Piše: Prim. mr. sc. dr. Alija Aginčić

Za plastične i estetske hirurge oktobar je bio vrlo dinamičan mjesec. U Minhenu se, u organizaciji Sarajlije dr. Milomira Ninkovića, održavao veliki simpozijum rekonstruktivne hirurgije u periodu od 19. do 22. oktobra. Dan kasnije, od 23. do 27. oktobra, japanski Kyoto bio je domaćin Kongresa Međunarodnog udruženja za estetsku plastičnu hirurgiju (International Society of Aesthetic Plastic Surgery - ISAPS).

BESKRAJNA SUSRETLJIVOST

S obzirom da se sa dr. Ninkovićem često viđam i razmjenjujem iskustva, ovaj put sam odlučio da otputujem u Japan. Osim toga, kao generalni sekretar ISAPS-a za Bosnu i Hercegovinu, bilo je i poželjno da se pojavim na ovom događaju koji okuplja plastične hirurge iz cijelog svijeta. Zahvaljujući ušteđevini i uz podršku prijatelja i nekoliko medicinskih kuća, finansijska konstrukcija je uspješno zatvorena. Kako će se ispostaviti, u Japanu sam bio jedini hirurg iz BiH, a iz regiona je bilo još samo pet kolega iz Srbije.

Put je iz Sarajeva vodio do Istanbula, zatim let do Osake, a onda „sporim“ japanskim vozovima do Kyota, pa u hotel nedaleko od kongresnog centra. Iako ne spadam u one koji su vidjeli cijeli svijet, mogu sa pravom reći da sam vidio dosta od Evrope i Sjeverne i Južne Amerike. Ali da je Japan nešto posebno i fascinantno bilo je jasno već po slijetanju u Osaku. Uređenost, čistoća, marljivost, poštenje i praktično nepostojanje kriminala uprkos konstatnim gužvama, samo je dio riječi kojima se može opisati japansko društvo, uz ogradu da su to impresije stečene tokom nekoliko dana boravka i to u pauzama između stručnih predavanja.

Glavni povod dolaska je svakako Kongres, koji je prilika da se čuju iskustva iz cijelog svijeta iz čega mi hirurzi puno „profitiramo“, ali struka svakako nije priča za reportaže. Naravno, kao neko ko je tamo prvi put, osuđeni ste da često prolaznike priupitate za neku pomoć. Iako se ne može reći da im je engleski jezik jača strana, ako je to neko mjerilo, moje iskustvo je pokazalo da ga govore bolje nego, recimo, Italijani. U svakom slučaju, slabašan fond riječi kompenzuju neviđenom susretljivošću i željom da vam pomognu. Bez obzira da li se radi o prodavnici, restoranu ili ulici, svi se stalno klanjaju, povlače unazad i ne pada im na pamet da vam leđa okrenu. Od tolike ljubaznosti gotovo da vam postane neprijatno, ali u nekom trenutku, čak i ja, kao neko iz potpuno drugačije kulture i mentaliteta, shvatim da je to nešto na šta se čovjek može brzo naviknuti i poželjeti da živi u takvom društvu. Zbog svega toga, prva, i vjerovatno jedina, riječ koju ćete naučiti na japanskom jeste „arigato“ (hvala) jer je to nešto što ćete često ponavljati. Japanci inače nemaju običaj da se rukuju jer to smatraju na neki način nehigijenskim, ali ako im pružite ruku, uzvratit će da vas ne bi uvrijedili.

ČISTE DOK ČEKAJU PREVOZ

Mnogi kažu da Japanci rade po cijeli dan. Čak i da je to istina, milina je raditi u takvoj atmosferi. Ne sumnjam da i njih muče razni problemi, ali za tih nekoliko dana nisam ih uspio detektovati. Odsustvo bilo kakve galame bez obzira na veliku frekvenciju je nešto što svakako prija ušima naviknutim na buku svake vrste.

Japancima je tradicija od izuzetne važnosti, što se primijeti vrlo brzo. Djevojke koje hodaju gradom u tradicionalnom kimonu uobičajen su prizor. Čak se i generalni sekretar Asocijacije ponekad u njemu znao pojaviti na Kongresu. Naravno, ni Japan nije ostao pošteđen uticaja zapadnjačke kulture. Naročito mladi. Kožne jakne, kose ofarbane u jarke boje predstavljaju neku drugu krajnost japanskog društva, ali taj neobični miks se nekako jako dobro uklapa. I, što je najvažnije, savršeno funkcioniše.

