Kada kreket utihne...

Selo Gojevići u blizini Fojnice danas je centar lova na žabe u Bosni. Nekada su se žabe u ovim krajevima lovile i jele zbog neimaštine, a danas se ubrajaju u delikatesu za one sa dubljim džepom. Ove godine sezona lova u Gojevićima započela je nešto ranije i naša ekipa pratila je nadaleko čuvenog lovca na žabe, Sumbulku Miličević ili odmilja Sumbe, živu legendu ovog kraja.

Iz cijelog svijeta stižu narudžbe

U trenutku kada u automobilu sa lokalnog radija počinju prvi ritmovi velikog hita grupe TBF „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“, neposredno pred ulazak u Fojnicu iz pravca Kiseljaka, naša ekipa skreće sa glavnog puta u pravcu sela Gojevići. Iako to na tabli ne piše, znamo da je selo udaljeno šest kilometara. Dok loš asfalt testira amortizere, a rupe na putu nakratko prekidaju refren, to ipak nije dovoljno da nam pokvari ovo predvečerje. Puno veća opasnost za priču po koju smo se ovdje uputili bi mogla biti temperatura koja se opasno i ubrzano približava nultom podioku.

Ali o tome nemamo vremena razmišljati jer već ulazimo u selo. Prateći instrukcije koje smo prethodno dobili telefonom, kuću Miličevića pronalazimo bez problema. U domu nas već spremni dočekuju njen suprug Tomislav i bračni par Ivica i Ruža Stanić.

- Žabe hvatam od ranog djetinjstva. Hvatao ih je još moj djed, a možda i pradjed, a onda je to nastavio moj otac. U to doba je vladala neimaština pa je ovo bio najbolji alternativni izvor mesa. Tu porodičnu tradiciju dugu više od stotinu godina, smo naslijedili nas 11-ero braće i sestara. U međuvremenu su svi odustali i sada samo ja u familiji održavam ovu tradiciju - otkriva Sumbe povod naše posjete. Potom napomenu da je ona porijeklom iz obližnjeg Šćitova, a tradiciju lova na žabe je, nakon udaje, nastavila u Gojevićima.

- Ja sam poslije rata desetak godina držala kavanu u kojoj su se, naravno, kao delicija prodavali i žablji specijaliteti. Danas ih pripremam samo za prijatelje koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Iz Švicarske, Austrije, Njemačke, Švedske, pa čak i iz Australije. Ovih dana me mnogi zovu da im obavezno ostavim žabe jer planiraju doći ovdje već za Uskrs. Tako ove naše fojničke žabe završavaju u stomacima širom svijeta. Ne mogu se naravno iznositi iz zemlje pa se ovdje jedu. Sezona lova traje samo dva, tri mjeseca pa se zato unaprijed naručuju - navodi naša sagovornica.

U sezoni se uhvati stotinjak kila žaba

A sezona kreće upravo sa početkom proljeća, s otapanjem snijega i povećanjem temperatura i traje dva, tri mjeseca. Zahvaljujući blagoj zimi, sezona lova je ove godine krenula ranije, ali smo, kako se već polako u međuvremenu ispostavlja, izabrali najhladniju večer u posljednjih nekoliko dana.

- Nakon što ih očistimo, zamrznemo ih u vrećice u kojima obavezno ostavimo i malo vode pa kada se otkrave budu zaista svježe. Zamrznute bez vode ostanu malo suhoparne - otkriva Sumbe proceduru skladištenja.

Prema njenim riječima, posljednjih godina ulov je znatno manji jer su mnoge bare zatrpane ili isušene pa je manje i kreketanja. Pa ipak, zahvaljujući spomenutom ranijem početku sezone, ove godine je u zamrzivaču Sumbe već arhivirala 15-ak kila očišćenih žaba.

- Tokom cijele sezone znam uhvatiti i do 100 kilograma. U zavisnosti od veličine, za kilogram treba uhvatiti otprilike 30 do 40 žaba, a ženke su dosta veće od mužjaka. Ja ih najčešće hvatam golim rukama, mada se nosi i mreža. Tu je od opreme naravno i dobra baterija i duboke čizme. Žabe nakon hvatanja držimo žive u vodi prije pripreme. Taj dio inače ja ne radim, već zovemo nekoga. Ako vidimo da se trebaju izleći jaja, onda sačekamo da se izlegu, pa jaja vratimo u vodu. Nakon uklanjanja glave, iznutrica i vrhova krakova, jede se praktično sve ostalo, a bataci su na glasu jer je na njima naravno najviše mesa - kaže Sumbe.

