Tekst i fotografija: Mevludin Mekić

Po narodnim pričama koje se prepričavaja sa koljena na koljeno, u pećini Tamnici, na lokalitetu brda Kulina, herceg Stjepan Kosača je držao svoje zatvorenike. Pećina se nalazi ispod ostataka zidina nekadašnje kule. Naša planinarska tura započinje baš iz tih dubina u koje ljudska noga rijetko svraća.

U prilog tome govori i da nas je na samom ulazu dočekala gusta paukova mreža u koju smo se upleli. Čini se da smo iznenadili i pauka koji se ubrzo pojavio, koji se vjerovatno ponadao gozbi. Ne sumnjamo da smo ga duboko razočarali. Nedaleko od ulaza, uprkos potpunom mraku, zatičemo ostatke životinjskih kostiju, ali zbog loše rasvjetne oprema, nakon par stotina metara, odlučujemo da se vratimo te krećemo prema pećini Ledenjači gdje se također ne zadržavamo dugo jer se ovoga puta radi o kružnoj popodnevnoj turi, u sklopu trodnevnog „aranžmana“ u vlastitoj režiji. Zato ubrzo krećemo prema piramidama na Brdu Kepeš. Neumornu ekipu, osim autora ovih redova, čine još Dženan Uščuplić i Refik Mekić.

KAO IZ VESTERN FILMOVA

Noćimo u selu Radevići, u blizini Miljevine, a ujutro, dok prvi horozi pjevaju i najavljuju zoru, krećemo put Durmitora i njegovih prelijepih vrhova i jezera. Dolazimo u Todorov do, podno vrha Prutaš, gdje nas dočekuje nestvaran prizor kao iz vestern filmova. Dva poveća krda krava i konja na pojilu uživaju i osvježavaju se dok ih prvo jutarnje sunce grije poslije hladne noći, nakon čega odlaze na okolna brda na ispašu. Pijemo prvu jutarnju kafu i pravimo planove ture za taj dan. Odlučujemo se za vrh Prutaš visok 2.397 metara, a onda dalje prema Škrčkim jezerima. Prelijepi pogledi se ukazuju sa svakog vidikovca. Još ima zaostalog snijega, kojeg je bilo u izobilju prethodne zime. Pred samim vrhom srećemo divokozu koja se odvojila od stada i ide ispred nas, ali nam ne dozvoljava da joj se previše približimo. Stado kojem pripada vidimo u daljini ispod padina Bobotovog kuka. Kada smo je pokušali iznenaditi, usplahireno je pobjega u vrleti Durmitora.

KINEZI NA PUTU

Nastavili smo dalje prema Škrčkim jezerima, gdje po dolasku pravimo pauzu dok uživamo u pogledu. Radimo kružnu turu oko Prutaša i vraćamo se na Škrčko ždrijelo, odakle se spuštamo u Dobri do i vraćamo na početnu tačku - Todorov do. Planirali smo da noćimo u šatorima u Todorovom dolu, ali mijenjamo odluku zbog krda stoke koja je zaposjela to mjesto i raznih insekata koji ih prate, a nisu nimalo miroljubivi. Nastavljamo put Žabljaka i noćimo u bungalovima, kod našeg starog poznanika Boće, gdje dajemo sebi oduška i uz roštilj i pivo pravimo planove za nastavak avanture. Nešto duže spavamo, a oko 7.30 ustajemo. Poslije jutarnje kafe i doručka krećemo prema Đurđevića Tari. Na mostu zastajemo da se odmorimo i tu nam se pridružuje grupa Kineza koja obilazi ovaj lokalitet, a povod je, kako nam kazaše, partizanski film „Most“. Imali smo zanimljiv razgovor sa njima putem aplikacije na mobitelu - automatski prevoditelj omogućuje nam sporazumijevanje i srdačan razgovor. Pomalo nas je zateklo njihovo pitanje zašto mi ne posjećujemo Kinu - ne imadosmo valjan odgovor. Puštaju nam pjesmu iz filma koju pjeva Zavatoni „O Bella ciao“, ali pjesma je, umjesto na talijanskom, na kineskom jeziku. Rastajemo se sa Kinezima uz obećanje da ćemo ipak nekad posjetiti njihovu domovinu i na poklon dobijamo kutiju kineskih cigara. Dalje nastavljamo put uz Taru, tačnije na izvor najkraće, a potpuno divlje rijeke Ljutice koja je duga svega tristotinjak metara. Prizor nezaboravan. Priroda je još jednom pokazala svoje moći, mi samo uživamo u njima.