Razgovarao: Zdravko Čupović

 Prvo da čestitamo na tome što je Vaša knjiga „Vinske priča BiH“ ušla u najuži izbor za najbolju svjetsku knjigu o europskim vinima. Vjerujem da ste iznenađeni?

 - Kad vidite „konkurenciju“ onda se smrznete, jer shvatite da su među njima i neki autori na čijim knjigama ste se učili o vinu ili, pak, o stilskom uprizorenju nekog, primjerice, olfaktivnog doživljaja vina. Eto, upravo je Oz Clarke, sa kim sam se sramežljivo fotografirao prije nekoliko godina u Poreču, a koji je javnosti, u svom „prvom“ životu bio poznatiji kao jedan od glavnih likova iz „Supermana“, u najužem izboru za titulu autora najbolje knjige u konkurenciji Svjetska vina. A on je poznat i kao tvorac nekih od najneobičnijih vinskih opisa onoga što je kušao. Da se vratim na to kratkotrajno druženje u Poreču, gdje je on, kao gost Vinistre, najveće istarske vinske smotre, održao predavanje o sorti teran i svim tipovima vina dostupnim na tržištu od te sorte. Za tri vina je Oz Clarke napomenuo da mirišu kao „porečka katedrala nakon mise“!!! U takvim opisima je on nenadmašan. Pitao sam ga kasnije što mu to znači, a njegov odgovor je bio briljantan: „Da sam rekao da mirišu na tamjan, opis bi bio dosadan i običan i nitko ga ne bi zapamtio. Ovako, evo, i vi ste svojim pitanjem pokazali da sam vas zaintrigirao takvim opisom, a to znači da je usporedba bila – uspješna!“

Da se sad vratim na vaše pitanje... Naći se u društvu takvih genijalaca i autora knjiga koje vremenom postanu dio opće kulture svakog vinoljupca naravno da laska. Poglavito jer je opće mišljenje da je nagrada Gourmand u svijetu publicistike koja se bavi gastronomijom i vinima ekvivalent Oscaru u svijetu filma i Grammyju u svijetu glazbe.

 GOURMANDOVE GODIŠNJE INVENTURE

 Odakle su konkurentski autori?

- Prvo bih vam rekao da je u konkurenciji samo za kandidaturu u nekoj od prestižnih kategorija Gourmandove godišnje inventure publicistike koja se bavi gastronomijom i vinima sudjelovalo čak 1.288 knjiga iz 175 zemalja i regija. Skoro 20 posto izdanja više nego godinu ranije! S obzirom na posebne okolnosti uvjetovane pandemijom i zatvaranjem velikog broja država, organizatori su primijetili povećani broj objavljenih kuharica te su u tome kontekstu osigurali i jednu posebnu kategoriju - „Kuharicama protiv pandemije covida-19“. Koliko je Gourmand utjecajna nagrada govori podatak da je 2019. godine, primjerice, u utrci za neku od nagrada bilo nominirano knjiga iz čak 216 zemalja ili regija u 105 kategorija. Usporedbe radi, Ujedinjeni narodi broje 193 članice, dok su, opet, 2012. godine, na Olimpijskim igrama sudjelovale 204 zemlje u 303 različite discipline.

Dakle, u konkurenciji za Najbolju svjetsku knjigu o europskim vinima, osim „Vinskih priča Bosne i Hercegovine“, našle su se i knjige iz Austrije, „Ruster / Ausbruch DAC“, Rudolfa Lantschbauera, Cipra – „Stowell’s Guide to the Wines & Wineries of Cyprus“, Matthewa Stowella, Mađarske – „Tokaj Guide“, Ripke Gergelyja, Nizozemske – „Wijngids Spanje“, Sandera de Vaana, Španjolske – „Rioja, vinos silenciosos“, Antonija Remesala Villara i Alberta Gila Gila, Švedske – „Fino! Sherry“, Johana Francao Cerecede, Švicarske – „Winzer, Wein und Küche“, Gabriela Tinguelyja, i Sjedinjenih Američkih Država – „The New Wines of Mount Etna“, Benjamina Northa Spencera. U najužem izboru za nagradu koja će biti dodijeljena u lipnju u Parizu, što je objelodanjeno prošli tjedan, ostale su samo četiri knjige: „Vinske priče Bosne i Hercegovine“, „Ruster / Ausbruch DAC“, „Tokaj Guide“ i „The New Wines of Mount Etna“.

