Čovjek je uzgajao isključivo organsku hranu, sve do pojave prvih umjetnih pesticida i gnojiva u 20. vijeku. A onda nas je svijest o njihovoj štetnosti, ugroženoj i uništenoj prirodi i okolišu počela vraćati organskoj hrani i ekološkom uzgoju.

U poređenju sa razvijenim evropskim zemljama, Bosna i Hercegovina ima prilično očuvane prirodne resurse, što je dobar osnov za organsku poljoprivredu. Međutim, uprkos tome, u pogledu proizvodnje organske hrane i dalje zaostajemo za zemljama regiona. Tako, za razliku od BiH, Srbija, Hrvatska i Slovenija imaju daleko veći obim i raznovrsnost organske proizvodnje, kao i propisanu zakonsku regulativu, koju odavno primjenjuju.

I u našoj zemlji posljednjih godina vlada trend ekološkog uzgoja i proizvodnje organske hrane.  Entuzijasta, vrijednih i čestitih ljudi koji u organskoj proizvodnji vide šansu sve je više. Ne čekaju državu, mada im treba podrška u svakom smislu,  već se sami, laganim koracima, probijaju na tržištu.

U Đul bašči Jukan

Jedan od tih entuzijasta je domaćin ekipe Starta Ibrahim Jukan, poznati bh. pjevač narodne muzike i sevdalinki, glavni i odgovorni za pokretanje porodičnog biznisa „Jukan Eko Hrana“. Bave se proizvodnjom hrane organskog porijekla, koja se zasniva na vlastitom uzgoju i preradi voća, ljekovitog bilja i žitarica. Ekološka proizvodnja jedina je šansa ovih bosanskohercegovačkih prostora, smatra Jukan.

Ugostio nas je na svojoj plantaži ruža, u „Đul bašči Jukan“, nadomak Gračanice, na obroncima planina Ozrena i Trebave. Okruženi smo sa 25 hiljda sadnica, među kojima se ističe damaskna ruže (Rosa Damascene), koja se smatra najboljom ružom na svijetu. Žalosti nas što nije vrijeme cvjetanja pa da osjetimo njen miris i  uživamo u njenom cvatu. Ipak uživamo - u mirisu osušenih latica, domaćem soku,  likerima, blagim sunčanim zracima i razgovoru.

Otkud pjevač narodne muzike u eko-poljoprivredi, zanimalo nas je:

- Ja pjevam sevdah, a sevdalinka nije samo pjesma, to je način života, razmišljanja. Imamo tu blagodet da je ona dio nas, temelj ovih naroda s ovog prostora. Pjevajući sevdalinku vjerovatno sam dokučio malo dalje od onih koji je samo slušaju. Nevjerovatno je koliko sevdalinka ima veze sa ružom - ruža je opjevana, a posebno ova ruža u narodu poznata kao đulbešećerka - započinje Jukan svoju priču.

Ko ne zna, da pojasnimo: radi se o ruži Rosa damasceni  iz Damaska koju su nam donijeli Turci osvajajući ove prostore i koja se tu i zadržala. Kaže naš domaćin da je to neuništiva ruža, divlja ruža, ne kalemi se, razmnožava se orezivanjem.

Ovdje je opstala 500 godina iako su mnogi nastojali da je odavde potjeraju, nisu uspjeli. Bila je u džamijama, begovskim avlijama, kod kadija u avlijama, a onda je izašla i došla i u narod. Zna se dobro šta se od te ruže pravilo, sok i slatko, i to je bilo za Bajram. Krilo se i iznosilo se u nekim prilikama, toga nije bilo puno - priča Jukan.

Prvo je zasadio dvije ruže koje mu je donijela sestra prije 15-16 godina. Već tada je imao viziju i kazao joj: Ovdje će biti plantaža ruža. Tako i bi!

Kako je kasnije sve teklo?

- Obišao sam skoro cijelu BiH tragajući za ružama. Prepoznam je kad počne da cvijeta, prije toga je teško. Moram reći da sam na par mjesta i ukrao ružu. Uzeo reznicu, orezao. Nisam neke štete napravio - veli Jukan.

