Tekst i foto: Mevludin Mekić

Za Prenj jedna pjesma kaže: "Prenj planina nije, to je divova kuća" . Onda je Zelena Glava, kao najveći vrh Prenja,  krov te kuće. Uzdiže se na 2155 metara iznad mora, odakle se pruža fantastičan pogled na divlju ljepotu ostalih 10 vrhova koji su veći od 2000 mnv.

Naš uspon na planinu

Naša mala putešestvija na ovu planinu počinje iz Konjičke Bjele oko 600 mnv sela nadomak Konjica odakle stazom preko Rakovog Laza i dalje ispod  Skoka  dolazimo do kultne planinske kuće Jezerce koja se nalazi 1655 mnv. Ona je i polazna tačka za gotovo sve okolne vrhove i odličan je bazni kamp a što je jako bitno- uvjek je otvorena za zaljubljenike u prirodne ljepote Prenja.

Tu pravimo kratku pauzu da bi dopunili zalihe vode jer je dan pakleno vruć i voda se troši. Do vrha Zelena Glava preko Kopilice vam treba oko sat i po do dva sata zavisno od toga kako ste fizički spremni za ovaj poduhvat.

Na našem putu ka vrhu nailazimo na  dva malo zahtjevnija dijela, prvi od Jezerca prema Zelenoj Glavi i drugi koji je na zadnjem usponu na Zelenu Glavu gdje su postavljene sajle. No,  to  našoj maloj ekipi ne pravi veće poteškoće jer svaka kap znoja koju smo potrošili da bi uživali u prizoru koji vam ovaj vrh pruža je vrjedna i sa razlogom potrošena- da bi vidjeli veličanstven prizor koji vam jednostavno oduzima dah.

Na ovaj prizor niko ne može ostati ravnodušan. Hlada nema ali puše neki svježi, lagani povjetarac koji vam pruža ugodan osjećaj. Nakon pauze za razgledanje i fotografisanje istim putem vraćamo se nazad. Za ovaj poduhvat potrebno je savladati visinsku razliku od 1600 mnv i oko sedamnaest kilometara staze.

Ime Prenj u prijevodu znači pašnjak ali na njemu više nema stoke da pase- barem je mi nismo vidjeli tokom naših posjeta njenim vrletima. Planina je u proteklom ratu jako zagađena minama i nije preporučljivo kretati se van markiranih staza. Kretati se vrletima Prenja znači uživati ali i biti oprezan jer ima dosta vratolimnih litica u koje smo se sami uvjerili u jednom od naših  tura.

Surova je ali preljepa planinu. Litice ispod Velike Kape na koje smo mi nesvjesno izbili tražeći kraticu, predstavljaju pravi izazov koji nismo moglio savladati bez konopca. Na našu sreću, imali smo ga. Nismo imali puno izbora ili se vratiti odakle smo došli na vrh Velika Kapa ili se spusti niz litice što smo na kraju i uradili.

Prenj je već uzimao danak u životima svojih zaljubljenika koji su njene ćudi osjetili na najgori mogući način. Zato vam toplo preporučujemo da se ne penjete na ovaj gorstas  bez stručnog planinarskog vodiča ili nekog iskusnog planinara. 

Malo o samoj planini

Prenj se proteže sa sjeverozapada od rijeke Neretve i mjesta Glavatičeva kod Konjica, do Bijelog Polja kod Mostara, a sa jugoistočne strane je omeđen planinskim masivima Veleža, Crvnja i Visočice. Obuhvata teritoriju od skoro 500 km2 i spada u visoke planine. Jedanaest vrhova je preko 2000 mnv;  Zelena glava (2155), Lupoglav (2102), Osobac (2099), Otiš (2097), Vjetreno Brdo/Erač (2082), Herač (2042), Vidina Kapa (2032), Kerač (2030), Ovča (2021), Botini (2015) i Velika Kapa (2007).

Na vrhove  planine može se doći iz više pravaca. Iz pravca Konjica odnosno sela Bijela sa sjevera; sa Boračkog jezera odnosno sela Borci sa sjeveroistoka; iz Jablanice sa sjeverozapada i Mostara sa juga. Gotovo svi pristupi na planinu vode putem silaska lednika.

Malo o čudima ove planine

O surovosti ove planine postoje razni dokazi i priče; Na Prenju je 19. augusta 1949. godine osvanuo lijep sunčan dan. Dvije studentkinje iz Slovenije, članovi planinarskog društva “Kranj”, Ada Modić (rođ. 1916) i Marica Hribar (rođ. 1925), krenule su sa Boračkog  jezera ka planinarskom domu “Jezerce”. Oko tri sata poslijepodne, oblak je prekrio planinu i nastala je provala kiše. Hladan vjetar počeo je da duva strahovitom brzinom donoseći ledenu kišu i snijeg.

Temperatura se spustila na nula stepeni. U trenutku strašne mećave, dvije studentkinje bile su nadomak planinarskog doma “Jezerce”. Ali, zahvaćene panikom, skrenule su sa pravca i počele lutati po planini. Hladno nevrijeme bijesnilo je planinom. Studentkinje su bile u ljetnoj opremi. Poslije dva sata mećava je prestala noseći u smrt dva mlada života.

 Aprila 1954. godine Anton Skreb, student iz Zagreba, od nevremena je nastradao na Prenju, u Vlasnom dolu, tik do doma “Jezerce”. 1962. godine na Prenju su poginule sestre Kezić. 14. februara 1970. godine iz planinarskog doma “Jezerce” krenula su na prvo zimsko osvajanje Lupoglava (2102 mnv) trojica hrabrih planinara-alpinista: Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Momčilo Stjepanović. Tog dana nemilosrdna snježna lavina snijela je s vrha Lupoglava i uništila ovu trojicu mladih alpinista. Kad se snijeg otopio, u kamenom amfiteatru Barnog dola pronađeni su 11. jula 1970. godine.