logo

[{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/10\/jesen.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/jedanaest.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/stecci-na-visocici-1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/pocitelj-1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/medjugorje-deset-tajni-r-1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/arslanagica-most-u-trebinju-2.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/vranica-2112.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/prenj-2155.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/12\/krvavac-11_1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/vrsnica-hajducka-vrata-1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2017\/06\/zelengora-jugino-jezero-1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/12\/bjelasnica-3.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/08\/3.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/08\/jeze-1.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/12\/krvavac-8.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/08\/train-tracks-to-the-horizon-landscape.jpg"},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2016\/08\/panorama-scenics-photography.jpg"}]
[{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2017\/11\/aida-lavovi.jpg","thumb":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2017\/11\/preview\/aida-lavovi.jpg","full":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2017\/11\/source\/aida-lavovi.jpg","caption":""},{"img":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2017\/11\/aida-karamesic-2-sjeverna-koreja-2015.jpg","thumb":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2017\/11\/preview\/aida-karamesic-2-sjeverna-koreja-2015.jpg","full":"http:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2017\/11\/source\/aida-karamesic-2-sjeverna-koreja-2015.jpg","caption":""}]

Aida Karamešić, svjetska putnica od koje se može učiti: Poželi, ostvarit će ti se!

28.11.2017 u 09:53

  • 902
  • Putovanja

Sarajka Aida Karamešić  je prije četiri godine tri mjeseca boravila u Africi na safariju. Priča, bilo joj je fantastično, ali i jako vruće. Bješe novembar i dok se „topila“ od vrućine pomislila je da bi mogla otići negdje gdje je hladnije. Na mapi je našla Čile, Patagoniju. I odlučila je da ide tamo. Nije imala odgovarajuće garderobe, a ne možeš u Africi kupiti jaknu ili skijaško odjelo! Zato je otišla u New York. Tu  je boravila dva-tri dana, kupila novu garderobu, bacila staru, kupila kartu do Santiago de Čile i otputovala.

- Uz pomoć sky milja, kartu sam platila pet dolara. Samo sam takse platila. Bilo je kasno kada sam stigla u Čile. Ponoć. Došla sam na granicu, dala graničaru bosanski pasoš. Kaže meni graničarka: „Šta je ovo?“ Rekoh: „Pasoš.“ „Koja je ovo država?“, pita graničarka. „Moja država, Bosna i Hercegovina!“, objasnim. „Nikad čula, gdje je to, gdje ti je viza?“, zanimalo je graničarku. Pozove još jednog tipa, otvaraju knjige, traže BiH. Jedina sam iz BiH koja je ikad tamo došla - priča ova izuzetno simpatična djevojka.

Nije Čile jedina zemlja u kojoj je prvi put kročila neka Bosanka. Obišla je Aida još mnoge zemlje. Do sada njih 107. Ovaj dio Aidine priče, kao i ono što slijedi u nastavku, za obične smrtnike kakvi smo većinom u ovoj, kako se kod nas najviše voli koristiti izraz, napaćenoj nam BiH, sve zvuči kao filmski režiran, kao američki san.

TEMELJ

Aida Karamešić rođena je Sarajka. Kada analizira svoju ljubav prema putovanjima i avanturama kaže da su za to najzaslužniji njeni roditelji, koji su puno putovali, pa i ona sa njima. Strah od putovanja suzbila je prvenstveno njena majka Grozdana Ožegović Nožica koja nam se, nakratko, i pridružila. Nekada davno, prije rata u BiH, ona je radila u Unisu i dosta putovala službeno, a ako Aida nije u školi, povela bi je sa sobom. Sjećaju se njih dvije i kako je mama voljela gledati filmove i kako bi Aidi, dok putuju autom, pričala priče o svojim putovanjima. Tako joj je, naprimjer, prepričavala svoje dogodovštine sa putovanja u Parizu: o prelijepom hotelu u kojem je odsjela, crvenoj haljini koju je kupila u ekskluzivnoj radnji za bal na koji je išla. Pričala joj je o svojim putovanjima po Evropi, a malena Aida je upijala. Sve dok...

