Piše: Ljubo Pavlović

Možda će se neko upitati zašto dvije zastave u naslovu? Lijevo je zastava Arube, a desno Holandije. U nastavku teksta slijedi objašnjenje. Od XVII vijeka pojačala se utrka za kolonijama. Razvijenije evropske zemlje imale su za cilj prigrabiti neki prekomorski dio, pogotovo onaj koji u sebi ima mogućnost eksploatacije bilo čega upotrebljivog. Malo začina, nešto dobre rude, po mogućnosti zlata, šećerne trske za rum. Ako nema ništa što miriše na profit, onda ima egzotičnog i ukusnog voća, stomak da se „usreći“.

HOLANDIJA IZ TRI DIJELA: Ipak, Holandija kao mala zemlja, nikada se nije isticala svojom armijom ili nekim velikim bogatstvima. To su vrijedni, radu predani ljudi, koji ispravno razmišljaju i gledaju više na budućnost, manje na prošlost. Većinu Južne Amerike kolonizirala je Španija, u to vrijeme najjača pomorska sila. Ostale zemlje koje su imale ambicije radile su svaka na svoj način da se dokopaju isplative kolonije. Holandija je posao završila u visokom stilu, platila je Španiji i dobila nekoliko ostrva u Karipskom moru. Na Karibima ne postoji saglasnost u svemu, naročito u nazivima. Čitava je zbrka oko imena skupina ostrva, arhipelaga i raznih teritorijalnih odrednica koje možete vidjeti na mapi ovog dijela svijeta. Posljedica vjekovnih osvajanja. Po današnjem uređenju, Holandija se kao država sastoji od tri dijela, onoga u Evropi, zatim u Malim Antilima sa dva ostrva Curacao i Bonaire. Nekada je uz njih bila i Aruba, ali se izdvojila 1986. godine i sada čini treći dio Holandije - Nizozemske, kao autonomna država unutar nje.

Ima na ovom prostoru još poneko ostrvo na kome se vijore njihove zastave, ali ta ostrva sastavni su dio Holandije s ograničenom autonomijom, čitaj izdvojene samo daljinom. Imaju svoje delegate koji kada treba „skoknu“ avionom u zemlju maticu, prodiskutuju u Parlamnetu i vrate se. A imaju se gdje vratiti, na Karibe. Sve je to jedan prelijepi dio svijeta koji u ovom vremenu ne ratuje između sebe. Osim malo politike, ne dijele se po nekim, kao što rekoh, čudnim geografskim nazivima kao npr. zemlje zavjetrine, privjetrine i sl. Jednostavno rečeno, ovo se odnosi na prostore gdje opasne oluje uzimaju svoj danak. Zovu ih hurricane, a mi orkani, uragani i slično. Na Arubi ih nema, pa im ne mogu pokvariti vječito ljeto. Lokalnu kišicu i oluju svojstvenu tropskom području, ne računamo. Otuda i naziv ostrva u zavjetrini ili privjetrini. Geografima je tako lakše, pomažu i zastave, kao u naslovu.

PAZI, KOKOS: Aruba je malo ostrvo, dugačko 30, široko devet kilometara. Stanovnika je nešto više od 100 hiljada, pretežno bijelaca i miješanih, kao i određeni broj doseljenih s ostalih karipskih otoka. Holandski jezik je službeni, većina govori engleski, a lokalni ljudi vole komunicirati na domaćem jeziku koga zovu papiamento.