Noć se već dobro zacrnila pa je vrijeme da se pođe. Krenut ćemo na obližnji lokalitet Bijeli pijesak, bivši kamenolom gdje se sada nalazi sedam, osam bara, upućuju nas domaćini. Nakon 15-ak minuta vožnje uzbrdo stižemo u lovište.Sama lokacija ne zauzima veliku površinu, a bare su praktično manje rupe koje su ostale poslije kamenoloma, pa sada zahvaljući oborinama s obližnjih uzvišenja služe kao sezonsko mrijestilište žaba koje tokom noći pristižu sa okolnih brda.
- Nema ovdje nijedne - sumira Sumbe pregled prve bare, dok u susjednoj Ivo nailazi samo na krastače koje se ne love. Sumbe je potom zasukala rukave, a kanta s ulovom postaje sve teža. I u Ivinoj mreži je sve više plijena, ali ipak nisu zadovoljni.

- Leže na dnu vode, a to znači da je hladno i da ih večeras neće biti puno. Kada je toplije vrijeme, ne morate čak ni u vodu silaziti jer ih po putu možete hvatati - zaključuje Ivo, ali nastavljamo dalje. Sat vremena kasnije, cijeli kamenolom je temeljito pretresen, ali je ulov mršav. Već se duboko zašlo u noć, a specijaliteti se moraju probati pa se nema vremena ići na druge lokacije.

Žaba ima ukus kao...

U povratku nam Sumbe govori da će večerašnji ulov biti živ ostavljen u kantama sa vodom da se vidi da li će izlijeći jaja koja se onda vraćaju u bare jer, kako kažu, treba razmišljati o tome „šta ćemo loviti narednih godina“. Kulinarsko umijeće će nam stoga demonstrirati sa već obrađenim žabama. I dok se u Sumbinoj kuhinji ulje polako zagrijava na potrebnu temperaturu, Ivo se raspričao, dok ga Ruža i Tomo nadopunjavaju. Za Ivu je ovo sport na čiji početak sezone čeka cijele godine.

- Sve se ostavlja i idemo u žabe. Moj brat, koji živi u Njemačkoj, obožava žabe, pa uvijek i za njega ostavimo. Mnogi su skeptični prema žabama, ali ove su zaista lijepe i nemate nikakav osjećaj neugodnosti kada je držite u ruci. Ovdje egzistiraju samo dvije vrste žaba, a mi ove koje lovimo zovemo šumske. Ima i krastača, koje naravno ne hvatamo, a one su puno veće. Doduše, krastače smo lovili par puta za medicinske institute u Sarajevu. Imali smo i par studentica koje su sa nama jednom išle u lov - priča nam Ivo. Dok fotografišemo trpezu, iščekujući našu reakciju nakon što prvi put probamo ovu deliciju, prisjeća se raznih događaja.

- Mnogi su baš kod mene prvi put probali žabe. Kao i sve drugo, nekome se svidi, a nekom ne. Dok sam imala kafanu, SFOR-ovci su znali ovdje doći na žabe, ali su počeli dolaziti tek kada su ih ovdje slučajno probali prvi put. Sjećam se jednog od njih, ne znam iz koje države je bio, ali je rekao da će pobjeći čim ih stavim na sto. Poslije se ispostavilo da ih je upravo on najviše pojeo. Sada to radim samo za prijatelje i društvo, koji su naši ljudi - kaže Sumbe.
Iako je uzbuđenje bilo veliko, baš kao i predrasude, impresije nakon prvog zalogaja su zapravo vrlo pozitivne. Ukus i osjećaj su najbliži piletini, samo su zalogaji manji jer je manje mesa, a više koščica. Nakon drugog zalogaja, pogotovo u razgovoru i zaboravi se ovaj istorijski trenutak kada se prvi put probalo ovo, za našu kulturu, neobično meso.

- Zanimljivo je da fratri jako vole žabe i smatraju ih specijalitetom. Iako su nekada možda bile hrana siromašnih, osim fratara žablje delicije danas vole gazde, imućniji ljudi, doktori...