Tekst i foto: Ljubo Pavlović

Pisati bilo šta o prostoru Kariba, a ne dotaknuti se teme doseljavanja i etničke slike ovog kraja bilo bi površno i neozbiljno. S obzirom da je Kolumbo, u odnosu na Evropu i njen razvoj, relativno kasno otkrio novi kontinent, ne znači da duže istorije u ovom području nije bilo. Otkrivanjem „Novog svijeta“ krenulo je njegovo naseljavanje, pa su Karibi kroz vijekove sve više postajali multietnični. Ne mogu reći da se istorija poigrala s ovim prelijepim dijelom svijeta. Mnogi su ga htjeli imati za sebe i iskoristiti za mračne ciljeve robovlasništva. Taj proces započeo je mnogo ranije, u periodu prije nove ere. Zvuči nelogično, ali stoji činjenica da se prije razvijala etnička tolerancija, nego ukupni napredak ovog regiona. Postoje mnogobrojni razlozi za to. Kratko ću pojasniti kako to izgleda u današnje vrijeme, tek toliko da se ne udaljim od lijepe teme o kojoj pišem.

MNOŠTVO KULTURA

 Naučnici su utvrdili početak naseljavanja ovih predjela na nekoliko stotina godina prije Krista i novog vijeka. Zabilježene su dvije veće grupe naroda, miroljubivi, vrijedni Arawak Indijanci (ime su im dali Španci) kojima su ribolov i zemljoradnja činili osnovnu djelatnost i, nasuprot njima, „strašni ratnici“ Carib (Karibi), za koje se pretpostavlja da su bili ljudožderi. Logično je da su ratovali između sebe, a istorijsko naslijeđe govori da su ovi drugi preovladali većinom ostrva na Karipskom moru, a Arwak indijanci proširili svoj uticaj i stanište prema Južnoj Americi do Gvajane i Venecuele, kao i obalnim dijelovima sve do Kolumbije i Paname. Kolumbo je imao dobar odnos s oba plemena od kojih je primao informacije koje su ga zanimale. Nakon njegovog povratka, u Evropi se javlja znatiželja i veće zanimanje za ovaj dio svijeta. Iako zlato nije pronađeno, bar ne u količinama koje bi protežirale Western Indies, ljepota prirode o kojoj su pričali nikoga nije ostavila ravnodušnim. Otkrićem drugih vrijednosti (šećerna trska, rum, začini, južno voće...) i razvojem trgovine, interes se povećava čime počinje brža kolonizacija. Pored Španaca, dolaze Englezi, Francuzi, Holanđani, u novije vrijeme Amerikanci i mnoge drugi. Dovoljan razlog da se u konačnom zbiru nacija ovog dijela svijeta nađe mnoštvo kultura i posebnosti. Nije ni čudo, od Floride do Venecuele ima oko 7.000 ostrva. Cijela zona podijeljena je na 25 teritorija, od kojih su neke državni dijelovi evropskih zemalja koje sam već naveo.

RASTAFARIJANCI

 U datom trenutku osjetila se velika potreba za radnom snagom, pa se od 17. vijeka vrši nemilosrdna trgovina ljudima, pretežno iz afričkih zemalja. Na stotine hiljada robova dopremano je brodovima iz Afrike, pretežno za rad na plantažama. Njihovim dolaskom, na većini ostrva počelo je miješanje sa domaćim stanovništvom pa je, kada su nacije u pitanju, došlo do opšteg „šarenila“. Neki su ostali imuni na miješanje sa drugima kao npr. na Jamajci, gdje skoro svi potiču iz Etiopije. Stanovništvo sklono tradiciji i lokalnim vjerovanjima nije se miješalo sa domorocima i drugim doseljenicima. Smatraju se potomcima preistorijske kolijevke civilizacije i pripadaju „rastafarijancima“.  Nije jasno da li se radi o specifičnim pravilima života ili religiji koja tvrdi da je Haile Selasije božija inkarnacija. Odobravaju upotrebu kanabisa u spiritualne svrhe u skladu sa svojim uvjerenjima. Bob Marley je svojim pjesmama, koje su rege podigle na nivo svjetskog stila u muzici, opjevao pojam i razloge ovog vjerovanja. O svemu tome više u priči koja se odnosi na Jamajku.

U podnaslovu priče stoji pitanje: Da li Jonathan Swift i njegov junak Gulliver imaju veze sa nazivom koji se odnosi na ostrva San Blas, gdje u potpunoj divljini žive ljudi prilično manji od nas? Ovo područje posjetio sam dva puta i moram priznati da me zaista dojmilo, posebno istorija i običaji od kojih ne odustaju. Pored mora, do ove zabiti postoji i kopneni put od Panama Sitija do tačke na obali, od koje opet treba neki morski prevoz. To je već neizvjesna avantura iz mnogo razloga. Prvi je loš put koji može preći terensko vozilo dobro opremljeno, drugi - česte kiše prave nanose na cesti i neki dijelovi jednostavno ne budu do daljnjeg u funkciji. Cijeli arhipelag udaljen je od civilizacije koju mi poznajemo. Zvanično pripadaju Panami, unutar koje imaju potpuno nezavisan status. Mislim da su na neki način zaboravljeni od svih, a njima je potpuno svejedno. Vole svoj način života i ne žele više od onoga što imaju.