Pored nestvarno lijepih plaža i bistrog mora, bujne i raznovrsne vegetacije,  posebnu draž otoku daju kaktusi, biljke iz porodice aloe i prepoznatljivo lišće  raznih vrsta palmi. Od centra grada do zadnje tačke zelenog pojasa stoji upozorenje od mogućeg pada kokosovih oraha nekome na glavu ili automobil.  Na jednom mjestu rečeno nam je da ovdje strada više djece od „pikirajućih“ kokosovih oraha nego od posljedica u saobraćaju. Vodeći računa o tome, glave i pogledi bili su nam okrenuti uglavnom prema nebu. Tako smo vjerovatno propustili dio raznovrsne domaće ponude. Sreća je što nema mnogo prometa u centru grada, inače bili bismo pometeni sa ceste. Moram se našaliti, a šale ovdje ima više nego na drugim mjestima. Kada na Arubi „upekne“ više nego uobičajeno, ništa ti ne preostaje nego odmor u dubokom hladu uz jedan od koktela po kojima su poznati. Praktična preporuka za mnogobrojne turiste, ali ne i za mene. Želio sam vidjeti sve bitno u ovom malom raju, „okupiranom“ turistima iz cijelog svijeta. Krajem XX vijeka govorilo se o invaziji, toliko je porastao broj onih koji su željeli provesti bar nekoliko dana na ovom mjestu. Turistički radnici ne ulažu velika sredstava u propagandu jer ne žele veća proširenja hotelskih kapaciteta. Buking se pažljivo prati. Za gradnju dodatnih kapaciteta nisu raspoloženi iz dva razloga. Prvi je, narušili bi istorijski izgled i ljepote krajolika, a drugi razlog ogleda se u tome što se dio prostora prepušta i drugim granama privrede - petrohemijskoj industriji. Jako je bitno temeljito isplanirati ukupan razvoj, iako sa tačke gledišta o turizmu, spoj ove dvije grane nije idealan. Nije, ali je neizbježan, s obzirom da su količine sirove nafte pronađene u akvatoriju kojem pripada obećavajuće. Nije ni čudo, golim okom vidi se Venecuela, zemlja sa najvećim svjetskim rezervama crnog zlata. Praktično, nafta izgleda kao oročeni ulog sredstava na duže vrijeme. Kada smo kod pravog zlata, ovdje je vladala prava „žuta groznica“ krajem 19. vijeka. Srećom, nalazišta su iscrpljena pa se mala privreda okrenula obradi i prodaji zlata kroz unikatne kreacije i primjerke nakita.

VERGL I SIBIRSKI TIGAR: Knjiga nije dovoljna za opis ljepota koje se ovdje mogu naći i vidjeti. Činjenica da je ostrvo veličine manje evropske opštine postalo država, govori koliko truda i rada je uloženo da bi se došlo do visokog statusa. Bitno je opisati još neki detalj i utisak koji sam stekao boraveći ovdje u nekoliko navrata. Oranjestad ili Playa ima besprijekorno uređene ulice na kojima nikada nije dosadno. Stekao sam dojam da danju ili noću, iza svakog kutka možete naći nešto će vas oduševiti. Prvo na šta smo naišli silazeći sa broda su mnogobrojne kockarnice, prodavnice, restorani, bazari i hoteli, kao svugdje u svijetu gdje se formiraju rijeke turista.

Nakon kratkog vremena i pređenih par stotina metara, osjetna je razlika u detaljima za razliku od drugih, sličnih gradova. Živo je, aktivnost na svakom koraku, svi nešto rade. Morao sam zastati pred malim staklenim kompleksom u kome jedan veliki sibirski tigar nevjerovatnih šara slobodno šeta u svom prostoru. Jedinstvena prilika da se ova velika životinja vidi u prirodnoj veličini. Odmah do njega je kamen koji određuje vremensku „prognozu“. Hajde da vidimo i to čudo. Kontaš nešto istorijski bitno, ustvari obična smijurija dokonih ljudi sklonih humoru, kojim odiše Playa.

Sljedeće što sam u gradskoj vrevi čuo bio je vergl. Svira na sred malog trga. Kome je dosadno, priđe i zavrti i vergl nastavlja sa radom. Vidio sam ovu muzičku spravu samo na slikama. Okrećeš drveni točak, a umilni tonovi počinju pokrivati bližu okolinu. Baš kao u jednoj davno pročitanoj pripovjeci obavezne školske lektire, u kojoj je pisac zvuk približio riječima: didel dajsa, didel dum,...  kutija koja svira.

ALOA VERA: Prva stanica nakon obilaska središta ovog mjesta, luke, marine, kockarnica, hotela, spomenika, uličnih marketa i svih mogućih urbanih ljepota, bila je mala fabrika u kojoj se od kaktusa prave ekskluzivni zdravstveni preparati. Fabrika je locirana između grada i polja na kojima raste čudotvorni prirodni lijek koji se zove aloe vera.

