logo

[{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/ajduci2.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/dsc05137.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/dsc-0204-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-0034-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-0745-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/05\/cvrsnica.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/05\/100-5276.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-0769-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-4822-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/img-0213.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-4828-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-4838-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/06\/emotions-3459666-960-720.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-8506-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-9021-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/nac-p-dur.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/img-5257.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/03\/vrhovi.jpg"}]
[{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/01\/cia-map-of-the-caribbean.png","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/01\/preview\/cia-map-of-the-caribbean.png","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/01\/source\/cia-map-of-the-caribbean.png","caption":""}]

Od Miljacke do mora i okeana:Požar na parobrodu "Blue Lady"

25.01.2019 u 09:56

  • Putovanja
  • 0

 

 Uvodnu priču o Karibima posvećujem brodu SS Norway, legendi među brodovima na kome sam ploveći imao čast upoznati Karibe, na način koji se ne uči iz knjiga, već direktno kako to samo život režirati može

 

Piše: Ljubo Pavlović

Pred sami ulazak u 21. vijek, tačno 1999. godine, sticajem okolnosti, plovio sam Karibskim morem na brodu SS Norway. Zvuči gordo i sa mnogo nade. Nije se uvijek tako zvao, originalno ime bilo je SS France, a ime Norway dobio je ulaskom u flotu kompanije NCL (Norwegian Cruise Line). Želim pojasniti oznaku SS koja se nalazi ispred imena. Radi se o inicijalima steam ship, tj. parobrodu. Ovo čudo od broda ne postoji više, izrezan je i vjerovatno istopljen za drugu namjenu, poslije godina plovidbe kao pojam luksuznog putovanja. Posebno u periodu 1980-2003. godina kada, nakon renoviranja, prelazi od linijske u luksuznu Cruise Ship klasu. Jednog nesretnog majskog dana 2003. godine, u luci Miami, eksplodirao je veliki bojler na tom brodu, ubivši pri tome osam članova posade. Niko od putnika nije stradao, iskrcani su par sati ranije po završetku sedmodnevnog krstarenja. Svi mogući pokušaji modernizacije, njegovog pretvaranja u hotel negdje uz obalu ili u muzej savremene plovidbe, nisu uspjeli. Prodat je u Aziji, gdje je konačno završio u "bolnici" za vremešne brodove koja se zove "staro gvožđe", neki kažu pod izgovorom da je imao previše azbesta u sebi. 

MONA LIZA NA BRODU: Njegova gradnja počela je krajem pedesetih godina prošlog vijeka za potrebe modernijeg pomorskog prevoza putnika između Evrope i Amerike. Brod je završen i ekipiran 1960. godine. Do prve velike transatlantske plovidbe obavljao je probne vožnje obalama evropskih mora i Atlantskog okeana, tačnije Kanarskih otoka. Godine 1962. uz veliko slavlje ispraćen je iz luke Le Havre do New Yorka. Kuma je bila Yvonne de Gaulle, prva dama Francuske, supruga predsjednika De Gola. Već naredne godine na put dug 12 dana nosio je čuvenu sliku "Mona Liza". Leonardova "ljepotica" do tada je stajala okačena o zid u stalnoj postavci muzeja Luvr u Parizu, čekajući priliku da i drugi ljubitelji umjetnosti širom svijeta vide ovo remek-djelo. Sliku nad slikama čuvenog majstora Da Vincija ovaj brod imao je čast dopremiti u SAD na promotivnu izložbu. Događaj je privukao veliki broj javnih ličnosti. Ukrcali su se tom prilikom: Salvador Dali, Cary Grant, poznati kulturni radnici, pisci, pjevači i muzičari i, naravno, elita bogataša. Sav sjaj i svoju ljepotu pružao je putnicima dugo vremena, a statistika kaže da je skoro 300 puta plovio od Evrope do Amerike kao lajner (liner) po utvrđenom plovnom rasporedu. Nakon toga, 1980. godine vlasnici dodaju još jedan sprat te je ovaj "velikan" mogao primiti oko 2.000 putnika, plus nekoliko stotina mornara i hotelskih radnika.

