Tekst i foto: Mevludin Mekić

Kao dječaka, sada već davnih 80-ih godina, oduvijek me fascinirala uskotračna pruga Sarajevo - Pale - Višegrad, kojom je huktao popularni voz ćiro, iako već tada nije bila u funkciji. Sjećam se kako sam hodao šinama koje u to vrijeme još nisu bile skinute na aktuelna i aktivna kupališta na Miljacki. Mi, djeca iz padinskih dijelova grada sa „memli strane“, uvijek smo išli na najudaljenija kupališta - Humsko, Pantin i Zeleni vir... A do njih je vodila pruga.

Prije nekoliko dana, na ideju prijatelja i kolege Refe, krenusmo sa paljanske stare željezničke stanice prema Sarajevu, tačnije Bistriku. Takmičili smo se ko će duže, a da ne padne, u jednom komadu hodati šinama. To je nekada znalo trajati baš dugo.

Sada je to pješačka staza dužine petnaestak kilometara, ali i dalje sve još podsjeća na ćiru. Samo fali zvuk i dim koji je ispuštao dok je prolazio ovim krajevima. Huhu... huhu... huu...

Staza je markirana, a koriste je i biciklisti koji su došli na ideju da je ožive, ali ih toga dana ne sretosmo. Još traje zima i ima februarskog snijega.

Dok hodamo, ne možemo a da se ne divimo graditeljima koji su ovu prugu napravili. Uz mala ulaganja, ona bi se dala srediti pa da danas bude regionalna atrakcija u kojoj bi uživali mnogi ljubitelji prirode i zdravog života. Nakon par kilometara hodanja nailazimo na staru česmu koja je napravljena 1906. godine i još je u funkciji. O kvalitetu vode od koje smo napravili kafu suvišno je govoriti. Ta česma se nalazi, prema mom mišljenju, negdje ispod trebevićkog sela Jasik, a po ostacima koji se mogu okolo zapaziti bi se moglo reći da je i tu bila neka podstanica ili nešto slično.

Nastavljamo dalje i dolazimo do mosta koji je jako oštećen. Može se i preći preko njega, ali se može i zaobići. Za adrenalinske zavisnika to je pravo uživanje. Prešli smo most poskakujući sa jednog praga na drugi. Nakon njega dolazi još jedan koji je u sličnom stanju, ali je za svaki slučaj neko napravio stazu okolo pa se može zaobići.

Tuneli su posebna zanimljivost. Ima ih petnaest. Kratkih, dugih, urušenih poluzatrpanih, ali uglavnom prohodnih. Dolazimo do trećeg mosta totalno porušenog (udaljenost između krajeva je oko 50 metara, a visina mosta je 30 metara). Ispod mosta se, u klisuri, vide njegovi ostaci. Jedan mještanin obližnjeg naselja Dovlići reče da je most ukraden.

Ti lopovi su bili pravi diverzanti, pomislih u sebi. Prvi put da čujem da je neko ukrao čitav most! U šali smo kometarisali da je Valter bio mala maca za njih jer je on rušio mostove, a ovi su ih još i odnijeli.

Nastavljamo do bivše željezničke stanice Dovlići, koja je porušena, ali se naziru njeni ostaci koji govore kroz šta je tokom vremena prošla. Kratka pauza da se okrijepimo i bacimo pogled na mjesto gdje se spajaju dvije Miljacke, Paljanska i Mokranjska. Za one koji ne znaju, treba reći da rijeka Miljacka ima dva izvora, jedan u okolini Mokrog, podno Romanije, a drugi kod Pala tako da se te dvije rječice, Mokranjska i Paljanska Miljacka, sastaju nizvodno od željezničke stanice u Dovlićima, na mjestu zvanom Sastavci. Tu nastaje Miljacka.

Iznad Sastavaka se nalazi i Hodidjed, srednjevjekovni utvrđeni grad koji se nalazio istočno od današnjeg Sarajeva na uzvišenju iznad Miljacke. Za vrijeme dolaska Osmanlija na taj prostor, Hodidjed je bio jedini utvrđeni grad u Vrhbosanskoj župi. Imao je utvrđenje sa glavnom kulom (površine oko 5.000 m2). Prvi put se spominje 1434. godine, kada ga je zauzeo osmanski vojskovođa Barak. Prema turskom popisu iz 1455. godine, Hodidjed je imao dizdara (zapovjednika) i posadu od 23 vojnika dok je podgrađe Hodidjeda, Bulagaj, zavedeno kao selo. To selo vjerovatno je nestalo u požaru koji je započeo kralj Tomaš 1459. godine, nakon što nije uspio vratiti Hodidjed od Osmanlija.
Postoje indicije da se Hodidjed nalazio na lokalitetu današnje Bijele tabije, no prema drugim izvorima Hodidjed se nalazio na Bulozima. Prema ovoj prvoj teoriji, Bijela tabija je nastala od Hodidjeda u ranom 18. vijeku, u doba kad su bile pojačane fortifikacija Sarajeva nakon prodora Eugena Savojskog.

