Dok vozite poprilično neravnim putem po padinama planine Vlašić i taman očekujete još uspona i serpentina, neočekivano izbijete na malu visoravan.

Na ovoj zaravnini prošaranoj kućama, dominira impozantna građevina boje pijeska sa dva tornja. Riječ je o gučogorskoj crkvi, odnosno franjevačkom samostanu u Gučoj Gori.

PAMTE IH OD 14. STOLJEĆA: Kao i većina franjevačkih samostana u BiH i ova vjerska kuća ima sličnu istoriju koju su obilježile brojni požari i uništenja.

U popisu Bartola Pizanskog krajem 14. stoljeća prvi put se spominju franjevci koji su nastanili područje tadašnje župe u lašvanskoj kotlini te izgradili prvi samostan. Nakon dolaska Osmanlija u 15. stoljeću samostan je uništen.

Tek u prvoj polovini 18. stoljeća franjevci grade kuću u Gučoj Gori koja 1795. godine dobija status hospicija. Procvat ove regije desio se u 19. stoljeću, kada su franjevci odlučili podići samostan u Gučoj Gori i tako obilježiti ovo mjesto kao religijski centar travničkog područja.

Posebno zaslužan za izgradnju samostana i crkve je fra Marijan Šunjić, koji je dao i arhitektonsku ideju po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. Gradnju crkve i samostana vodio je Ante Ciciliani iz Trogira, a kasnije ga je zamijenio domaći majstor Matija Lovrinović.

Službeno proglašenje samostana obavljeno je 1859. godine, a po završetku izgradnje ovo zdanje je tada bilo najveća zgrada u Bosni.

U okviru samostana bilo je, također, smješteno i niže franjevačko učilište u okviru kojeg se nalazila franjevačka gimnazija te novicijat.

Radovi na samostanu se tu ne završavaju, tako da Josip Vancaš radi novi projekat gučogorske crkve koja se renovira 1894. godine. Vancaš je crkvu uradio u neoromaničkom slogu i dodao još jedan zvonik.

Unutrašnje uređenje povjereno je Marku Antoniniju koji je oslikao crkvu, a posebno je poručeno pet oltara koji su dopremljeni direktno iz Tirola. Kao završni detalj nabavljeno je i zvono teško 741 kilogram, koje je dalo pečat monumentalnosti ovoj građevini.

OD JURKIĆA DO LAHA: Ipak, ovaj samostan nije mogao pobjeći od svoje tragične sudbine pa je tokom II svjetskog rata zapaljen, a sva arhiva i ostala građa je bespovratno izgubljena. Isti scenarij se dogodio i tokom posljednjeg rata, kada je uništen ili oštećen dobar dio njegove umjetničke kolekcije.

Ipak, uprkos oštećenoj kolekciji, samostan u Gučoj Gori se i danas može pohvaliti impresivnom kolekcijom umjetničkih dijela na osnovu koje ova crkva ima bitno mjesto u savremenoj sakralnoj umjetnosti BiH.

Ističu se djela kipara Zdenka Grgića koji je izradio Postaje križnog puta (reljefi u bakru), te lik svetog Franje u istoj tehnici, kao i Ivana Križanca koji je uradio brončani kip svetog Franje u prirodnoj veličini.

Slikar Ivo Dulčić uradio je fresku Gospa Žalosna i mozaik Ozdravljenje sljepca, a Zlatko Keser je uradio ogromnu fresko­sliku na površini od 40 kvadrata pod nazivom Krist Svevladar.

Od materijala i djela koja su čudom preživjela sve nedaće proteklih ratova ističu se slika nepoznatog sveca iz 1796. godine, te Madona s Isusom i barokna Gospa, nastale krajem 18. ili početkom 19. stoljeća.

Također, u samostanu se nalazi i više od stotinu djela savremene likovne umjetnosti većeg broja autora različitih generacija i slikarskih pravaca, od Gabriela Jurkića, Marija Mikulića, do Ljube Laha i mnogih drugih.

Sačuvana je i kronika fra Jake Baltića iz 19. stoljeća, koja osim kulturno-historijske ima i literarnu vrijednost.

Čini se sve to više nego dovoljnim da se na putu za Travnik skrenete u Docu za putokazom na kojem stoji Guča Gora.