Danas njegova porodična firma od ruže prozvodi sokove, čaj, slatko, destilat, liker - nekih desetak proizvoda koji su trenutno prisutni na tržištu. Paletu proizvoda planiraju proširiti jer je u svijetu poznato 250 proizvoda od ove mirisne kraljice. Ona se mnogo koristi u kozmetici, medicini, prehrani. Najprodavaniji parfem na svijetu, Chanel 5, radi se od ove ruže. Jukan pojašnjava kako ovdje ima idealne uvjete za proizvodnju đulbešećerke - odličnu klimu, kvalitetnu vodu, te da se nijedna ozbiljna priča, barem što se tiče proizvodnje hrane i kozmetike, ne može napraviti ako nemaš svoju vodu ili ako imaš vodu koja je prošla sve analize. Jer, za bilo koji proizvod, bilo gdje na analizu da ode, prvo se voda analizira, kaže on. Da se ruža zalije hlorisanom vodom iz vodovoda - ne bi imala taj specifičan miris, a Jukan ima i posebnu metodu za njen bolji i zdraviji rast.

- To znaju sve domaćice, svi koji vole cvijeće, da kad posade nešto uspostave kontakt sa tim. Ja sam jedno vrijeme njima puštao sevdalinke. Mislim da one to odlično razumiju - kaže Jukan.

Smatra da su izabrali najteži put u ovoj proizvodnji jer je na početku, kada nije imao svoje sirovine, imao jako puno problema, jer sirovina onda nije istog kvaliteta, nije ista cijena, a i ukoliko se probijete na tržištu i krene vam posao, odmah rastu i cijene sirovine. Navodi da je cijena jedne ovakve ruže 94 kune u Hrvatskoj, što je 24-25 KM:

- U sok ili slatko se mora stavljati šećer radi trajnosti. Proizvode šaljemo u markete i imamo kućnu dostavu. Imamo već ljude koji dugo vremena uzimaju naše proizvode i pravimo jednu mrežu. To je taj put koji je najteži, jer danas da bi se bavio ovim poslom moraš da imaš svoju sirovinu, ako se misliš ozbiljno baviti. Mi svoje rasadnike sada imamo, prodavali smo mali broj rasada, nešto je otišlo i za Njemačku, nešto po ovom našem prostoru, Bihać, Sarajevo...

Njegov rasadnik je certificiran. Trenutno rade na zaštiti same ruže, njene originalnosti. Ona mora imati 100 latica, ako nema, nije originalna. Zato se zove Rosa damascena centifolia.

- Nema tu puno pametovanja. To je ruža koja ima izuzetan miris, jestiva je i ima svoju boju, prirodnu, izuzetnu. Mi smo dugo godina radili da dobijemo standardnu boju. Varaju se oni koji misle da to mogu za neko kratko vrijeme. Mi smo ovdje sve uradili sa našim iskustvom, na ovim prostorima se zna vrlo površno o ruži, ili gotovo ništa - ističe Jukan.

Zaključujemo da između njega i ruža očito ima neki poseban odnos, jer ima i drugih biljaka u ovoj bašti.

Ruža je kraljica cvijeća. O ruži su pričali najveći ljudi ove planete. Ona zauzima svoj prostor u medicini. Svi svojataju ovu ružu. Avicena ju je koristio kao lijek. Prave se kapi za oči od ruže. Nešto što stavljaš u oko vrijedi pažnje. Ona ima boju, miris i jestiva je. Jedina jestiva ruža. To je dio naše tradicije, ona je 500 godina ostala ovdje - ističe Jukan.

Mladima treba uzor

Šta zapravo znači ekološka bašta, kakva je ova njegova, pitali smo ga.

- To znači da nema apsolutno nikakve hemije i ničega što nije dozvoljeno. Mi ovdje imamo kalifornijske gliste i sve što skupimo lišća, trave i ostalog, one prerade i dobijemo izuzetan humus. Imamo našu koprivu, muškatne kadulje, koja je kraljica ljekovitog bilja. Postoji anegdota da kada je djevica Marija nosila Isusa bila je tjerana od bande i da se sakrila ispod lista kadulje. I da joj je ona dala nadnaravne osobine. To je nevjerovatna biljka. Imamo par proizvoda koji su jako dobri i ogroman je interes ljudi za njima - ističe Jukan.

Od ove zemlje treba praviti zlataru, da se bavi ekološkom proizvodnjom, ističe on.