MONSTRUM: Iako sam do sada promijenio 11 brodova luksuzne klase, ni jedan nije ostavio utisak na mene kao SS "Norway", kako su je zvali od milja. Kažem, „ona“ sa razlogom, po prvobitnom imenu SS France i nadimku "Blue Lady", predstavljala je i bila savršenstvo luksuza. Prvoklasna hrana, uz vrhunske francuske kuhare, mnogo šampanjca i kavijara, otvoreni i zatvoreni bazen, deck za sunčanje, veliki bioskop i pozorište, spotski poligon, vrhunska muzika, kasino... zaista su ostavljali prijatan utisak. Inače, na većini kruzera za većinu putnika najpopularniji dio je promenade deck, prostor za šetnju okolo broda, u krug. Tvorcima sjaja i glamura trebalo je vremena da osmisle šta učiniti sa ovom, preko 700 metara dugačkom "ulicom". Uspjeli su široku stazu, kojom su putnici šetali, pričali i slikali se, urediti kao dvije čuvene ulice u Parizu i Njujorku: Champ-Elysees, sa jedne, i Fifth Avenue, sa druge strane, sa svim prepoznatljivim predmetima i naslovima prodavnica, čak reklamnim stubovima u starom stilu na koje su lijepljene plakate i obavještenja.

Ovaj monstrum od broda, kako sam ga od milja zvao, imao je solidnu dužinu kao teren  FK "Željezničar" na Grbavici, ali puta tri, da se našalim. Imao sam kabinu blizu pramca, a restoran, gdje sam se hranio, nalazio se na samom kraju broda. Nije bilo jednostavno više puta na dan ići gore-dole do barova i kafea, ili naprijed-nazad u Dinning Room, gdje se nalazio restoran u kome jedem. Da si ne bih komplikovao život rentirao sam bicikl. Kada mi je bilo mrsko hodati, hvatao sam se dvotočkaša. Nisam izmislio ništa novo, bilo nas je dobar broj, pedalanje tek par minuta.

OGLAS: Otkud ja na brodu? Duga priča, pokušat ću je objasniti. Moram priznati, prije nisam imao dužu plovidbu od one trajektom na relaciji Ploče - Trpanj. Da mi je tada neko rekao kako dolazi vrijeme u kome ću oploviti svijet i preći stotine hiljada nautičkih milja, slatko bih se nasmijao. Desilo se, ipak.

Propao je pokušaj posredovanja za jedan kvalitetni mjuzikl "Sarajevski krug" u Americi i Kanadi, gdje sam, kao pomoćnik izvršnog  producenta za inostranstvo, probao naći angažman ili finansijsku pomoć. Našao sam, ali je ptrojekat, kako to već biva, u međuvremenu, kako mi je rečeno, ustupljen kupcima za pristojan iznos. Ni izdaleka koliko je realno koštao i vrijedio. Malo razočaran, hodao sam  dugim ulicama Vankuvera, sa ne baš mnogo novaca u džepu. Išao i razmišljao šta mogu raditi u bijelom svijetu da sebi i porodici obezbijedim pristojan život. Odgovor je došao nenadano na ulici, ako si na pravoj strani iste. Slučajno se desilo da budem na onoj gdje u izlogu velikog muzičkog centra "Tom Lee" stoji oglas za audiciju na poslovima u entertainment departmanima  (odsjek za zabavu i programe) Cruise Ship Industry. Da sam bio na drugoj strani ulice pojma nemam kuda bi me "luda" pamet odvela.

