Kasne vlakovi i avioni no niko zbog toga nije počinio harakiri. Više je automata za cigarete nego mjesta za pušenje. Japanci vole piti, ali im je tolerancija na alkohol vrlo niska. Karaoke omiljena zabava.

Piše: Aleksandra Ignatovska

Razmišljanje o dalekoj „Zemlji izlazećeg sunca“ neminovno priziva asocijacije o brzim vlakovima koji nikada ne kasne, sushiju, gejšama, visokoj tehnologiji, čudnim televizijskim programima, animama, nekim sasvim drugačijim društvenim normama… Sve bi se to moglo smjestiti u dvije kategorije - tradicionalnu i onu modernu, poslovnu i tehnološku.

Prije polaska u Japan ni sama nisam znala što očekivati. Sa jedne strane sam vjerovala da me čeka egzotika sa druge strane svijeta, a istovremeno sam imala velika očekivanja od visoke tehnologije i velikog utjecaja Zapada. Već u samom početku trotjednog putovanja srušio se prvi stereotip o Japanu - avion je kasnio. Kasnili su i vlakovi, a nitko nije, koliko znam, počinio harakiri zbog toga. No, sustav je organiziran, a ljudi su radišni i disciplinirani pa prihvaćaju greške i rade na tome da ih izbjegnu ubuduće.

Kad govorimo o turizmu, ima ponešto za svakoga. Ljubitelji povijesti, umjetnosti i arhitekture najviše će uživati u razgledavanju hramova, svetišta i dvoraca. Dok su hramovi i svetišta u našem jeziku praktički sinonimi, u japanskom postoji uočljivija razlika između tih religijskih zdanja – zna se šta je budističkog, a šta šintoističkog podrijetla. Religije se miješaju, pa se danas mnogi Japanci rađaju kao šintoisti, vjenčaju se u katoličkom obredu, a umiru u budističkom. Božić je u Japanu komercijalizirani blagdan koji parovi uglavnom provode zajedno (i to jednako odjeveni), a jede se božićna torta na kojoj se nalaze jagode. Nije čudno usred zime pronalaziti ljetno voće. Nova godina, koja je u našim krajevima vrijeme za veliku zabavu, tamo je obiteljski i vjerski blagdan. Priprema se osechi - mnogo različitih jela koja se jedu prva tri dana nove godine zbog vjerovanja da bog vatre odmara prvog siječnja. Ponoć se dočekuje u svetištu, gdje veliko zvono zvoni 108 puta, kao oprost 108 mogućih zemaljskih grijeha. Ujutro 1. siječnja obilaze se svetišta, gdje se moli za pretke.

Sretne vreće fukubukaro

Poslijepodne se okreću onoj manje tradicionalnoj strani i idu u kupovinu, jer dućani ne žele novu godinu započinjati sa skladištem punim starih zaliha pa robu stavljaju na popuste. Postoje i „sretne vreće“, fukubukaro, koje kupci kupuju ne znajući što je unutra, ali bez straha jer je ukupna vrijednost robe često više puta veća od cijene koju su platili.

Unatoč očekivanjima o tome da ću na visoku tehnologiju nailaziti na svakom koraku, uređaji koji se koriste ne razlikuju se od naših. Cijene pametnih telefona, tableta i laptopa su mnogo niže, no tu razlike staju. Ipak, tehnologiju koriste za vlastitu komociju pa su tako zahodske daske grijane, a mnogobrojne imaju i funkciju pranja korisnika, automatskog otvaranja i potezanja vode i slično. Ta tema nije ni neuobičajena u razgovorima, primjerice za vrijeme ručka.

Kao što je poznato, Japanci obožavaju zabavne parkove. Kada otputuju u Ameriku najviše će pričati o doživljaju Disneylanda, a u Osaku mnogi dolaze zbog Universal Studios Japan. Vožnja i šetnja kroz svijet Harryja Pottera nije me ostavila ravnodušnom, ali šokiralo me što je i tamo sve bilo isključivo na japanskom jeziku. Engleski im nije jača strana pa je bilo na meni da usvojim osnove japanskog. „Arigato“ znači hvala, a uz to ide i klanjanje, ovisno o stupnju poštovanja prema osobi. Klanjaju se umjesto pozdrava, a kada ih netko propusti na cesti, u znak zahvalnosti se klanjaju i u automobilu. „Konichiwa“ je pozdrav, „sayonara“ oproštaj, „kampai“ nazdravljanje, a najpopularnija nova riječ 2014. godine bila je „dame“, što znači nemoj to raditi ili samo „nema šanse“ kao uzvik iznenađenja.

