O ličnosti Hasana, utemeljitelja i legatora Aladža džamije, mjestu njegovog rođenja, motivima odluke da podigne zadužbinu, uz rijetke pisane tragove, govori i jedno narodno predanje. U Foči je ono prenošeno sa koljena na koljeno do najnovijeg vremena.

U njemu su snažno isprepletene niti nestvarnog i mogućeg. Ovdje je navodimo prema monografiji Drina, koju je 1939. godine u Novom Sadu napisao D. J. Deroko.

Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz sela Vakufa, kod Čelebića. Kad je odrastao i ojačao, zaželio je da pođe u svijet. Roditelji su bili protiv.

Nakon jedne prepirke s ocem i majkom, Hasan je odlučio da krene bez roditeljske saglasnosti. Otišao je u carski grad i prijavio se caru, sultanu. U Carigradu je završio nauke sa najboljim uspjehom i postao, kod cara, najpovjerljivija i najpouzdanija osoba.

Vjerujući u njegovu učenost i poštenje, sultan ga je vodio po vojnama. Ratujući na strani cara, Hasan je stekao veliko bogatstvo. Kad je prošlo deset godina, zamoli on sultana da mu dopusti vratiti se kući, da vidi roditelje i da mu car dade ferman da može u Foči napraviti džamiju.

Sultan mu to sve odobri, te Hasan pođe na put i ponese puna tri ćemera blaga. Idući putem uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke lanac, otmu mu sve tri ćemera blaga, pa ga dovedu noću u han, gdje svi zanoćiše. Pošto se haramije napiše i zaspaše, Hasan prouči jednu molitvu i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sve tri ćemera blaga, uzjaše konja i dođe sretno u Foču.

Kad je stigao u polje, u današnjoj Foči, na desnoj strani Ćehotine, nađe svoju staru majku gdje suši rublje na suncu. On je upita čija je, a ona mu počne pričati da je imala sina jedinca Hasana, da se jednom sa njim svadila, pa da je taj sinak pobjegao i da ga više nikad nije vidjela niti čula za njega.

Hasan je upita: Bi li mogla poznati svoga sina? Ona reče da joj je sin na ruci imao mladež, te da bi ga po tom biljegu mogla poznati. Hasan zavrati rukav, pokaže joj mladež na ruci i upita može li sada poznati sina.

Prepoznavši svoga jedinca, majka od radosti dušu ispusti.

Na tom istom mjestu Hasan Nazir počne graditi džamiju. Dobavio je neimare iz Azije, te se sa njima uputio u selo Vikoč da traži majdan kvalitetnog kamena. Kad su došli u Vranglove, zanoćili su kod Vranjače, pod stijenom Sokolicom. Sred noći, na pola sahata od mjesta gdje su zanoćili, začu se tresak, svi se iz sna probudiše i uplašiše. Neimar ih umiri, te reče: Ne bojte se, napravit će se džamija. Eto, tamo gdje se otkinula stijena, Bog nam je stvorio i pokazao majdan.

Pošto je svanulo, odoše pod onu stijenu gdje se kamen srušio, pa tu nađoše odvaljeno kamenje, veliko kao kuća. Tu počeše neimari tesati one velike stubove što stoje pred ulazom u Aladža džamiju.

Pošto je gradnja džamije toliko napredovala, pozva Hasan Nazir neimar-bašu, te mu reče da požuri i već počne praviti kube (kupolu). Neimar-baša na to izmjeri duvarove, dade jednu mjeru hair-sahibiji Hasanu, a drugu uzme sebi, te uteče ispred Hasanovih očiju. Krio se od njega cijelu godinu dana.

Hasan Nazir, hair-sahibija, bio je ljut na neimar-bašu koji se od njega tako dugo krio, a bez kojeg započetu džamiju nije mogao dogotoviti. I kad se neimar-baša poslije godinu dana vratio, hotide ga Hasan Nazir ubiti.

Neimar-baša zamoli hair-sahibiju da malo stane i da mu dade onu mjeru koju mu je uručio prije godinu dana, a izvadi i onu mjeru koju je kod sebe ostavio. Izmjeri potom njima duvarove džamije. Kad je izmjerio pokazalo se da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se za toliko, u godini dana, kamenje sleglo.

Onda reče neimar-baša Hasanu: Da sam onda, po tvojoj zapovijedi, kube na duvarove metno, džamija bi se bila srušila za malo godina. A sada kad metnem kube, smijem se zakleti da će taman do kijameta stajati džamija i da joj ništa neće faliti.

Hair-sahibija vidje da neimar-baša ima pravo, oprosti mu što se od njega cijelu godinu skrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga obdari i džamija se završi.

Tako svjedoči legenda o gradnji Aladža džamije, dovitljivosti i znanju njenog glavnog projektanta, neimar-baše.