 Sjajno društvo!

 - Impresivno. I vrlo značajno sagleda li se u kontekstu onoga što piše u tim knjigama. Tokajska i austrijska slatka vina su opće mjesto na svjetskoj vinskoj karti, dok su „vulkanska vina“ apsolutni hit posljednjih godina, tako da izboriti se biti u njihovom društvu velika je pohvala ne samo meni kao autoru nego vinarima Bosne i Hercegovine. Jer, budimo realni, nisam ja knjigu isisao iz malog prsta i napisao je kao neku fikciju – „Vinske priče Bosne i Hercegovine“ su realnost i najbolji pokazatelj rastuće kvalitete vina koja se proizvode u Bosni i Hercegovini.

Meni je samo pripalo zadovoljstvo otvoriti duše ljudi koji stvaraju vinsku povijest Bosne i Hercegovine i predstaviti ih široj javnosti onakvima kakvi jesu, bez ikakvih zamazivanja očiju i pretjerane idolatrije. Vinari su ljudi kao i svi drugi, samo što u nekim društvima, a tome stremi i Bosna i Hercegovina, oni postaju i bitne karike u cijelom sustavu, celebritiji poput filmskih zvijezda!

 Predstavite se ukratko našim čitateljima?

 - U svojim pričama provlačim dosta detalja iz svog života, jer pišući o vinima i vinarima pišem i o svom vinskom odrastanju koje, sve više uviđam, prerasta u cjeloživotno obrazovanje. No, ukratko, za sebe bih rekao da sam novinar koji je 27 godina proveo u važnim medijima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a onda, kad sam prije tri-četiri godine shvatio da novinarstvo danas nije više onaj moj ideal od prije 30 godina, kad sam kao student žurnalistike na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, započeo raditi u „Valteru“, „Bosanskim pogledima“ i „Slobodnoj Bosni“, a kasnije u „Slobodnoj“ i „Nedjeljnoj Dalmaciji“, „Globusu“, „Vjesniku“ i „24 sata“, odlučio sam vratiti se idealima te pisati o onome što volim i pritom uživati u tome.

PUT U AFRIKU 

Nedavno je na Hrvatskoj televiziji prikazan dokumentarni film „Naš čo'ek u Africi“, u kojem je pokazana i jedna druga dimenzija Vašeg života? 

- Priča o „Našem čo'eku u Africi“, kako smo supruga Maja i ja naslovili našu zajedničku knjigu iz 2011. godine pišući o fra Ivici Periću, hrvatskom misionaru u Ruandi, bila je naš svojevrsni vapaj da se tom čovjeku pomogne ostvariti njegove snove o pomaganju lokalnoj zajednici u tamo nekom selu koje ne postoji na karti svijeta na kojoj se i Ruanda jedva može uočiti. Misionarstvo danas nije ono misionarstvo iz filma Rolanda Joffea u kojem se lokalne domoroce prisilno preobraćivalo na kršćanstvo. Misionarstvo koje smo upoznali kroz rad fra Ivice Perića, kao i njegovog prethodnika, fra Vjeke Ćuriće – o čijoj tragičnoj sudbini sam 2018. godine napisao knjigu „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“, najplemenitiji je humanitarni rad kojeg možete zamisliti i koji vas ne može ostaviti ravnodušnim. Nije to dijeljenje bombona djeci i prodavanje lažnih iluzija, to su kvantni skokovi koje fra Ivica osigurava svojim župljanima da iz potpunog ništavila postanu ljudi sa sviješću da mogu živjeti od svog rada. On im ne dijeli ribu, nego ih uči pecati! I zato im gradi i oprema škole i stvara uvjete da budu dostojanstveni čimbenici napretka svoje lokalne zajednice, te da „srce tame“ pretvore u „oazu svjetla“.

Maja to sve koordinira i vodi kroz Humanitarnu udrugu Srce za Afriku. Aktivnih prijatelja „Centra otac Vjeko“ sad je već oko tisuću, a zahvaljujući neprestanim donacijama prije nekoliko dana je konačno započela izgradnja sportske dvorane u selu Kivumu, kao dijela školskog kompleksa „Centar otac Vjeko“ u kojem su i srednja tehnička škola, dva učenička doma, velika blagovaonica, osnovna škola, dječiji vrtić… 

Vi ste se knjigom „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“ prvi javno založili da se pokrene postupak njegove beatifikacije? 

