Ne mogu da vjerujem! Isti cuko gotovo na istom mjestu, a prošla je godina dana. Kao da  smo se dogovarali. Mesi je pas tornjak, čuvar stada ovaca  i tu je zajedno sa svojim gazdom  Mujom  iz sela Bobovice sa sjevernih obronaka planine Visočice.

Eee, druže, nije to Mesi, to mu je brat- reče nam Mujo, Mesi je otišao na drugu stranu planine. Kontam, ovo je onda neki Ronaldo ili nedao bog Džeko, al ne znam, čudna imena daju ljudi svojim ljubimcima. Moju dilemu prekinu njegov vlasnik: "Ovo je Medo, vidiš da je veći puno od Mesija! " Jeste tek sad vidim, potvrdih Mujinu konstataciju iako bih se zakleo da je to isti cuko-Mesi.

U podnožju planine Visočice u Planinarskom domu Vrela  je obično polazna tačke i mjesto okupljanja za sve one kojima ova planina pruža brojne mogućnosti, od vožnje brdskim biciklima, turnog skijanja pa do ekstremnog penjanja na  Puzim ( 1776 m nv ) jedan od najmarkantnijih vrhova Visočice koji nas podsjeća na leđa dinosaurusa. Tu su naravno i obični ljudi rekreativci koji koriste lijep dan da bi pobjegli od svojih problema i bar nakratko uživali u čarima ove ljepotice koja pravi prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne.

Dan je bilo idealan, okolni vrhovi još u jutarnjoj izmaglici i trava mokra od rose, a mi željni planine. Odmah iznad doma počinje markirana staza koja nas kroz šumu vodi do izvora  gdje dopunjavamo naše zalihe vode i nastavljamo se kretati dalje do  vrha Subar (1820 mnv).  Tu  pravimo kratku pauzu pripremajući se za najteži dio našeg današnjeg “planinarskog jednodnevnog izleta”.

Dalje nastavljmo grebenom  tj. stazom koja nas vodi sve do samog vrha Vito (1960 mnv). Staza je strma i malo naporna, ali izlaskom na greben svaki umor prestaje jer smo već na mjestu odakle je pogled koji vas ostavlja bez daha.Onima koji se nisu kretali ovim stazam  preporučujemo oprez . Morali smo biti  pažljivi da ne bi došlo do povrede. Na ovakavom nepristupačnom predjelu i najmanja povreda  je ozbiljna.

Na sami vrh smo izašli za dva sata.Visočica je lijepa planina u svakom pogledu i u svakom godišnjem dobu pruža pravi odmor za oči onima koji je dođu posjetiti i bar na jedan dan uživati u njenim ljepotama.

 Greben je orjentisan u pravcu sjeverozapad – jugoistok i dijeli planinu na sjeverni i južni dio.Sa južne odnosno sa hercegovačke strane nalaze se sela: Luka, Ježeprasina,  Bjelimići , Gradeljina, Svijenča, Argud i jugozapadno Dužani, Blaca, Dudle, Grušća i Prebilje . Pod sjevernim obroncima planine nalaze se sela Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi i Sinanovići To su tipična planinska sela na nadmorskoj visini od 950 m do 1300 m u kojima baš i ne cvijeta seoski turizam.

Dolaskom na Vitu susrećemo se sa našim starim poznananikom, već spomenutim  Mujom,čobanom iz sela Bobovice. Tu se pravi kafa, razmjenjuju se informacije sa našim poznanikom kojeg nismo vidjeli godinu dana. Priča nam o svom susretu sa vukovima, a mi šutimo i gledamo se.

" Eto, dole ispod nas ti je Vučije vrelo al' sad njih nema, otišli su dublje u šume i nepristupačnije prijedjele ,boje se ljudi- zaključi Mujo inače suvlasnik stada od 350 ovaca. 

Počinje pristizati još planinara pa se već pravi gužva na samom vrhu. Naša ekipa nastavlja put spuštajući se niz blagu padinu koja nas vodi do Vučijeg vrela, gdje se osvježavamo i tražimo tragove koji bi nam ukazali da je tu bilo vukova- nismo ih našli.

Rutu za naš povratak nismo planirali i odlučismo da krenemo u suprotnom pravcu od onoga kojim smo došli. Cilj nam je bio Mandino Vrelo(potok) i makadamska putna komunikacija koja povezuje sela Sinanoviće na sjevernim i Bjelimiće na južnim padinama Visočice. Kad smo sa Vite odlučili da se krećemo ovom stazom učinilo nam se da je relativno lagana i bliža opcija od one kojom smo došli, ali pogled nekad zna i prevariti.

Nažalost umjesto da idemo travnatom ravnicom mi smo se krenuli penjati uz nepristupačni kamenjar koji nam je otežao kretanje i naš povratak učinio malo napornijim.Spuštamo se na makadam nepristupačnim terenom gdje se u par navrata moramo vraćati jer nema bezbjedne staze kojom bi se spustili. Dolazimo ispod starog Puzimskog groblja za koje postoji priča da su se tu ukopavali čobani (Humljaci) koji su sa stokom dolazili ljeti na ispašu  iz podveležja i dijelova južne Hercegovine, pa kada bi neki od njih umrli ili stradali od nevremena(gromovi) tu bi se ukopavali jer je  problem  bila daljina njihovih sela koja su bila udaljenja i do 150 kilometara.

Visočica je nastanjena još iz vremena Bogumila što dokazuju i dvije velike i lijepe nekropole stećaka, na lokalitetima Poljica i Velikih jezera . Po povratku u Tušila,  odmorili smo se u  planinarskom domu Vrela gdje smo već pravili planove za slijedeći dolazak na ovu planinu.

I na kraju ovo je za nas bilo jedno lijepo  druženje ljudi i prirode,  koje  svakako što prije treba ponoviti.