KUNA INDIJANCI

Prije nego kažem nešto više o Kuna Indijancima, koji žive na San Blas ostrvima, kratko ću opisati moj prvi susret sa njima. Rano ujutru, nakon duge plovidbe, ponuđeno mi je da u organizaciji Shorexa (shore excursion), male agencije na brodu, krenem u posjetu na jedno od ovih ostrva. Rečeno mi je da ostrva u tom arhipelagu ima koliko u godini dana, 365, i da su skoro svi manji od našeg broda. Informacija se činila malo nerealnom, skoro  nemogućom. Da pojasnim, tada sam plovio za Holland America Line, na ms „Amsterdam“ koji je bio Flag Ship, u prevodu vodeći brod kompanije u smislu tehnologije, usluge i kvaliteta koji garantuje. Dakle, taj brod dug je oko 280 metara, kako onda neko pleme može živjeti na tako malom prostoru ostrva. Kada su naglasili da ponesemo pitku vodu u bocama i da nećemo ostati dugo, postalo mi je jasnije: idemo u neku vrstu nepoznate avanture. Naša „grdosija“ od broda ne može pristati ni u neke velike luke, da ne govorim kako je to neizvodivo u ovoj divljini. Na mjestima gdje nema uslova za pristanak, ide se malim brodskim čamcima jakih motora za višenamjensku upotrebu: ukrcavanja i iskrcavanja  putnika, prevoza nakon dnevnih turističkih obilazaka okoline, ali i spašavanja kada je potrebno u slučaju krizne situacije.

Krenuli smo uzbuđeni i pitali se šta možemo vidjeti i šta nas tek očekuje? Dešavalo se da na televiziji ili nekom filmu pogledamo nešto slično, međutim, ovo je bila prava mala ekspedicija u prošlost. Rekli su mi da žitelji nemaju visinu kao mi, da su prilično manji. Odmah mi je na um pao Gulliver i oni što su ga napali, mali, borbeni i ljuti. Približavajući se, vidjeli smo sićušno ostrvo uokvireno zelenilom različitog drveća s ogromnim listovima. Ulazeći u minijaturno drveno pristanište prva slika bila je skupina djece koja skaču sa kanua u vodu, plivaju i zabavljaju se kao i mi kada smo bili njihovih godina.

Prošli smo kroz neki prolaz i našli se u nazovi glavnoj „ulici“. Vidio sam neke čudne ljude s oskudnom odjećom, nisu kepeci, ali prilično niži od mene. Ne jedan ili dvoje, jednostavno svi su omaleni, žene i muškarci. Razlika sa djecom neznatna, samo je lice drugačije, izborano, djeluje ozbiljnije kao isklesano. Možda preplanula boja kože pojačava utisak. Došli smo „naoružani“ fotoaparatima i videokamerama u namjeri da osvojimo prostor i brže bolje uhvatimo „maglu“. Mahali su nam rukama i govorili uglas, a onda svi kao u horu „dolor pikčur“. Čim se dotakneš tehnike odmah viču sa svih strana. Prvo što mi je palo na um bio je Gulliver... odraće nas za lovu. Naravno Swiftov junak iz bajke ne uklapa se u ovu priču, pomislio sam. Možda je pisac imao inspiraciju, ako je nekim čudom bio u ovoj zabiti. Odgovor ne znam, nije ni važan, drugačiji su od nas. Dok dlanom o dlan, dobro smo se dolara izdavali. Čini se da prepoznaju tu valutu bolje nego oni koji su je štampali. Hodamo, žene sjede na malim klupicama i nude svoje rukotvorine, koje su kao i oni, drugačije od ostalih koje sam vidio ploveći svijetom. Nemaju struju, nemaju vodu, nisam vidio niti jednu prodavnicu, čak ni razglednicu. Došli smo do prizemne prostorije, nešto kao naša mjesna zajednica koja je bila u zaista lošem stanju. Tu stoje, piju i razgovaraju. Gledaju u nas kao da smo pali sa Marsa. Kao vječnost  trajao je pokušaj komunikacije. Pojavio se mladić niotkuda i poželio nam dobrodošlicu. Navalili smo sa pitanjima. Ipak, trebalo je vremena da razumijemo što nam je govorio. Vodovod nemaju, ali vodu, s obzirom da kiša pada skoro svaki dan, skupljaju sa krovova kuća pravljenih od isprepletenog pruća, blata i poneke daske. Pokazao je listove koji su veći od nas rekavši da ih redaju na poseban način, sa blagim, uvinutim padom. Povuku konopčić i imaju vode koliko im treba. Čista je i nije nikada u sebi imala bilo šta što bi moglo štetiti njihovom zdravlju. Rekao je da su zdravi jer jedu svoju hranu, koju uzgajaju na zemlji iza tih udžerica. Kao i svi u ovoj regiji, kada im zatreba mesa, love ribu i ostale „živke koje rone“.

