potpunu zabranu korištenja treba visoko razvijena ekološka i potrošačka svijest građana, ali i dobre pripreme i promocija kojom bi trgovci i potrošači blagovremeno bili pripremljeni i obaviješteni o uvođenju zabrane i prednostima koje ona donosi. U tom slučaju treba osigurati i prijelazno razdoblje kako bi se mogla osigurati proizvodnja zamjenskih vrećica od drugih materijala koji se mogu lako reciklirati, a to nije jednostavno jer su visoke cijene problem za mnoge biološki razgradive materijale, što je osobito izraženo u gospodarski nerazvijenim zemljama kao što je naša – kaže Nevenko Herceg, ministar turizma i okoliša u Vladi FBiH. Podsjeća da je Irska, uz pomoć plastičnog poreza korištenje vrećica od 2002. godine smanjila za 90 posto.

U BiH je prošle godine, prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje u BiH, uvezeno oko 2,2 miliona najlon kesa za oko 13  miliona KM ili oko 10.000 tona, a za prvih šest mjeseci ove godine uvezeno ih je za oko šest miliona KM. Sto komada ovih kesa je moguće kupiti samo za 1,5 KM, a nezvanično saznajemo da u FBiH razmišljanju o uvođenju cijene od 10 feninga za jednu kesu.

Prošle godine je u BiH uvezeno i 300 miliona komada različite plastične ambalaže.

 TIHI OKEAN U NAJLONU

Ekolozi upozoravaju da se u svijetu tokom jedne godine utroši između 500 i 1.000 milijardi plastičnih kesa, a reciklira se tek jedan posto. Tihim okeanom plovi oko 3,5 miliona tona plastičnih kesa i flaša koje sadrže otrovne teške metale i prenose bakterije. Cijeni se da pri spaljivanju samo četiri plastične kesice bude uništeno onoliko kisika koliko je dnevna potreba jednog čovjeka. 

A da kese, koje se inače prave od polietilena, nisu štetne samo kao otpad govori podatak da je za proizvodnju jednog kilograma polietilena (dobiva se preradom nafte) u atmosferu ispusti oko dva kilograma ugljen-dioksida, a taj isti polietilen se na svetlosti razgrađuje u manje, otrovnije petropolimere koji truju zemlju i vodu.

Naprimjer, samo u Italiji se godišnje proizvede 300.000 tona kesa i za njihovu proizvodnju upotrijebi  430.000 tona nafte, a u atmosferu ispusti 200.000 tona ugljen-dioksida.

Za razliku od BiH koja još ne zna šta će sa svojim kesama, u Srbiji je predviđeno oporezivanje uvoza i proizvodnje plastičnih kesa čime bi se subvencionisala proizvodnja papirnih kesa. Crna Gora je sasvim zabranila upotrebu najlon kesa, a Hrvatska reciklira ovaj otpad koji i otkupljuje od građana. U Sloveniji se samo u prehrambenim trgovinama godišnje upotrijebi 100 miliona plastičnih kesa. Jedan tamošnji trgovački lanac (koji posluju i u BiH, ali ne tako savjesno) je uložio 800 000 € u akciju ceker kojom je pokušao najlon-kese izbaciti iz upotrebe. Taj lanac u Sloveniji godišnje  sabere i reciklira 12.000 tona otpadne plastične ambalaže.

U BiH se u nekim tržnim centrima se za sada hvale da su uvezli biorazgradive kese koje se raspadaju sto puta brže od uobičajenih, ali bi bilo zanimljivo izračunati koliki je to stoti dio od silnih godina, koliko se najlon kese raspadaju u prirodi.

Herceg upozorava da najlon-kese u prirodi ipak ostavlja čovjek.

- Posljedice su neprocjenjive i za ljude, posebno za buduća pokoljenja jer plastične se vrećice na svjetlosti postupno razgrađuju u manje, otrovnije petropolimere koji lagano truju tlo i vodu, dok mikroskopske otrovne čestice ulaze u hranidbeni lanac, a valja dodati činjenicu da je jednoj plastičnoj vrećici potrebno oko 400 godina da bi se razgradila u prirodi – kaže Herceg. Smatra da F BiH treba organizirati prikupljanje i reciklažu plastičnog otpada i  vrećica koje se mogu iskoristiti kao sirovina za proizvodnju plastičnih folija.