Primali su muzičare na više pozicija. S obzirom da sam u bivšoj zemlji stekao solidnu reputaciju kao rok-bubnjar u nekoliko poznatih muzičkih grupa, te iza sebe imao uspješan period organizacije koncerata u Domu mladih KSC Skenderija, pomislio sam da je oglas krojen za mene. Dakle, evo me buljim u izlog, pa ako sam izgubio svaku šansu za posao na zemlji, zašto ne proći test kvaliteta u oblasti koju volim i znam makar i na moru. Priznajem neskromno, uspio sam i ostao u toj industriji skoro punih osam godina. Svega je bilo, dobrog i lošeg, više lijepog nego ružnog, ali potpisujem da je period plovidbe nešto najljepše što mi se u životu moglo desiti. Tek sada sam svjestan. Ratni period iščašio je sve mogućnosti za preživljavanje i počeo lomiti već načeto zdravlje. Otvorila su se vrata ogromnog plavetnila i propustila me u svijet do tada neviđenih ljepota. Želim ih podijeliti sa vama.

MALER: Početkom prve plovidbe kao da nešto nije štimalo sa mojom percepcijom okoline. Uopšte nisam bio svjestan lijepih krajolika pored kojih smo plovili, mora sa predivnim spektrom plave i zelene boje, impresivnih zalazaka sunca, prirodom kakvu rijetko imamo mogućnost vidjeti. Bilo mi je svejedno, samo da radim, izgubio sam osjećaj za lijepo. Vjerovatno posljedica ratnih zbivanja. Drugi ugovor dobio sam na ovom brodu, istinskoj legendi mora i okeana. Rekao sam u uvodu njegovo ime - "Norway". Prošao je mnogo toga, lijepog i ružnog. Dobro smo se upoznali i zavoljeli, puna tri mjeseca, koliko mi je trajao ugovor. Pratio ga je maler požara, više njih desilo se tokom skoro 40 godina plovidbe, a i nama se desio. Ni jedan ga nije uništio do kraja, ali jeste doveo do situacije u kojoj nije isplativo investirati u staro, ostalo sam opisao. Taj starac, sa ženskim imenom u podznaku, vratio me je u realan svijet i probudio u meni nakon dužeg vremena osjećaj za lijepo.

Sve se desilo u jednoj ne baš prijatnoj situaciji, koja skoro da je postala tragična. Negdje na sredini Karipskog mora, gdje dubina dostiže preko sedam hiljada metara, kasno u noći, zaspao sam umoran od svega. Čudan osjećaj kako nešto nije uredu natjerao me da otvorim oči. Ništa nisam vidio, mrak i muk. Stvarnost ili san? Probudila me čudna tišina bez ikakvog zvuka. Shvatio sam, motori ne rade, nema njihovog ravnomjernog ritma koji uspavljuje. Hladan znoj me oblio. Znao sam da nije dobro biti na otvorenom moru kada su motori u kvaru, onda valovi preuzimaju svoju igru. U takvim okolnostima brod nema kontrolu. Kao da smo u grobu živi zakopani. Tišina je nagovještavala nešto loše, možda biti ili ne biti. Ukočen od straha nisam znao šta se dešava, kao ni koliko vremena ovo traje. Da li tonemo? Sama pomisao na dubinu iznad koje plovimo izaziva jezu? Na svim vježbama, kažu, fosforescentne folije koje blago svijetle u tami postavljene su u trakama pri dnu i sredini prostorija radi orijentacije za slučaj evakuacije. Ovisno o tome čime smo ugroženi: vatrom, vodom ili eksplozijom. Dakle, tanano svjetlo treba biti vidljivo u mraku kao diskretni pokazatelj gdje si i koji je pravac.