Fascinirao me način proizvodnje preparata koji se dobiju preradom ovog kaktusa. Pretpostavljao sam da je hemija dominantna u čitavom procesu, međutim nije tako. Na desnoj slici možete vidjeti djevojku koja je tankim štapićem, blago naoštrenim na jednoj strani, za svega nekoliko sekundi, skinula sa lista veliku količinu prirodnog gela. Koliko hiljada listova dnevno bude na ovaj način obrađeno ne znam, ali vjerujem da je proces cikličan, ovisno o razvoju biljke. Pričala nam je o koristi upotrebe raznih proizvoda koji se dobiju iz nje podvlačeći prirodnu komponentu u potpunosti. Kolijevka ovog kaktusa je  Afrika i drevna Mezopotamija.

Podaci kažu da su ljudi nekoliko hiljada godina prije nove ere znali za njena ljekovita svojstva. Nije čudno što su je zvali „biljka besmrtnosti“. Pomaže kod dijabetesa, stomačnih tegoba, idealna je zamjena za vodicu kojom se ispiraju usta i prirodan je laksativ. Naravno, doktor treba određivati doze koje se uzimaju, bilo da se radi o gelu, ljekovitoj vodi ili tabletama. Dugačak je spisak oboljenja i smetnji u kojima preparati ove biljke mogu pomoći. Treba je konzumirati radi vitamina i elementa koje sadrži u znatnoj količini čineći je najjačim antioksidantom. Razne otopine na bazi aloje pomažu kod rana i povreda kože, izraslina, osipa, alergija i psorijaze.

Svakodnevnu njegu kože njenim gelom iskreno preporučujem. Navodno je i čuvena kraljica Egipta Kleopatra mekoću i boju svoje kože mogla zahvaliti receptu koji u sebi sadrži svježi sok i dijelove aloje. Neki podaci navode da su u ekspedicijama i osvajačkim pohodima njeni pripravci korišteni za liječenje rana vojnika i mornara. Nije mi cilj obično reklamiranje ovih proizvoda, ali vrijedi se malo pomučiti na webu i doći do korisnih informacija, pogotovo kada se radi o  receptima na bazi ove biljke u protiv kanceroznih oboljenja. Priroda je najbolji lijek i terapija za sve bolesti. Ovo je razlog zašto sam malo više prostora posvetio ovoj nevjerovatno korisnoj biljci.

KAKTUS KOJI VOLI: Koji sat kasnije, autobus nas je doveo do mjesta na kome je formirano brdo od gromada nabacanog  granitnog kamenja. Ništa naročito, ali niko nema predstave kako je nastalo. Jedina realna pretpostavka je da su hiljadama godina p.n.e. tektonski poremećaji uzrokovali ovu kamenu formaciju. U blizini je i ugasli vulkan, međutim stručnjaci su utvrdili da stijenje nije produkt lave niti vulkanske erupcije. Sumnjam da je neko usred crvenkastog pijeska i zemlje, koja se prostire kilometrima duž ostrva, tek tako složio ove „kamenčiće“.  Svaki  u prečniku ima najmanje desetak metara. Ako ništa, lijepo izgleda i ima dobar vidik.

Nije ovo jedino iznenađenje. U skupini ovog kamenjara raste čudnovati kaktus koji voli ljude sa krvnom grupom A+. S obzirom da ima čvrste i dugačke listove, prilijepi se žrtvi i izbacuje pri dodiru neki jak otrov. Nije smrtonosan, ali veoma je neugodan. Zvuči malo nestvarno, a potvrdu za ovaj podatak nisam mogao naći. Vodiči su nam precizno dali upute kako se kretati te da se nije dobro približavati, ako neko ima navedenu krvnu grupu. U srednjoj školi sam volio biologiju i susretao se sa raznim alkaloidima koje biljke imaju u sebi i potencijalno izazivaju alergije kod nekih osoba. Mislim da ima neke sličnosti u ovom slučaju. Možda se javi neko ko malo više zna o svemu tome.

Za kraj, prisjećam se čistog mora boje tirkiza, pješčane plaže koja blješti bjelinom u dodiru sa blagim talasima, kao da piše poeziju, nestvarnu kao i ovaj krajolik. Čista i nepatvorena priroda. Nije mi bilo lako naglo upijati sve ove ljepote, jednostavno, nisam navikao. Čini mi se da je sve ovo za „odlikaše“,  svjestan činjenice priznajem, bio sam sretnik koji je vidio ovu ljepotu. Pukom slučajnošću.

Nastavlja se ..

 Pročitajte prethodni članak: Isla Margarita, biser Venecuele