PRAVO TREĆE GENERACIJE

Iz Helsinškog odbora za ljudska prava u BiH upozoravaju da je očuvanje okoliša kao pravo na zdrav okoliš i održivi razvoj jedno od ljudskih prava, pravo treće generacije.

- Svu ozbiljnost poštivanja ljudskih prava u ovoj oblasti ilustruje činjenica da su presude Suda za ljudska prava u Strazburu kršenje ovih prava okvalifikovale kao kršenje prava na život, ali i prava na dom i privatnost - kažu u HKLJOP BiH.

Istini za volju, BiH ima i Strategiju i revidiranu strategiju upravljanja čvrstim otpadom koja predviđa upravljanje otpadom na regionalnom nivou i regionalne  deponije: 16 entitetskih i 14 međuentitetskih koje bi s vremenom trebale prerasti u pet većih regionalnih odlagališta u cijeloj BiH.

- Plastična ambalaža jest veliki problem, no dok ne riješimo pitanje mnogo opasnijeg i opsežnijeg otpada kao što je medicinski ili elektronički otpad, pitanje rješavanja problema plastičnih vrećica još se smatra luksuzom. Danas je u svijetu elektronički otpad najbrži rastući problem jer je osim količine, problem i štetnost njegovih sastojaka poput olova, berilija, žive, kadmija i drugih - kaže Herceg. Napominje da ipak svi stvaramo otpad i ne možemo očekivati da netko drugi vodi brigu o njegovu zbrinjavanje.

- Svatko od nas mora preuzeti odgovornost za vlastiti otpad kojeg proizvodi, ali i težiti tome da proizvede što manje otpada. Najučinko­vitiji način pravilnog gospodarenja otpadom je i najteži, a to je uvođenje principa čistije proizvodnje ili minimaliziranje otpada na mjestu njegova nastanka - govori Herceg.

OPASNI OTPAD IDE NA ZAPAD

Herceg priznaje da u BiH do sada nije mnogo učinjeno ni na zbrinjavanju opasnog otpada u koji spada i radioaktivni otpad.

- Činjenica je da BiH neće moći u EU dok prema europskim standardima ne riješi zbrinjavanje radioaktivnog otpada gradnjom trajnog odlagališta ili u suradnji s drugim zemljama. Opasni otpad u BiH se, prema odredbama  Bazelske konvencije o prekograničnom prometu opasnog otpada i njegovom odlaganju,  izvozi i za posljednjih sedam godina u spalionicama na zapadu je zbrinuto oko 44.000 tona opasnog otpada iz BiH – kaže Herceg.

Posebno problematičan kućni otpad su baterije, lijekovi, boje, lakovi, rastvarači, filmovi, kozmetika, hemikalije za čišćenje, pesticidi, pepeo iz spaliona, mulj iz galvanske industrije, Pb-akumulatori, rastvori...
Ne postoji pouzdani podaci koliko se otpada proizvodi u BiH, ali procjene su da ga ima oko 76.000 m3 godišnje, od čega se dnevno po opštinama stvara 1-5  metara kubnih medicinskog, a 5- 17 bolničkog otpada.

POLITIZACIJA 

FBiH je 2003. godine formirala Fond za zaštitu okoliša koji nikada nije profunkcionisao. Herceg tvrdi da bi on trebao postati temeljni mehanizam prikupljanja i ulaganja sredstava zaštitu okoliša i obnovljivih izvora energije, ali da još nije profunkcionisao u punom kapacitetu zbog neimenovanja direktora i politiziranja ovog pitanja. 

- Prihodi Fonda osiguravat će se iz naknada zagađivača okoliša, korisnika okoliša i naknade za okoliš koja se plaća pri svakoj registraciji vozila. Fond će iz prikupljenih sredstava poticati i financirati projekte smanjivanja nastajanja otpada, projekte saniranja divljih odlagališta, te projekte koji iskorištavaju vrijedna svojstva i uporabu otpada. A kako Pravilnikom o ambalažnom otpadu treba predvidjeti mjere destimuliranja proizvodnje nerazgradivih plastičnih kesa, to će iz sredstava Fonda biti moguće osigurati potporu onima koji bi koristili ili proizvodili biorazgradive vrećice - kaže Herceg.