- Jednom sam naišla na neku baš jeftinu kartu za Pariz. Sletim u Pariz, a nisam rezervisala hotel. Pozovem mamu da je pitam u kojem je ona hotelu bila kad je boravila ovdje. Kaže, „nisam nikad bila u Parizu“. I onda mi sve postane jasno - moja mama je sve to pričala iz mašte! Ona je meni tim pričama utuvila u glavu da je sasvim normalno da sam sjedneš u avion i odeš negdje. Mama je ugradila temelje da me nije strah, da mogu sama otići bilo gdje. Sjećam se da mi je i na rođendanskoj čestitki napisala: „Želi, želi puno, želi i ostvarit će ti se“ - zakljujučuje Aida.

Tako danas, za razliku od svoje mame Grozdane, Aida što zaželi, to i ostvari. Sama isplanira svoja putovanja i osmisli ih. Uglavnom sama i putuje. Kaže da se tako lakše organizovati. Ne koristi luksuzne hotele, spava u hostelima u kojima upoznaje zanimljive ljude, uspostavlja kontakte i prijateljstva, putuju zajedno, druže se. Cilj njenih putovanja jeste da upozna srž kulture mjesta u koje ide, da upozna lokalno stanovništvo i vidi životinje koje, kaže ona, obožava.

- U Čile sam išla sama, putovala sam autobusom prema sjeveru. Prije putovanja, pročitam knjige, vidim na internetu šta ima interesantno. Čile mi je jedna od najdražih država u kojima sam bila. I najljepša. Kada ideš sjeverno, dođeš u pustinju Atakama. Atakama je najsuhlje mjesto na svijetu. Ima jedno jezero i toliko je slano da kada se kupaš i izađeš budeš potpuno bijel. Odatle pređeš granicu za Boliviju i tu su najveće plantaže soli, jedno 300-500 kilometara soli. To je sve na vodi, i izgleda kao ledene sante, ali su od soli. Ogomno je, nema ništa drugo do te slane površine. Tu smo se vozili dva dana po tim santama soli.  Onda sam išla na jug, gdje je Patagonija. I u sedmici dana budeš na najsuhljem mjestu na svijetu, onda odeš negdje gdje su glečeri, planine, snijeg, led. Samo 10 sati od jednog do drugog mjesta - ne krije Aida svoje oduševljenje, a ni mi naše svim tim njenim zanimljivim pričama, ali i njom samom.

BRATOVO  RANJAVANJE

Kako se u životu smjenjuju godine sreće i nesreće, tako i Aidina životna priča ima onu tamnu, težu stranu. Ona je počela sa ratom u BiH, kada joj je brat Amel teško ranjen i kada ga je trebalo izmjestiti vani na liječenje. Ovdje je važno naglasiti da je Amel, pred početak rata, bio pred završetkom četvrtog razreda srednje škole, da je planirao upisati fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama i da se za to pripremao i polagao prijemne ispite za koledž. Imao je odlične rezultate. Bio je primljen na čak deset fakulteta u SAD! Trebao je izabrati na koji će. Umjesto upisa na fakultet, nekoliko godina kasnije, teško ranjavanje i daljne liječenje dovelo je Amela u Ameriku. Tamo su ga, odmah s aerodroma, odveli u bolnicu. Sa njim, jer nije mogao hodati, kao pratnja, polazi i, tada, maloljetna sestra Aida. Ni u tako teškom stanju Amel nije odustajao - od ponuđenih gradova za boravak izabrao je Atlantu - da bi mogao ići na fakultet Georgia Tech! U maju su stigli u SAD, a već u augustu Amel je krenuo na fakultet. Završio je hemijski inžinjering i MBA program na Georgia Techu. Danas živi u Phoenix, u Arizoni i radi u Intelu. Aida je na istom fakultetu završila svemirski inžinjering.