PANIKA: Skočio sam iz kreveta tražeći, ništa nisam vidio, ali jesam osjetio kada su me "opalila" vrata koja je naglo otvorio kolega iz susjedne kabine. Direktan udarac u glavu vratio me u stvarnost. Napipao sam i čvorugu i zid izvan prostorije. Ukazao se lagani tračak onoga o čemu sam govorio, fosforno g... Više ne vidiš, nego što vidiš sa njim. Sve ti je džaba, ako si u panici. Još sam sazrijevao kao pravi moreplovac. Obojicu nas je trznuo snažan glas sa ozvučenja. Nikakav alarm, direktno obraćanje kapetana na engleskom jeziku:

- Poštovani gosti, imali smo malu havariju, požar i eksploziju manjeg obima, nastalu pregrijavanjem bojlera u prostoru gdje se priprema hrana. Činimo sve da situaciju dovedemo u normalno stanje. Interventna ekipa već je na zadatku saniranja posljedica. Nažalost, bili smo prinuđeni preventivno isključiti sve izvore električne energije, pa i one koji su u ispravnom stanju. Ko želi može nastaviti spavanje bez brige, more je mirno, plutamo. Ukoliko ne otklonimo kvar u roku narednih 12 sati, bit ćemo primorani pozvati remorker koji će nas odvesti do najbliže luke. Sve putnike koji nemaju namjeru ostati u krevetima, pozivam da nam se pridruže u centralnim dijelova broda, gdje sam već izdao naredbu da se putnici ponude najboljim izborom hrane i pića bez ograničenja. Agregati u tim prostorijama već su stavljeni u funkciju. Izvinjavam se na nelagodi  izazvanoj kvarom i ponavljam: situacija je pod kontrolom, vi ste bezbjedni.

Čuj, nastavite spavati, šta to priča kapetan kao da je neki "vatle", što bismo mi rekli. Što se tiče plovidbe i brodova, neprijatelj nisu talasi nego vatra koja, ako onesposobi rad motora, nesreća je na vidiku. Osam spratova istrčao sam kao na atletskoj stazi, a ne na stepenicama koje vode vertikalno uvis. Služe posadi kojoj je u vanrednim situacijama to najkraći put ka višim palubama. Penjao sam se kao da bježim sa dna mora, najvećom mogućom brzinom. Na promenada deku, turisti, tj. putnici, već su se zaglavili, ne znaju gdje će, "k'o muhe bez glave". Srećom, momci su dobro odradili posao, sve je krenulo svojim normalnim tokom, brže nego sam mislio. Zora je svitala, rasvjeta proradila, a mi se lagano počeli povlačiti pod jorgan planinu. Nakon obilne količine hrane i pića teže se tone u san, ovaj put smo kao klade pali, svako na svoj krevet i u zraku već spavali. Kako? Od straha, stresa, eto od čega. Još jedan detalj, imao sam osjećaj da moj "brodić" ispušta nešto kao škripu koja mi se smije u lice, samo meni namijenjeno. Izdrži i preživi kao i do sada "imao sam ja tih iskustava pa mi ništa ne fali".

NAKON VATRE: Neprijatno, ali korisno iskustvo, pogotovo kada se pretvori u rutinu. Čovjek ga stiče u teškim situacijama. Ono mu pomaže preživjeti u najtežim okolnostima; požarima, ratu, teškom planinskom terenu, zimskim uslovima, na brodovima tokom oluje... Kada si miran i staložen u opasnoj situaciji, što nije lako naučiti, stiče se sposobnost kojom se umanjuje mogućnost povreda ili još većeg stradanja. O svemu tome bit će riječi u ovom feljtonu koji sam dužan prijateljima, čitaocima, a i samom sebi. Ako ništa, da me podsjeti gdje sam griješio i kako sam možda mogao bolje reagovati. Nakon požara na mom brodu i realno opasne situacije, ništa više nije bilo kao prije. Vratila mi se želja za preživljavanjem, a s njom i stari osjećaj za lijepo. Počeo sam raspoznavati nijanse mora, opijajući zrak i predjele koji su ovdje najljepši. Ozdravio sam i jedva čekao luku da se uhvatim telefona, a tada je to predstavljalo poseban doživljaj. Trebali su sati samo da uspostaviš vezu i čuješ svoje najmilije. Sa kraja na kraj svijeta, neka traje "bal", kao i priča bez kraja. Koštalo je, ali šala na stranu nalazim se u St. Thomasu, gradu-ostrvu, koji je osmislio lično Rockefeller. Doduše, na uličnom telefonu, tada nije bilo "lavaboa", pardon likvidnih telefona u koje moraš "umakati" prste da bi uspostavio vezu. Samo nas je mjesec dijelio do ulaska u 21. vijek.