Jedna od najneobičnijih stvari koju sam primijetio, za vrijeme kratkih „ekskurzija“ između kongresnih dešavanja, jesu metle koje se nalaze na autobuskim i metro stanicama. Metla, sama po sebi, nije naravno nikakvo čudo, ali kada vidite poslovne ljude u odjelima, studente, stare i mlade, kako sami uzimaju metlu, malo počiste okolinu, a onda uđu u prevozno sredstvo koje dolazi na vrijeme ostanete pomalo zbunjeni. Kada sam se raspitao, kazali su mi kako Japanci smatraju da je čast počistiti oko sebe i uraditi nešto za opšte dobro. Jedno veče sam čak i na televiziji vidio da ih tome uče već u uzrastu od tri, četiri godine. Na pitanje zašto, dobit ćete jednostavan odgovor: Kako će Kyoto biti čist ako se djeca ne nauče metli od malih nogu. Stoga i ne čudi da je mali potočić koji prolazi kroz sami, milionski, grad toliko čist da je zapravo pitak.

CIJENE VISOKE, PORCIJE MALE

Ono što vjerovatno većinu zanima jesu cijene koje su svakako više nego u BiH. Prije svega, treba napomenuti da je taksi-prevoz relativno prihvatljiv, što je naravno uvijek važno kada ste turista. Svi voze neke stare kockaste modele Toyote kojih nema na našim cestama, ali izgledaju kao da su tek izašli iz fabrike. Volani su na desnoj strani, svi su automatici i benzinci. Račun se podrazumijeva, a bakšiša nema. Napojnice se ne ostavljaju ni konobarima i obično će vam ih vratiti čak i ako im ih date. O nekoj prevari nema ni govora. Prevara i krađa im jednostavno nije u mentalnom sklopu. Čokolade u prodavnicama se kreću od dva eura pa naviše, a pivo 1,5 do dva eura. Skuplje nego kod nas, ali ne drastično.

Večere na koje smo išli u restorane su uglavnom plaćali organizatori. Goste Kongresa su u nekoliko navrata na večere izvodili i zastupnici razne medicinske opreme. To su uglavnom bili „fancy“ restorani u kojima su večere oko hiljadu maraka po osobi. Uprkos tolikim cijenama, teško da bi se prosječan Bosanac u njima najeo. Po „gabaritima“, ja sam bio najveći hirurg u Kyotu pa su se svi skupljali oko mene kao oko Gulivera tako da se tek ja nisam ni pokušavao najesti.

Ilustracije radi, jedne večeri smo jeli biftek od govedine na japanski način spremljen na 58 stepeni Celzija, mariniran, prelivan specijalnim sokom od cijeđene riže i čokolade. Jeste ukusan, ali je veličine malo većeg dukata. I suši je naravno obavezno na meniju, a dobijete dva, tri listića.

Najviše se jelo na samom Kongresu jer smo tu provodili najveći dio dana. Tamo smo dobijali lanč pakete koji su bili razvrstani na one za vegetarijance i na one za „mesojede“. To su stvari koje su uračunate u cijenu kotizacije, kao i neograničene količine kafe i čaja. Ulazak u Kongresni centar nije bio moguć bez odgovarajuće akreditacije, a to su kontrolisali simpatični zaštitari obučeni u tirkizne zelene uniforme, beskrajno ljubazni i vrlo učtivi.

HIRURŠKE MASKE

U zanimljivosti svakako spada i to što pola stanovništva nosi hirurške maske, ali nisam uspio saznati da li je to zbog straha da se ne zaraze, da oni nekoga ne zaraze ili je u pitanju zagađenost zraka.

Opštepoznata je činjenica da je Japan zemlja najnaprednije tehnologije, a u to smo se uvjerili kada smo ušli u tehno prodavnicu gdje nas je dočekao robot sa tabletom u „rukama“ u koji ukucate ono što vas zanima nakon čega vas on vodi kroz prodavnicu.

Japan je zaista savršeno organizovana zemlja i nešto neviđeno. Vjerovatno ih je zato Bog i stavio na ostrvo i izolovao od ostatka svijeta. U svakom slučaju, ovo možda jeste bilo poskupo, ali i nezaboravno iskustvo. Arigato Kyoto, još jednom.