- Mi imamo ekološki uzgojenu muškatnu bundevu koja po katalogu raste od pet do osam kilograma, mi smo je imali preko 20 kg i mi smo sa njom dobili zlatnu medalju za proizvod od te bundeve u Novom Sadu. Dobili smo i za proizvod od zovinih bobica isto medalju. Neka kaže neko s ovih prostora da je na najvećem sajmu na ovim prostorima dobio zlatnu medalju. Nismo se čak ni pojavili, poslali smo proizvod autobusom. Znači, ako imaš pravu stvar, pravi proizvod, on će naći svog kupca. I mi se time trebamo baviti - zaključuje Jukan.

Smatra da ljudi koji se bave poljoprivredom, a u konkretnom slučaju  agrobiznisom, da oni koji imaju male parcele na njima treba da naprave svoju „zlataru“. Važno je i da se sade autohtone biljke, one koje na ovim prostorima opstaju stotinama godina, a ne neke uvezene, aludirajući na aroniju i slične „moderne“ vrste. Da sve bude na ekološkim osnovama. I mladi se trebaju privući, zainteresovati da bi se zadržali.

- Moja kćerka sada diplomira tehnologiju, i dva sina, mladi ljudi, oni su prepoznali ovo i sada rade. Mladi ljudi trebaju prepoznati da taj agrobiznis donosi dobro. U Holandiji ljudi koji se bave ovim poslom voze poršee, kod nas nakupci i barabe. Ne treba nikakva velika pamet, treba se posvetiti tome - smatra Jukan.

Ekološki proizvodi su, kaže on, dva puta jeftiniji jer je njihova iskorištenost 80%, dok je kod komercijalne proizvodnje 17-18% i u tome vidi šansu ovih prostora. Razočaran je odnosom prema bogatstvu i potencijalima koje nudi ova zemlja i misli da bismo, da toga nema, davno propali. Dok u svijetu u velikim gradovima na krovovima uzgajaju biljke, naši ljudi plodnu i bogatu zemlju drže netaknutom. Zašto je to tako?

Feler je to u glavama. U onom sistemu su ljudi otjerani sa sela i otišli na betone. Njihovi unuci su sada u velikim gradovima željni svega onog što treba čovjek. Čovjek je priroda. Najlošiji sinovi su ostajali na zemlji. On zemlje ne može smisliti, ni zemlja njega. Zemlja hoće ljubav, onda ne moraš tražiti nikakvu Njemačku niti bilo šta drugo. Škola, nauka treba da obrađuje zemlju, a ne oni koji su prije 30, 40 godina napisali knjige, po njima se sada radi. Nigdje kod nas agronomi nemaju čizama. Oni ne idu po njivama, oni su u nekim komisijama, svaki ima 30-40 kg viška. Nije to ono na koga će se ugledati mlad čovjek, neko na koga sutra treba da se ugleda, pa da kaže da hoće da se bavi time, da radi prirodnu kozmetiku, da se uvezuje sa ljudima, proizvodi po svjetskim standardima - rezigniran je naš domaćin.

Gračanica grad ruža

Kaže da se ekološki uzgoj ne može raditi napamet, da se tome mora dobro pristupiti i da će onda sigurno biti koristi, da su rezultati nevjerovatni. Ali lakše je posegnuti za čajem iz kesice, a taj čaj ima azbestnih vlakana, trava s aditivima. Ljut je na činjenicu da veliki broj naših građana neće da sebi nabere majčine dušice i da sve propada. Smatra da, ako bi se samo bavili proizvodnjom čaja, ova zemlja može živjeti. A gdje nam je voće, povrće... Izgleda kao utopija, ali nije, tvrdi on, samo mladi moraju imati nekoga ko će im biti idol, koga će oni vidjeti u svemu tome.

- Nije sva ekonomija u tim prokletim parama, gdje je duša, mir, zadovoljstvo... i zdravstveni karton, mislim da je to odnos prema prirodi i samom sebi, na kraju krajeva ovo je mentalna higijena svakog čovjeka - veli naš sagovornik.

On iz vlastitog iskustva tvdi da ako radiš na zemlji i u prirodi si ne trebaju ti ni lijekovi.

