Tekst je objavljen u magazinu Start BiH, broj 525. (februar 2019.) 

Tekst i fotografija: Mevludin Mekić

POŠTUJ PRIRODU: Krenuli smo iz Sarajeva u pola pet ujutro u pravcu Maglića, najveće planine u BiH za koju mnogi kažu da, osim što je najveća, i najljepša je. Pravimo kratku pauzu u mjestu koje se zove Prijeđel. Iz Prijeđela se pruža fantastičan pogled (iz auta) na dolinu rijeke Sutjeske i okolne planine - Zelengoru, Volujak i Maglić. Sitna kiša rominja, većina planinskih vrhova se ne vidi od „kape“ koju pravi jutarnja magla. Naša je namjera da uspskos vremenskim (ne)prilikama nastavimo dalje. Želja za planinama je jača.

Zovemo prijatelja, iskusnog gorštaka, koji se nalazi u selu Zaostro. Savjetuje da ne idemo na Maglić jer nevrijeme samo što nije.

- Jeste li normalni!? Vidi mu kape kako se namračila - konstatuje naš gorštak.

Ipak, nastavljamo put u pravcu Dernečišta, odakle mislimo penjati vrh Maglića. Maglić (2.386 metara nadmorske visine) veličanstveni je gorostas, prepun strmih, surovih litica. Najviša tačka bh. dijela dinarskog masiva s istoimenim vrhom za koji se tvrdi da je od 365 dana u godini bar pola tog vremena skriven u magli. Nalazi se na istoku BiH. Njegov vrh je naša granica sa Crnom Gorom, na čijoj strani se nalazi vrh Veliki Vitao koji je veći za deset metara, okružen Pivom i Sutjeskom. Sastavni je dio Nacionalnog parka Sutjeska, u kome se nalazi jedina preostala evropska prašuma - Perućica. Vremenske (ne)prilike se na ovoj planini mijenjaju kao na traci, a magla zna biti tako gusta da se čini kako hodate kroz tijesto.

Kolega Refa predlaže da popijemo kafu u kolibi na Mrkalj kladama i sačekamo ne bi li se vrijeme popravilo. No, kiša kao da nas je čula pa počinje žešće padati. Čuje se i poneki grom, vjetar je sve jači i kao da upozorava da ne idemo dalje. Prirodu treba poštovati. Odustajemo i donosimo odluku: da put ne bi bio uzaludan, idemo na Trnovačko jezero do kojega nam je lakše, bogme i sigurnije doći. Stoga nastavljamo put prema Prijevoru, odakle pješačka staza vodi na Trnovačko jezero koje se nalazi na pograničnoj teritoriji BiH i Crne Gore, kojoj i pripada.

NETAKNUTA PRIRODA: Kiša nas neprestano prati mijenjajući intenzitet padanja. Dolazimo do Suhe jezerine, gdje su se otapanjem snjegova napravila dva manja jezerceta te bezbroj bara i potočića koji su prošarali ovu dolinu punu počupanih stabala. Njih su velike lavine snijele s obronaka Maglića proteklih godina. Predio izgleda sablasno.

Srećemo dvojicu Crnogoraca u gumenim čizmama koji su krenuli obići svoje katune prvi put ove godine. Njihovi su katuni na padinama Volujaka. I mi i oni se čudimo da po ovakvom vremenu neko hoda ovim prostorima. Nakon dva sata hoda, mokri do kože, dolazimo na jezero gdje nas dočeka domaćin Ćalasan. On je došao dan prije nas da obiđe kolibe i pripremi objekte za nadolazeću sezonu koja će ove godine očigledno kasniti.

Trnovačko jezero, Park prirode Piva okruženo je Maglićem, Trnovačkim Durmitorom, Biočom,Vlasuljom i Volujakom na 1.517 mnv, koje su brižljivo sakrili ovo gorsko jezero i čuvaju ga kao dar još netaknute prirode. Sušimo odjeću i okrepljujemo se jabukovačom koju nam donosi domaćin. Na momenat progrijava i sunce. Kiša ga brzo otjera. Odmaramo nekih dva sata ne bismo li se bar malo osušili i pripremili za povratak po ovakvom vremenu, a baš nam se ne da. Valja nam se vratiti do auta, koji smo ostavili na pola puta između Prijevora i Mrkalj klada jer dalje nismo mogli zbog nanosa snijega. Planinari, koji su dobro upoznali ćud ove planine, znaju neodoljivu snagu i privlačnosti, ali znaju i za onu opasnu, nepredvidivu stranu. Priroda je čudo koje treba poštovati i ne prkositi njenim hirovima. Mi smo je ispoštovali i otišli dokle nam je dozvolila.

DRVOSJEČE: No, tu se naša avantura ne završava. Konačimo u Radevićima, selu nadomak Foče, gdje pravimo planove za sljedeći dan. Odlučujemo se za Treskać, jedan od vrhova Treskavice. Treskaću prilazimo iz pravca Kalinovika, tačnije sa Gvozna polja, odakle preko Simovića bare penjemo Treskać. Dan je bolji od jučerašnjeg i uživamo u prekrasnim krajolicima. Čitav plato Treskavice je kao na dlanu, a vidiljivost je dobra. Bacamo pogled i na Maglić čiji je vrh u magli. Vrijeme se naglo mijenja i kiša počinje padati kvareći uživanje. Nigdje planinara na vidiku. Ali smo zato sreli grupu drvosječa iz Busovače i Viteza koje je, kako kažu, nevolja dovukla u ove krajeve.

Svratili smo u njihovu kolibu na kafu. Pričaju o svemu i svačemu, pa i to da je medvjed koji je bježao od nas - naišao na njih. Spominju i kako je u obližnjim minskim poljima, ostalim nakon proteklog rata, prije nekoliko godina stradao njihov kolega drvosječa. Plata im je po učinku, po usječenom kubiku drveta. Na terenu su 15 dana. Ne znam kako bih nazvao ovu dvodnevnu planinarsku avanturu. Možda - „varljivo proljeće 2019“.