- Mi izbjeglice u Americi, Amel na operaciji, ja izašla sa svojih operacija, i gledam one avione. Lete. Mi nemamo para za gaće, nemamo šta jesti, imamo 17 i 21 godinu. Pomaže nam crkva, donosi garderobu, krevete. Onda sam zaželjela: napravit ću avion pa ću njime ići da vidim i mamu i tatu kad god hoću! Mama mi je utuvila u glavu da ako nešto želiš to će ti se ostvariti. To me je i vodilo. Na kraju sam došla do toga da sam mogla napraviti avion. Dizajnirala sam ih, četiri godine sam pravila avione F-35 - priča nam Aida.

Ovdje shvatimo da smo u problemima! Aidin život piše romane, a mi sve to moramo staviti na nekoliko stranica našeg magazina! I njen rad u NASA-i, kasnije i u poznatoj kompaniji „Pratt & Whitney“, gdje je dizajnirala avione. Potom kliničku smrt nakon saobraćajne nesreće koju je imala pet dana po dolasku u Atlantu, pokretanje vlastitog biznisa zahvaljujući kojem je ostvarila svoj san i danas putuje i po devet mjeseci godišnje! Pa njeno volontiranje po svijetu, njenoj velikoj ljubavi – ronjenju i sa najopasnijim  ajkulama...

Za NASA-u je radila dvije godine dok je studirala. Otvorili su laboratoriju na njenom fakultetu, a ona je učestvovala u projektima pravljenja modela za putnički avion, za vozilo koje ide na Mars... 

- NASA je javno poduzeće, tako da tamo nisu neke pare, ali je dobro radno iskustvo koje sam stekla dok sam studirala. U javnom poduzeću uvijek ima previše papirologije, a u privatnoj firmi kad imaš neku ideju, podržavaju te. To i jeste Amerika - da podržava tvoje ideje. Na zadnjem semestru na fakultetu uzela sam predmet takse (porezi) da bih vidjela kako da od tih poreza sebi više zaradim, a manje dajem državi, ali na legalan način. Sada radim takse, tri mjeseca godišnje - kaže Aida.

Ostalim mjesecima putuje po svijetu. Kako ne spava u luksuznim hotelima i „gleda da prođe što jeftnije“, ostane joj dovoljno novca koje bi, kaže, već trebala uložiti u drugi biznis.

- Voljela bih da to bude nešto što volim da radim, a to je da ronim. Tražila sam mjesto gdje sezona traje 9-12 mjeseci, da je turističko mjesto, blizu aerodroma, da je dobro ronjenje. Blizu Balija sam našla ostrva za to. Imala bih dive (ronilački) shop, resort i restoran - govori nam Aida o svojim planovima.

PUTOVANJE U SVEMIR

U periodu od 1995. do 1997. godine Amel i Aida se sa roditeljima nikada nisu sastali. Dopisivali su se, prvo poštom, pa onda putem faks aparata.  Poslije 1997. brat bi dolazio jedne, a sestra druge godine. I tako desetak narednih godina. Nikada u domovinu nisu išli skupa jer nisu mogli priuštiti novac za putovanje. Imali su stipendije za fakultet, a Aida je uzimala studentske kredite, zajam od škole i tako su kupovali avionske karte. Nije bilo lako ni majci Grozdani, koja je „stisnula srce i dušu“ i sve to stoički podnosila.

- Njih dvoje su zgrabili priliku koju su dobili. Uvijek kažem da dijete odgajaš od rođenja i usađuješ im ono što misliš da je dobro. Amerika je Aidi bila ogroman izazov. Uspjela je. Pretjeranim čuvanjem djeteta roditelj ga sputava - zaključuje i savjetuje Grozdana.

Danas i ona ponekad učestvuje u Aidinim putovanjima. Zajedno su bile na Tajlandu, više puta u Las Vegasu. Ipak joj je najljepše putovanje bilo u New York, jer su bile same i posvećene jedna drugoj. Kad nisu zajedno, majka brine gdje ide njena kćerka. To joj ne govori, ali uvijek samo čeka kada će joj se javiti.