U prirodi vidiš odnos čovjeka i prirode, da je on dio prirode. I prepoznaš se u tome svemu. Moramo priznati da je prezasićenje svega. Farmaceuti koji se bave prodajom, kada je kući neka frka, zovu mene da pošaljem sirupa. Jučer sam poslao pola litra destilirane kadulje jednom farmaceutu. To je meni velika stvar. I to govori puno o tome kakav je odnos prema ovome. Ima li tu zahvalnosti, što udišeš ovaj zrak, jedeš jabuku neprskanu, krušku, što si u dženetu. Ima li zahvalnosti prema tome? Čovjek stvara tu filozofiju. Ja sam prošao svijeta, vidio sam da su prave vrijednosti uvijek na pravom mjestu. Nama se to ovdje poremetilo, sve zahvaljujući nama - tvdi on.

Dolazili su u Jukanovu đul-bašču učenici srednje škole, oni koji se bave ekologijom. Osnovci iz Gračanice bili su također i napravili video i prezentirali njihove proizvode. Konceptualni umjetnik Damir Nikšić mu je napravio karikaturu. Jedini su koji se bave ovim poslom u našim krajevima, ali misli da će uskoro biti toga više. Planira da se Gračanica zove grad ruža, da napravi festival ruže i da na taj način skrenu pažnju na njene vrijednosti, da je, kako slikovito opisuje, jedna ruža bolja od 100 voćki.

- Ne možeš je uništiti, samo moraš je pripaziti da ne podivlja. Mi ovdje imamo velike šanse da napravimo svjetski proizvod, da ga odnesemo na pravo mjesto. Ako ne možeš ti da prodaš, ima neko ko može - poručuje Jukan.

Kad kaže da se bavimo ekološkom proizvodnjom, misli on i na proizvodnju mlijeka i mesa, da su to šanse ovih prostora, ali da se time trebaju baviti oni koji istinski to žele, a ne oni koji nemaju šta da rade. Onda to nije to. Zatim, i država se  mora okrenuti prema tome, da ljudima da uslove.

Na Zapadu se sve više mladi parovi, koji su završili škole i govore jezike, jako su obrazovani, vraćaju zemlji, prepoznali su to. Djecu voze po 30, 40 km u školu. Prave male farme, proizvode ekološki, za sebe. Engleski dvor isključivo proizvodi samo za sebe, višak daje humanitarno. Prva elita gore ne uzima po centrima, po centrima uzimaju drugi. To je nešto što mi ovdje imamo, vodu, zrak, klimu, zemlju. Naši brežuljci su prirodno otresita zemlja. Nijedna biljka neće puno vlage, hoće vodu. Ljudi vani ruše kamen, prave od ničega serpentine, zemlje, pa siju. Mi na ovakvim prostorima bježimo od ovoga. Najveći su neprijatelji oni koje je othranila i iškolovala zemlja. Od njih sam često čuo da ne treba da spominješ zemlju ni u saksiji. Ja sam rođen ovdje u centru grada, 50 metara od kule. Uvijek smo imali nešto malo zemlje. Ova zemlja mora biti zlatara. Zlatar uzme kofer i odnese čitavu radnju. Hrana je svjetska priča. Ekologija je svjetska priča - kaže Jukan.

Žalosti ga da ćemo mi u BiH to vjerovatno shvatiti kada bude kasno, kada neki stranci pokupuju našu zemlju i kad budemo radili za njih, za platu.

- To je žalost ovih prostora. To će jako brzo doći. Vidite po Krajini koliko zemlje kupuju stranci. Zasadit će, ti ćeš mu to obrati, srediti, a on će to po svijetu prodavati za 10 puta više - misli Jukan.

Zaključuje da od zemlje nema ništa bolje, da nikakva banka niti fond ne mogu pružiti kao ona.

- Staviš jednu sjemenku, dobiješ stotinu. Ništa ne daje više blagodeti. Pročitajte bilo koju svetu knjigu pa ćete vidjeti šta je zemlja. Zemlja je majka - poručuje Jukan.

Ekološki trikovi zaštite biljaka

Ima li neki savjet za ljude koji žele ruže u svojim baštama? Šta da se radi kada se pojave neke biljne uši ili nešto slično, a ne želimo koristiti hemijska sredstava, pitali smo.

