Po Vlašiću mogu graditi koliko hoće, ali će trave za travničkog sira uvijek biti dovoljno.

- Za travnički sir je dobro da je manje trave jer dole u Travniku gdje je ima više, sir uvijek bude lošiji nego ovaj naš - priča Jasmina Sefer, mlada Vlašićanka koja je odlučila da se posveti promociji ovog sira poznatog i pod imenom travnički jer su ga sirari s Vlašića najčešće prodavali u Travniku, podno planine. Njeni roditelji i očeva braća imaju više hiljada ovaca i godinama proizvode sir, ali bez očekivane zarade, pa je stoga Jasmina odlučila u svoje ruke preuzeti promociju.

- Ovo je naš autohtoni proizvod i prava je šteta da ga ne promovišemo u cijelom svijetu - kaže odlučno Jasmina čiji roditelji su jedni od 31 proizvođača vlašičkog sira na ovoj planini.

Travnički sir je slani, polutvrdi masni sir. Pravi se od ovčijeg ili kravljeg mlijeka, ali može i od kombinacije. Recept kaže da u mlijeko odmah poslije mužnje valja nasuti maju ili sirilo, pripravak koji mlijeko pretvara u sir. Jasminini već godinama koriste onaj koji po vlastitom receptu pravi travnička porodica Šekić. Sir se potom priprema u salamuri i to odmah na pašnjaku, u katunima, kućicama za čobane, gdje stoji dva do tri mjeseca, da dozri.

Treba ga čuvati u frižideru u zatvorenoj posudi ili uvijenog u foliju i nikada ne servirati direktno iz frižidera jer mu treba pola sata do sat da se zagrije i razvije miris. Vlašićki sir je prije jela potrebno par sati držati u običnoj vodi kako bi bio manje slan. Kriške u koje je oblikovan ne treba sjeći prije kupovine jer sir gubi finoću i aromu. Kilogram košta između 9 i 11 KM, ali sirari vjeruju da će registracijom ovog sira kao autohtonog proizvoda i zaštitom robne marke dobiti znatno bolju cijenu.

- Travnički sir može biti svjež, dimljen ili sušen. Onaj od ovčijeg mlijeka se ne suši i ne dimi jer je masniji pa bi se istopio - pojašnjava Jasmina.

Smatra da neponovljivi okus ovog sira potiče od posebne mješavine trava koje rastu na Vlašiću na nadmorskoj visini od 1.100 metara, a kojima se hrane krave i ovce, bez ikakvih dodataka.

Prvi pisani tragovi o pravljenju sira, kao najsigurnijem čuvanju mlijeka, potiču iz vremena šest ili sedam hiljada godina prije naše ere. Prema legendi, sir su otkrili arapski nomadi i to, gle čuda, sasvim slučajno: jedan od njih je za vrijeme dugog putovanja pustinjom mlijeko nosio u mješini od životinjskog mjehura i kada je htio da se napije, uočio je da se mlijeko promijenilo. Arheolozi pretpostavljaju da su tehniku spravljanja sira u salamuri na Vlašić donijeli stočari-nomadi s istoka koji su sebe nazivali Vlasima, po čemu je i planina dobila ime.

Najčešća meza i predjelo

Danas u svijetu 45 posto količina proizvedenog mlijeka biva prerađeno u sir, dok oko 40 posto bude potrošeno kao mlijeko (ostalo se pretvara u sladolede, jogurte, milerame i slično). Francuzi uz sir piju vino i to bijelo uz laganije, a crveno uz teže sireve. U Švicarskoj uz sir piju bijelu kafu ili sok od jabuke, ali i vino ili pivo, a u Engleskoj vino.

U BiH je vlašićki sir najčešće meza ili dio hladnog predjela u kojoj bude serviran uz kajmak, pogačice i kukuruzu. Stavljaju ga i u omlet ili kao dodatak uz slane lokume ili peksimete, uz domaće uštipke ili makarone.

Sir je visokovrijedna namirnica bogata bjelančevinama i mineralima poput kalcija, fosfora, kalija i natrija te vitamina A i B-kompleksa, pa 100 g tvrdog sira potpuno zadovoljavamo dnevne potrebe za kalcijem i 40 do 50 posto dnevnih potreba za proteinima i oko 50 posto potreba za fosforom.