- Ona ide svojim putem, tu ne mogu učestvovati, sputavati. Svaka druga riječ je čuvaj se, pazi se, pazi šta radiš - kaže mama Grozdana.

Možda, misli Aida, upravo zbog tog pretjerano zaštitničkog odnosa roditelja, omladina u BiH nema snove, boji se, slabo putuje, a i ako odu, obično je to neko mjesto koje stalno posjećuju. Dok nastaje ovaj tekst Aida je negdje na Madagaskaru, uživa u prizorima Zombitse nacionalnog parka, lemurima, baobab drveću, bubama i drugim kukcima. I u malenom gradu Ilakaa prati rad stanovništva koji ispire pjesak sa safira izvađenog u obližnjim rudnicima.  Kada sve što je tamo zanima obiđe i upozna, otići će na neku novu destinaciju. Gdje joj je kuća, dom...?

- Svoje stvari imam u Sarajevu, Atlanti i Tajlandu. Nigdje ne osjećam da sam kući. U Sarajevo mi je drago doći, ali ne bih ovdje mogla živjeti. Uživam u svakom danu. Svaki dan sam negdje drugo, radim nešto drugo, nešto novo vidim. Zato je meni smor u Sarajevu, svaki dan je isti. Pogotovo ne bih mogla živjeti u Atlanti - kaže ova svjetska putnica.

Planirala je za svoj rođendan otputovati u svemir, raspitivala se, ali su letjelice trenutno zauzete, odnosno u pripravnom stanju zbog krize između Sjeverne Koreje i SAD. Mladima poručuje da trebaju imati svoje snove. Što više snova!

 

 VOLONTIRANJE U KOSTARICI

Aida je svoja putovanja započela prvog maja 2007. Dala je otkaz u kompaniji „Pratt & Whitney“, zaradila pare od obračuna taksi i put pod noge. Najveći san bio joj je da ode u Afriku, ali je prva destinacija bila Kostarika. Tamo je radila kao volonter. Živjela je sa kostarikanskom familijom tri mjeseca. I danas su ostali u kontaktu. Kaže da su je vodili na različita mjesta, da su  imali farmu manga i avokada, te da su često na konjima putovali. Radila je kao volonter u školi i platila putovanje. Jedan dio novca je išao za smještaj i hranu, drugi za školu, opremu. Kostarika je, kaže naša sagovornica, siromašna, ali prelijepa tropska zemlja. Siromašnija je od BiH i putevi su puno gori nego kod nas. Za Kostarikance kaže da su najmirniji narod na svijetu, da nemaju vojsku. Vole da piju pivo, da jedu, druže se i vesele. Aida bi radila od ponedjeljka do petka u školi gdje je djecu učila engleski jezik, a oni nju španjolski. Bilo je tu i drugih volontera, i tokom sedmice oni bi se dogovorili za sljedeće obilaske.

Svakog vikenda bismo išli u druge dijelove Kostarike. Cijelu smo je obišli. Išli smo na sjeverni dio, na vulkan Aranal. To je aktivan vulkan. Tu je i kišna šuma. Učili smo razliku između prašume i kišnih šuma. Tu naveče gledaš kako lava izlazi iz vulkana i sva ona svjetla koja nastaju. Imaju i izvori rijeke, a zbog vulkana je voda topla. Zato su napravili puno bazena tople vode gdje se kupaš. Na svakom bazenu je postavljeno koja je temperatura u kojem bazenu. Konjima smo išli do drugog grada, Monte Videa. Kod njih je prostitucija legalna, žene od 16 godina mogu zarađivati legalno kao prostituke. Inače je prostitucija jako izražena u glavnom gradu, gdje je veliki kriminal. Sada imaju dosta turista. Kad sam ja bila tamo bilo ih je puno manje. Uglavnom su to Amerikanci. Kod glavnog grada ima još jedan vulkan Polas. Kad se popneš na vrh vulkana, stojiš na njegovom rubu i gledaš unutra kako lava ključa. Ako dođeš rano ujutro, kada sunce izlazi i kada je vedro, možeš vidjeti Atlantski i Tihi okean. Stojiš na vrhu vulkana i gledaš dva okeana - priča nam Aida.