- Supruga i ja u Ruandu gotovo redovito idemo svake godine od 2007. godine, kad smo tamo otišli na medeni mjesec želeći se družiti sa gorskim gorilama i popeti se na vrh aktivnog vulkana Nyragongo, u obližnjem Kongu. A boraveći tamo bilo je neizbježno i živjeti fra Vjekinu priču koja je impresivna i zbog koje, u krugovima humanitarnih organizacija i udruga za zaštitu ljudskih prava, fra Vjeku nerijetko nazivaju „afričkim Oscarom Schindlerom“! Ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj ljudi nisu svjesni koliko je velik taj čovjek i što je on sve učinio, nerijetko riskirajući vlastiti život, da bi spasio više od 100 tisuća ljudi i da bi, na kraju, njegov život okončali upravo oni koje je on spasio. Možemo na njega svi biti beskrajno ponosni, a naša obveza je njegov lik i djelo proširiti među nama te njega i njegova djela održati živima.

 Može neka zanimljiva anegdota iz njegova života?

 - Njegov cijeli život je prepun zanimljivosti, nevjerojatna filmska priča. Evo jedna zanimljivost…Jedne noći, kad se iz Kigalija vratio u svoje selo Kivumu, u društvu sa njime bio je i mladi francuski novinar. Rekao je mladiću: „Ostavi otvoren prozor.“ Novinar ga je upitao: „Zašto?” A fra Vjeko mu odgovorio: „Ovdje se često puca, da mi ne porazbijaju stakla.“ Mogao je preživjeti samo uz humor! Pušku, skraćenu sačmaricu, nosio je ispod haljine. Imao je i pištolj. Nakon dva atentata pištolj je dobio upravo od predsjednika Ruande kako bi se zaštitio. Nije htio dopustiti da netko gine na pravdi Boga, ni kriv ni dužan. Riskirao je svoj život. I u Vatikanu su znali što on radi u Ruandi, imao je novca, pomagali su mu tada i iz Rima da bi tim novcem potplatio pobunjenike i spasio nedužne.

Fra Vjekina priča je svjetionik, pokazatelj u kojem smjeru trebamo mi kao ljudi ići. On je nesebično dao život za druge, i to iz čiste ljubavi.

NAKON RASPADA „HEPOKA“, GIGANTA

Vratimo se opet na vaše „Vinske priče Bosne i Hercegovine“. O čemu se radi u knjizi iako iz naslova naravno vidimo da je tema „vinska“? 

- Jednom sam negdje rekao da je ova knjiga svojevrsna pohvala „vinskim vitezovima“ jer ono što je ovih 36 vinara, prije svega, zaljubljenika u vino, čije životne priče sam ukoričio, uradilo za promociju vinske Bosne i Hercegovine podižući do nebesa kvalitetu svojih vina, zavrjeđuje da ih se nazove vitezovima. Oni su u svojevrsnom blitzkriegu napravili čudo te Bosnu i Hercegovinu sa svojim žilavkama, blatinama, trnjacima, pa i tamjanikama, pinotima crnim, cabernet sauvignonima, merlotima… učinili prepoznatljivom u svjetskim okvirima i izborili se za neizostavno uvrštavanje svoje zemlje u svim relevantnim vinskim edicijama. Primjerice, prije dvije godine je izašlo iz tiska 8. izdanje „World Atlas of Wine“, koje je potpisala vjerojatno najutjecajnija svjetska vinska kritičarka Jancis Robinson. Mene su kontaktirali da redigiram neveliki tekst u kojem se pisalo o vinskoj Bosni i Hercegovini. Ovo vam spominjem da bih napomenuo da se do jučer vinsku Bosnu i Hercegovinu promatralo kroz „hepokovsku“ dioptriju te da je u terminološkom smislu čak i kod takvih vinskih autoriteta vladalo neznanje ili, bolje reći – neinformiranost, što se može iščitati rabljenjem izraza poput Lištica ili Lištičko vinogorje.  

Uvrštavanje knjige „Vinske priče Bosne i Hercegovine“ u najuži Gourmandov izbor za najbolju svjetsku knjigu o europskim vinima također je svojevrsno svjetsko priznanje vinskoj Bosni i Hercegovini i početak sagledavanja Bosne i Hercegovine kao relevantnog čimbenika na svjetskoj vinskoj karti! 