Da ipak nastavimo dalje o našoj avanturi. Nakon otprilike dva kilometra nailazimo na lovačku kuću u izgradnji, gdje zatičemo desetak lovaca koji učestvuju u radovima. Oni su većinom iz okolnih naselja Jarčedoli, Močila, Hrid... Kako nam rekoše, ona stara je zapaljena, a ne znaju ko je to uradio. Nabrajaju u svojoj ljutini da studenti nisu sigurno, vjerovatno neki narkomani koji se tu pojave s vremena na vrijeme. Ovoga puta su je bolje napravili i obezbijedili, a bit će, kažu, i videonadzor. „Pa nek' pokušaju ponovo“, reče nam jedan stari lovac koji se preziva Zec. „Ne d'o im bog da ih uhvatimo, bilo bi svašta“, zaprijeti Zec.

Na naš upit koje divljači ima u njihovom lovištu rekoše da su oni tu više zbog druženja, ali da zna biti i medvjeda. Ako nema ništa tu je njihov najstariji lovac Zec koji je uvijek spreman na šalu. Tu pored lovačke kolibe nalazi se i poznati izvor pitke vode, zvan Mali Hropoč, gdje se uvijek u ljetnom periodu hlade pivom i ostalim osvježavajućim napicima. Drugi izvor se zove Veliki Hropoč i do njega vodi staza do toka same rijeke Miljacke.

Zahvaljuju se načelniku općine Stari Grad koji im je, kažu, pomogao da obnove novu kućicu. Ostajemo do dugo u noć uz vatru u razgovoru sa njima, jer kad krene lovačka priča teško je dočekati kraj... Za ćiru se veže i jedna poznata pošalica, Mogao je, vele nam lovci, kasniti pet, deset minuta, sat, dva, pa i šest, ali je uvijek stizao i nikada nije izdao.

Druže Tito, ne diraj nam ćiru...

Željeznička pruge Sarajevo - Višegrad počela je sa gradnjom u jesen 1902. godine a završena davne 1906. godine. Za četiri godine, koliko je trajala izgradnja, ukupna dužina trase iznosila je 166,5 km od Sarajeva, preko Bistrika, Dovlića, Pala, Korana, Stambulčića, Sjetline, Prače, Renovice, Ustiprače, Međeđe,Višegrada.

Od Sarajeva do Pala dužina trase je 11,5 kilometara. Postojao je projekat kojim bi se ova pruga oživjela za turističke potrebe, ali do današnjeg dana još ništa nije urađeno. Trasa pruge projektovana je dolinama i stranama klisura Miljacke, Paljanske Miljacke, Prače, Drine, Lima i Rzava. Ova pruga je imala 99 tunela, sa velikim brojem vijadukata, galerija, potpornih i obložnih zidova. Prugom je prestao promet i kretanje vozova 1. jula 1978. godine. Ti dani ukidanja pruge bili su pravi dani žalosti za Pale i njihovu okolinu. „Druže Tito, ne diraj nam ćiru, nećeš nikad ostati na miru!“

Mnogi su plakali tajno i javno, proklinjali vlast koja ide protiv svog naroda. Prvobitna brzina vozova je bila 25 km/h. Vremenom su ispravljane oštrije krivine i brzina je povećana na 40, a onda je stigao i Drugi svjetski rat. Popravke su vršene poslije rata, tako da je završila svoj život sa 60 km/h. Narod je prugu koristio, omogućila je zapošljavanje, davala hljeb, prevozila ga bez zakašnjenja. Sve je bilo u najboljim godinama i punoj snazi životnoj.

Legenda o caru i zlatu

Znala se i uvijek iznova pričala i legenda o tome kad je ono zapela gradnja, pa onaj glavni izvođač otišao lično kod cara Franje da mu kaže da su udarili na tvrdo, da ni kilu kamena ne mogu razbiti, a car će ti njemu: „E da ja tebe pitam nešto, ako ja tebi za svaku kilu odbijenog kamena platim kilu zlata, može li se trasa onda probiti?“ Ovaj odgovori da tako može. „E onda nastavite raditi“, završi car Franjo. Koliko je ta legenda istinita, niko nije znao, ali smo je mi svi uvijek rado prepričavali.

Brže od autoputa

Početkom dvadesetog vijeka je za samo četiri godine napravljeno 166,5 kilometara ove željezničke pruge i 99 tunela sa velikim brojem vijadukata i mnogim pratećim objektima. Danas, uz svu moguću savremenu tehnologiju, od kraja rata u BiH pa naovamo napravilo se 219 kilometara autoputeva.