Taj izraz promovirao je komičarski duo koji čine dvije djevojke, od kojih je jedna odjevena u muškarca, a druga u ženu robota lakog morala. No to je sasvim normalno u njihovom TV-programu. Više su me šokirale zabavne emisije u kojima se sumo borci natječu u tome ko će dulje izdržati mlaz vode usmjeren u privatne dijelove, ili tradicionalni novogodišnji program pod nazivom „Nemoj se smijati“ u kojem voditelj sudionike kad se nasmiju udara po stražnjici.

Hrana, sake i pivo

Iz mog iskustva, Japanci vole piti, ali imaju nisku toleranciju na alkohol. Napili su se samo slušajući o mnogobrojnim vrstama rakije koje imamo, a kada opisuju nekoga tko može (po njihovim mjerilima) mnogo popiti, zavidno govore da je „very strong“.

Osim u dućanima, piće se kupuje na automatima koji se nalaze svakih par kilometara uz cestu, na parkiralištima, ulicama… Urbanu legendu o automatu u kojem se mogu kupiti rabljene gaćice srednjoškolki nisam uspjela provjeriti jer sam bila smještena u manjim gradovima, Kasaiu i Nishiwakiju. Posvuda se nalaze i automati za kupovinu cigareta, no to nije razlog da se pušači razvesele jer je više automata nego mjesta gdje je dozvoljeno pušenje. Zabranjeno je na ulicama, u malobrojnim kafićima, ali je dozvoljeno u restoranima u kojima se radi roštilj.

U Japanu su noćni klubovi stigli samo u veće gradove, a ljudi se druže u pabovima. Ti pabovi izgledaju kao restorani, što praktički i jesu jer se uz piće poslužuje i hrana. Plesnog podija nema, jer je i ples stigao u Japan tek nedavno. Ipak, podij koji vole je onaj pjevački, jer su karaoke omiljeni način zabave onih malo odraslijih.

Zahvaljujući tome što sam bila smještena u obitelji, osim turističkih destinacija, upoznala sam i svakodnevni život u manjim gradovima. Potiče se domaći uzgoj pa žene uz to što su kućanice često obrađuju i komad zemlje te proizvode donose na pijacu. Ne prodaju ih kao placarice i nema cjenkanja, već ih izvažu, zalijepe naljepnicu sa cijenom i mjestom uzgoja i postave na policu dućana. Ostatak je na sustavu. Za razliku od povrtnog dijela, riblji dio tržnice više sliči na ono što smo navikli.

Na početku putovanja sam se pitala koliko su sukobljeni tradicija i moderan način života, a ono što sam shvatila je da sukoba nema, samo su podijelili uloge. Ponekada te uloge dolaze do ekstrema, a unatoč tome naoko slučajnom rasporedu, sve se međusobno nadopunjava. Štogod očekivali, Japan će vas iznenaditi, ali ne i razočarati. Sayonara!

1 - 3D mapping je svjetlosni performans na dvorcu u Osaki

2 - U Kyotu se nudi mogućnost turistima da se obuku u gejšu, maiko ili samuraja

3 - Izrada šalica u Tachikuiu, gdje tradicija izrade Tamba posuđa seže 800 godina u prošlost

4 - Sto godina stara japanska kuća u centru grada

5 - Izrada omochija, torte od riže

6 - Novogodišnja gozba - osechi

7 - Ispred svetišta se za Novu godinu okupljaju ljudi kako bi se pomolili i družili uz vatru i slastice

8 - Kimono se nosi u svečanim situacijama, a postoje i učiteljice nošenja kimona koje prenose tradiciju pravilnog odijevanja.

9 - Sushi, najprepoznatljivije japansko jelo

10 - Gužva u šoping središtu Kobea

11 - Kineski kvart u Kobeu

12 - Turisti hrane jelene u Nara parku

13 - U Nishiwakiju se nalaze dva geografska središta Japana, staro i novo tek kilometar udaljeno zbog preciznijih uređaja za mjerenje

14 - U upotrebi su dva pisma: katakana (na slici) i hiragana

15 - Mnogi traže mirnu oazu u hramovima - na slici je „zlatni hram“ Kinaku-ji

Pored tradicionalnog sakea, jako je popularno pivo. Iz mog iskustva, Japanci vole piti, ali imaju nisku toleranciju na alkohol. Napili su se samo slušajući o mnogobrojnim vrstama rakije koje imamo, a kada opisuju nekoga tko može (po njihovim mjerilima) mnogo popiti, zavidno govore da je „very strong“.