Koliko dugo ste je pisali i prikupljali materijal i da li ste obišli sve vinarije i lično probali sva vina o kojima ste pisali? 

- Naravno da sam sve vinarije osobno obišao i naravno da sam osobno kušao sva vina o kojima sam pisao pa i više od toga (ha, ha, ha). 

Širok je spektar zanimanja bosanskohercegovačkih vinara koji su odlučili pokrenuti vlastite vinske priče? 

- Nakon raspada „Hepoka“, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari. U „Vinskim pričama Bosne i Hercegovine“ upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visokopozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa. Ima tu i priča o Miki Zubčević Anđelić, iz Trebinja, koju sam predstavio kao jedinu vinarku u Bosni i Hercegovini, a njezina vinska i životna priča je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam susreo u posljednje vrijeme. Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak.

Sve moje vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu, situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi sa vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine i to uglavnom zapadne Hercegovine, sa nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji. Za Vinka Zovka, iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi, zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču! 

Koliko su zaista kvalitetna vina u BiH?

- Neka vina iz Bosne i Hercegovine među najkvalitetnijima su u cijeloj regiji, a neki vinari, poput Josipa Brkića, Radovana Vukoje ili Velimira Ereša, postigli su kultni status među vinoljupcima. Sa druge strane, postalo je normalno da na najvećim svjetskim natjecanjima, poput Decanterovog u Londonu ili AWC-a u Beču, vina iz Bosne i Hercegovine zasluže zlatne medalje.

Prije nekoliko tjedana je, pak, „Wine Spectator“, jedan od najutjecajnijih svjetskih vinskih časopisa, posvetio čak tri stranice Josipu Brkiću i priči o svojevrsnom vinskom bumu koji se dogodio u Bosni i Hercegovini, a da, što je vrlo važno spomenuti, to nije bio plaćeni oglas! 

Šta treba da bi bilo još bolje i u smislu kvaliteta i u smislu promocije?

- Za početak, u Bosni i Hercegovini bi trebalo u medijima početi sustavnije pratiti vinsku scenu jer, da me ne shvatite krivo, nije normalno da ja iz Hrvatske više pozornosti posvećujem vašim vinima nego što se o tome može pročitati kod vas. U Bosni i Hercegovini, također, ne postoji nitko tko u blogerskoj formi piše o vinima. Ukratko, mediji ne prate vino, a bosanskohercegovački vinari su više učinili za promociju svoje zemlje u svijetu nego sve druge privredne grane zajedno. Vi kao da niste svjesni koje bogatstvo imate!

 Premda Vas svi vezuju uz Ploče, gdje ste odrasli i završili osnovnu i srednju školu, vi ste rođeni u Trebinju... 

- Da. I o tome sam se dosta emotivno raspisao u vinskoj priči o Radovanu Vukoji, jedom od najvećih vinskih velikana u Bosni i Hercegovini. Znate, da nije Radovana Vukoje ne bi mene Trebinje nikada vidjelo! Radovan Vukoje je jedan od najvećih zaslužnika što se, barem na mentalnoj razini, „brišu granice“ između Trebinja i Dubrovnika! Otišao sam i korak dalje te sam Radovana usporedio čak i sa Vasilijem Ostroškim, poznatim pravoslavnim svecem koji se rodio u Mrkonjićima, nedaleko od Trebinja. Naime, iz stijene pored koje se sveti Vasilije upokojio u manastiru Ostrog u Crnoj Gori izrasla je vinova loza, premda tamo nije bilo ni trunka zemlje!

„Govoreći jezikom čuda, duh Vasilija Ostroškog pojavio se u Trebinju, a Podrumi Vukoje, najznačajniji nositelj istočnohercegovačke vinske priče, preuzeli su ulogu Ostroga. Kao što zagrobno mjesto Vasilija Ostroškog pohode pripadnici svih vjera, tako danas Podrume Vukoje u velikom broju hodočaste – Hrvati iz obližnjeg Dubrovnika! U kategoriju čuda može se uvrstiti i moj dolazak u Trebinje...“, napisao sam nakon prvog posjeta Trebinju, 25 godina poslije rata.