 

KAKO ME SPASILO BH. DRŽAVLJANSTVO

Kada je riječ o nelagodnim i opasnim situacijama, Aida nam priča da je jednu takvu doživjela u Mexico Cityu:

- Tu sam bila već dugo i opustila sam se. Bila sam sa svojom rajom, bilo mi je zadnje veče. Vratila sam se u hotel, uzela stvari i trebala sam da odem do jednog prijatelja. Ispred hotela stajalo je auto i ja sam, misleći da je to taksi, sjela u njega. Dala sam vozaču papirić sa adresom. Bila sam vesela, pričala sa njim na engleskom, zezala se. Pitao me iz kog dijela Amerike sam, na šta sam mu odgovorila da nisam Amerikanka već da sam iz Bosne. „Iz Bosne i Hercegovine?“, pitao je on. „Da, iz Bosne.“ Odmah je zaustavio auto, okrenuo ga i krenuo u potpuno drugom pravcu. Shvatila sam tada da nismo išli tamo gdje smo trebali. Pretpostavljam da je htio da me otme jer je mislio da sam Amerikanka. Spasilo me državljanstvo BiH! Prepala sam se, ali znam i da ako pokažeš strah, bit će još gore. Nastavila sam se smijati i zezati. Kad me dovezao, prijatelj me pitao zašto sam u tom autu, što nisam došla taksijem. Rekla sam samo: „Šuti, bolan!“ Poslije sam pitala mamu koliko bi dala para za mene da su me oteli. Kaže mama: „Šta sine, da te zadrže?!“ - smijemo se na ovu maminu šaljivu opasku.

 

MOŽEŠ TI TO!

Na nagovor njene rodice Enise Karamešić, profesorice u Drugoj gimnaziji u Sarajevu, Aida je, dok je boravila u Sarajevu, održala i jedan edukativni čas. Željela je razrednica Enisa svojim učenicima četvrtog razreda iz Aidinog primjera mnogo toga poručiti, a prvenstveno da je sve do njih, njihovog truda, rada i želja. 

- Pokušavala sam djeci to reći. Meni je želja bila da vidim lavu uživo, da jašem slona, da vidim ajkulu uživo... Uvijek sam imala želje, imam ih i sada i pokušavam ih ostvariti. Pitam ja svog malog polubrata, koji živi u Sarajevu i u četvrtom je razredu srednje škole, šta bi volio biti kad poraste? Kaže da ne zna. Tu je meni pomogao Amel, stariji brat. Pitao me šta bih voljela da budem kad porastem. Ni ja nisam tada znala, tek sam počela studirati. Rekao mi je da u teku svaki dan napišem tri stvari, šta bih voljela biti. Bilo kakve stvari. Rekao mi je: „Za mjesec ćeš imati skoro 100 ideja, i samo jedna da ti upali, bit ćeš sretna do kraja života.“  I to je to. Koga god ovdje pitaš, svi ti kažu šta neće da budu i šta ne vole. Ali važno je šta želiš! Ovdje kome god kažeš da nešto želiš, kažu: „ A, ne možeš ti to!“ Odmah te sputavaju. U Americi su ljudi naučeni da te podržavaju. Ako padneš, pao, ubio se i krećeš ispočetka - poručuje Aida.

 

SIGURNOST NA PRVOM MJESTU

Aida je počela roniti 2009. godine, kada joj je tata umro. Uvijek roni u grupi i  mora imati jednog partnera, jer kada se nađe na velikim dubinama može da se desi gušenje, nekada imaju jake struje pa moraš znati gdje su...