DOLOR PIKČUR

: Podatak koji sam našao o njima navodi slično, a to je da, iako žive životom od prije par stotina godina, nemaju infektivnih bolesti, zaraze i sl. Ništa što bi državu natjeralo da interveniše, kako stoji u zakonu Paname. Agregat, kaže, ima samo šef koji cijeli dan gleda televiziju, pod uslovom da ima signal, a onda ostalima priča ono što misli da bi ih zanimalo. Jedini ima i pentu, koja mu je prevozno sredstvo do drugih ostrva. Jedini on ima te beneficije. Neko od šereta sa broda, mislim da je komičar, rekao je nešto u stilu: „Čini mi se da oni nas malo zaje..., zafrkavaju.“ Svi normalni ljudi idu trbuhom za kruhom raditi za život, a ovi čekaju nas radoznale turiste, da im dođemo na noge i usput damo pare direktno na dlan. Dolor pikčur, dolor pikčur, kap po kap - love dovoljno. Nafataju se oni tako, upale gliser i pravac provod negdje na obali.

Realnost je mnogo grublja. Ovaj narod je siromašan, a nije ni svjestan te činjenice. Videokameru upalio sam jednom, dao dolar i nisam isključivao cijelo vrijeme posjete. Nisu primijetili jer ne znaju, nije okrenuta direktno prema njima. Položio sam je na kuk i sve vrijeme posjete snimao iz te pozicije. Ostao je video koji mnogo bolje kazuje nego ja. Spazio sam sićušnu ženu, koja u povelik drveni avan od zemlje do njenog stuka udara nečim što liči na malj. Priđem da vidim i pitam: „Šta je to?“ Ne razumije, samo tuče li tuče i govori:  „Rajs, rajs, rajs“. Vjerujem joj, ali takve riže do sada nisam vidio. Govori odsječno, slabo šta možeš razumjeti, njen izgled lica je kao da se ljuti. Neumorno udara u to tamno zrnevlje, a sve mi se čini jedina je na ostrvu koja jedva čeka da stavi lulu u usta. Većina drugih žena, koje sam imao priliku vidjeti, ne vade je, pućkaju neprekidno. Neobična je, lik koga malo gdje možeš sresti. Mještani mnogo više sredstava prikupe prodajom ručnih radova koji su unikatni i lijepi. Kako vezu i čime, nije mi jasno. Boje na tkanini svježe su, realne, a kupci ne propuštaju priliku obaviti solidnu trgovinu. Mislim da ova naiva ima veliku vrijednost radi motiva na platnu i nesumnjive originalnosti.

SVETO MJESTO

 Kada smo završili šetnju oko ostrva, naišli smo na školu koja nema ni stakla na prozorima, ali ima klupe uredno poredane. Za rastanak odveli su nas na njihovo „sveto mjesto“ - zidan prostor u kome su pažljivo poredane stare slike i istorijat ovog plemena. Većina dokumenata pisana je rukom, osim oficijelnih koji rijetko dolaze iz upravnih centara. Za razliku od „prodavača“ rukotvorina koji su ljubazni, nekoliko očito važnih i odgovornih ljudi pričalo nam je o tome kako žive i koje probleme imaju. Obrazovanje, povezanost s ostatkom zemlje, dovoz potrepština i nekih običnih sitnica, to im nedostaje. Beskrajno su ponosan narod.

Nazad ka brodu, ispratila su nas djeca kao i kada smo dolazili. Ovaj put sjedili su na maloj klupi i gledali nas kao da im je žao. Svako dijete imalo je pored sebe ili na glavi neku malu životinju: psića, pticu, guštera ili iguanu. Dao sam preostali sitniš od srca i mahnuo rukom. Zavolio sam ove ljude i sramota me što sam Gullivera uopšte povezao s ovom pričom.

Proteklo je desetak godina kako nisam bio međju njima. Tek kada dođeš u ovo područje, shvatiš da ovdje stotine godina ne znače mnogo. Od prijatelja koji plove ovom turom, koja još uvijek nije u stalnom itinereru, čuo sam da promjena nema. Signala za mobilne telefone takođe, nema ni hidroaviona. Kopneni put postoji i predstavlja veliku avanturu s obzirom na kiše i bujice koje za par sati „pometu“ cestu. Ako se uspije doći do određene tačke na obali, opet treba tražiti brodski prevoz.

Možda je najbolje da civilizacija nikada ne dotakne ova ostrva. Dobrim malim ljudima ne treba niko. Sami naprave što im treba. Malo novaca od slika, više od vezova i tkanja, a najviše od takse za brod. Samo zato što se usidrio u njihovom području.

Nastavlja se ...

Pročitajte prethodni članak:Panamski kanal