Početke proizvodnje sira u trapističkom samostanu Mariji Zvijezdi nalazimo još 1872. godine, u maloj sirani koju je sagradio opat Franz, a koji svoj sir naziva švicarskim. No, rad ove sirane nije dugo trajao zbog bolesti stoke koja je prouzrokovala nedostatak mlijeka. Proizvodnja "pravog" sira trapista započela je ponovno 1882. godine, kada je u banjalučki samostan stigao opat Ignacije iz francuskog samostana "Port-du-Salut".

U početku je sir pravljen samo za potrebe samostanske zajednice, a kasnije su ga pravili i za tržište Austrije i Ugarske, ali i cijele Evrope. Bio je veoma tražen i odlikovan je brojnim priznanjima na evropskim sajmovima. Naziv i porijeklo sira Port-du-Salut, iz francuskog samostana, su 1876. godine zaštićeni (Véritable fromage de la Trappe du Port-du-Salut) i nije se smio nigdje proizvoditi osim u matičnom samostanu. Izrada ovog sira, pod drugim nazivima, proširila se po ostalim trapističkim samostanima u Francuskoj i po ostalim zemljama, te je tako dospjela i do Bosne, odnosno Banjaluke. Sirevi su nazivani po mjestima, ili po nazivima samostana, npr. Trappiste de Belval, Trappiste de Tamié, Citeaux, itd.

Tako je i prvobitni naziv banjalučkog sira bio trapist Maria Stern, a poslije trapist Marija Zvijezda. Tajnovitost u načinu izrade sira je čuvana tako što je u njegovoj izradi učesvovalo desetak specijaliziranih stručnjaka. Pojedini proizvodni zahvat radio je samo jedan sirar. Svaki sirar znao je do perfekcije samo svoj dio posla, dok je posao ostalih za njega bila tajna. Sir su pakovali i otpremali željeznicom naručiocima po cijeloj Austro-ugarskoj monarhiji, ali i van njenih granica. Bili su također i službeni opskrbljivači sirom, kraljevskog dvora u Beogradu.

Proizvodnja originalnog Trapist sira bila je krajem XX vijeka potpuno zamrla, ali su je krajem 2008. godine banjalučki trapisti ponovo pokrenuli, i to po tajnoj originalnoj recepturi. Trapist sir “Marija Zvijezda” pripada grupi polutvrdih sireva za rezanje, oblika niskog koluta sa glatkom i suhom korom.  Konzistencija mu je meka, nježna, elastična i plastična. Boja tijesta mu je žućkasta, prerez gladak i sjajan bez ili sa malo okašaca veličine zrna leća. Miris mu je čist, specifičan po mlijeku, a okus slatkast i umjereno slan. Zbog tajnovitosti izrade, ne postoji opis proizvodnje izvornog banjalučkog Trapista, tako da se ona može samo nagađati.