- Na Tajlandu radim kao vodič za ronjenje. Znam sve lokacije gdje se roni, gdje su koje ribice. Kada idem na druge destinacije onda oni imaju svoje vodiče koji sve znaju. Uvijek nastojim da su bolji dive šopovi, da su dobri brodovi, da imaju kisik na brodovima. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu. Važno je da su tu ljudi kojima mogu vjerovati i roniti sa njima. U bocama mora biti vazduh, jer kisik i vazduh imaju isti ukus na površini, ne možeš ih razlikovati. Ako zaroniš na ispod 10 metara sa kisikom u boci, to je trenutna smrt. Zato uzimaš opremu u dive šopovima za koje znaš da su dobri i sigurni - savjetuje Aida.

 

RAT U HONDURASU

Kada je 2009. počela roniti bila je u Hondurasu, na malenom ostrvu punom kafića, klubova i ljudi. Sve je bilo lijepo i opušteno, priča nam Aida.

- Jedan dan sam duže spavala, izašla na doručak i nigdje nikoga. Hodala sam tako sama, kada me neko upozorio da je počeo rat i da je uveden policijski sat od 16.00 popodne do podne sutradan. Vratila sam se u hostel. Nisam mogla ni otići s ostrva. Kada me brat zvao, kaže: „Kupi štap za pecanje i šibice, da možeš sebi uhvatiti ribe i jesti.“ Nakon 10-tak dana sam morala da krenem, ali je problem što možeš putovati samo četiri sata. Vozim se autobusom. Stade autobus u brdu. Nigdje nikoga. Izašao vozač, odveo me svojoj kući, dala mi njegova žena da jedem. Sutradan smo krenuli i prešla sam u Gvatemalu. Putovala sam 3-4 dana - priča Aida dok je mi zabrinuti slušamo.

Nismo ni došli sebi, ona već opisuje zanimljivosti iz Gvatemale:

- U Gvatemali ima isto jedan vulkan. Tu lava teče, stojiš pored nje, slikaš. Raja koja je znala za to ponijela je stare cipele, čizme i približavala se lavi, obuća se topi. Tu iskopaš par kamenja i onda na toj toploti tostiraš šljezove kolačiće i jedeš - kaže ona.

 

 SUSRET NAJOPASNIJE VRSTE

U jednom zaronu u Fijiu Aida je vidjela čak sedam vrsta ajkula. Ispred nje su plivale neke od najopasnijih ajkula. Priča nam da je, zbog boje aparata kojim je snimala, ajkula krenula prema njoj jer je mislila da je riba.

- Prošla je iznad mene, a ja sam morala da legnem da bi prošla. Bojim se, ali šta ću, gotovo je. Gdje ćeš? Ajkule nisu naučene da jedu ljude, nikad ih nisu ni jele. Kad se nesreća desi, to je drugo. Kada sam se slikala za National Geografic, slikala sam se sa jatom sardina. Kada se nađeš ispod njih, to je mrak i  ništa ne vidiš. Ajkule, duge jedno 3,5 metara, uđu u jato sardina, udare ih repom i jedu. Sa nama je bio jedan lokalac i rekao da misli da je vidio ajkulu. Krenula sam da je vidim, a ajkula je krenula na mene, prišla mi skroz blizu, napravila dva kruga oko mene i otišla. Slikala sam je. Mislila je da sam velika riba. Ovi iz National Geografica, koji su to vidjeli, rekli su da nikada nisu ništa strašnije vidjeli. Ima tih strašnih trenutaka, ali šta ti možeš kada ti se to desi?! Kad počneš paničiti onda ti je gore. Paniči poslije, a kada je ključni trenutak moraš se praviti lud - savjetuje Aida šta raditi pri susretu s ajkulama.

 

Možda vas zanima i ...

FOTOGALERIJA: Wadi Rum, Jordan

10.08.2017 u 10:21

Ovo mjesto je pod zaštitom UNESCO-a. Nalazi se u sjevernom Jordanu, a nudi prelijep pogled na stijene, pećine, uske klis...

  • 230
loading ...