OSTRVA MANJA OD BRODA: Sjećanja i zapisi idu dalje, navest ću neka od imena. Karibe kao temu tek sam načeo kao uvodni dio u sve što slijedi. Pisat ću o ulaznim i izlazni vratima - Panamskom kanalu, Kajmanskim Otocima, carstvu i poreskom raju kako ga od milja zovu, Jamajci, Portoriku, Antilima, gdje su mnoga poznata i nepoznata ostrva, nizu koji tvori Grenadine, o vulkanima koji su u tom okruženju, o Martiniku i malom mjestu St. Pierre, gdje su početkom 20. vijeka stradali svi stanovnici i samo jedan preživio, nakon iznenadne erupcije vulkana Mont Pelee. Potom dolazi sjeverni dio Južne Amerike sa Venecuelom, Panamom, tj., Panamskim kanalom i Kolumbijom, izgubljenim ostrvima San Blas kojih ima koliko i dana u godini, a svako je manje od broda... da se našalim, kao i ljudi koji tu žive. Da li se na tom mjestu rodila priča o Guliveru i njegovim putovanjima? Naslonjena na obale J. Amerike su holandska ostrva Aruba, Curacao i Bonaire. Ako vam ne dosadi, provest ću vas cijelim putem kroz Panamski kanal, zatim Nikaragvu, Kostariku, Gvatemalu, Meksiko gdje se mogu naći nepoznati detalji o mnogim mjestima duž plovidbe, ući u Sea of Cortez i vidjeti metalnu crkvu koju je izgradio Ajfel za veliku svjetsku izložbu, te kako se našla u ovoj zabiti Meksika.

POSLASTICA ZA KRAJ: Neću preskočiti mjesta SAD-a od San Diega, L.A., San Franciska do Astorije, zatim obala Kanade sa Vankuverom, posebno čuveni Seymour Narrows, uski morski prolaz, gdje je potrošeno više dinamita nego u Drugom svjetskom ratu kako bi se prokopao bezbjedniji prolaz za brodove i skratio put do Aljaske, nezaobilaznog dijela ovog  feljtona. Kada smo kod Aljaske, zašto ne reći nešto o Yukonu o kome se malo zna, kao i zlatnoj groznici koja je vladala u tim krajevima. Ako mislite da je to sve... nije. Onda se prebacujemo u Meksički zaljev gdje ću pisati o Maya Indijancima i piramidama. Opet ćemo kroz Panamski kanal do Tahitija, a onda nastaje "ludilo" koje se zove Tahiti, Tahiti Iti, Bora Bora, Moorea i još nekolicina ostrva. Oni se zovu Francuska Polinezija, međutim njihov dio, Marquesas Islands, gdje sam otkrio grobnice Pola Gogena i Žak Brela, moji su favoriti. Za kraj, čeka nas put do Havaja. Vulkane, glečere, jezera također neću zaobići, kao ni interesantne ljude koje sam imao sreću i čast upoznati tokom putovanja. Neki su dobro poznati, a sa nekima sam se propisno obrukao, kao npr. sa D. Bekhamom. Dosta nabrajanja vrijeme je za nastavak pisanja.

 

Nastavlja se ...

 

Pročitajte prethodni članak OD MILJACKE DO MORA I OKEANA (II): San Pedro Klaver, sveštenik i „Apostol robova“

Miljacka Karibi Panamski kanal

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije BHPutovanja.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!

Možda vas zanima i ...

loading ...