- Mi smo to ovdje riješili tako što biljke kupamo koprivom. Za one koji ne znaju kako da koriste koprivu, ona se ubere, potopi u vodu. Ako hoćeš da je koristiš takvu kakvu jest možeš je koristiti 24 sata. Ako hoćeš da imaš koprivu za dalje, treba da bude pokiseljena 40 dana. Poslije imaš njen koncentrat i koristi se 1:10. Litar otopine na 10 litara vode. I to je taj odnos, biljka se hrani i dobije dovoljno cinka i svega što ima u koprivi, a ujedno se zaštiti, kopriva ima miris koje štetočine ne vole - otkriva nam Jukan.

Navodi nam i zanimljiv podatak da se ruža u vinogradima sadi na početku svakog reda.

- Zato što ruže imaju intenzivan miris, insekti dolaze na nju i ne idu na vinograd. Mi u ovom slučaju ruže štitimo zovom, bazgom koja je zasađena okolo, pa uš ide na zovu. Inače radimo i naše proizvode od zovinih bobica. U njima u prirodi najviše ima vitamina B. Ona se inače tretira kao otrov, a sve što je otrov uz prave recepte je lijek - kaže Jukan.

Kada je riječ o prehrani i zaštiti ruže, imaju kalifornijske gliste, zalijevaju je koprivom, koriste izmet od golubova.

- Imao sam ja ovdje golubove, mačke su mi rastjerale, pobjegli su čim je mačka prvog napala. Zamišljao sam da to bude kao na Čaršiji. Ovdje će biti i tunel od ruža, za vjenčanja - planira Jukan.

Jukanovi proizvodi u Dubaiju

Već tri godine zaredom Jukan izlaže i na najvećem globalnom sajmu u Dubaiju, gdje ujedno predstavljaju i svoju državu. 

- Bio sam tamo u februaru i napravili smo direktne kontakte sa ljudima preko kojih sve ide dole. Uspostavili smo vezu i naši proizvodi imaju velike šanse da tu budu trajno zastupljeni. Oni to traže, pogotovo proizvode od ruže, suhe šljive, žitarica, muškatne bundeve, jabuke, kruške, od stvari koje uspijevaju na našem prostoru. Nemamo nikakvih novotarija jer ne želimo da se upuštamo u nešto što ne znamo - kaže Jukan.

Tvrdi da taj sajam posjeti sedam miliona ljudi godišnje. Osim toga, misli da ima razumijevanja države i da ozbiljnu pažnju možeš skrenuti na sebe kvalitetom i ozbiljnim pristupom i da onda ne trebaju neki posebni uslovi.

Snovi mogu da se ostvare

- Moji počeci biznisa su bili prije rata u BiH. Kupio sam mašine i auto i krenuo u biznis. To nije bio ovaj već neki drugi biznis, ali imao je neku spojnicu. Mi smo tada imali svoju slastičarnu i napravili smo prvu hurmašicu bez šećera, sa jabukovim pekmezom. To je na neki način bila preteča ovog svega. Poslije smo počeli da radimo sa žitaricama i ruže su se nametnule same od sebe. Kada sam  počeo sa pričom o ružama, sestra nije vjerovala da ću to da ostvarim. Kad se to počelo odmotavati, ona je došla, zagrlila me sa suzama u očima,  izvinula se za to što je tada rekla. Ja joj kažem da je ona dio ovog svega i da se nema šta izvinjavati. Drago mi je da se snovi mogu i da ostvare - priča Jukan.

Jukanova vodilja

- Volim da čitam o ljudima koji su napravili  veliku svjetsku priču i koristim jedan moto koji je najpoznatiji proizvođač kečapa na svijetu rekao. Njegovi su 1929. otišli iz Njemačke kada je Hitler došao na vlast i tamo je pokrenuo posao kada je već bilo 100 vrsta kečapa u Americi. Njegov moto, pošto je tad propao pa je ponovo počeo da radi, jeste da je „krivac“ njegovog uspjeha da radi „obične stvari na neobičan način“. To je meni vodilja - veli Jukan.

Ovaj sadržaj je izrađen uz podršku projekta „Misli o prirodi!“ koji implementira Centar za promociju civilnog društva, a finansijski podržava Švedska. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost portala bhputovanja.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva i Švedske.