Piše: Martin Turk

Delhi kao prva postaja me nije oduševio pa sam krenuo lokalnim busom bez prozora za nekoliko kuna u Rađastan. Odredište mi je pakistanska granica, gdje ću si, nadam se, srediti safari devom u pustinju jer je to u ovom kraju popularno. Nakon skoro tri tjedna boravka u Indiji od planiranih tri mjeseca trebao bih imati kaj za napisati za blog, al' to, vjerujete mi, nije lako. Jedan gospon u Varanasiju mi je rekao:

- Indiju ili voliš ili ne. Ne postoji između. Ovdje si koliko? Tjedan dana? Ti onda možeš sad pisati o Indiji danima, što vjerojatno i radiš... Pitat ću te za dva mjeseca da l' si napisao članak... Jedva ćeš moć' napisat dvije stranice. Ako ćeš biti ovdje preko godinu dana, ne samo da nećeš napisati dvije stranice, već ćeš bit toliko zbunjen da nećeš moći napisati jednu riječ! Eto, to ti je Indija - mjesto gdje ljudi pišaju kroz prozor, pljuju na svakom koraku. Promet je u kaosu, sve je u kaosu. Nevjerojatno, zar ne? Nakon moje zemlje ćeš otputovat u ostale zemlje. U svakoj od tih zemalja ćeš se osjećati sigurnije, čišće, ali ne i bolje. U nekom periodu života ćeš reći - k vragu sve, idem opet u Indiju!

LUDILO: Ovo je stvarno luda zemlja. Navikavanje na promet bez pravila, na ljude koji obavljaju nuždu na ulici, na svete krave i njihov izmet svakih desetak metara, na trgovce koji te doslovno vuku za rukav, na sirotinju koja te slijedi po 500 metara kako bi užicala koji rupi, na proces kupovine karata za vlak koji traje do 10 sati. Ali sad kada sam se navikel mogu reći da je Indija zemlja tisuću boja, tisuću kultura, religija sa vječito optimističnim, pristupačnim i nasmijanim ljudima.

Već sam prvi dan u Delhiju pronašao besplatan smještaj u indijskoj obitelji bez da sam ga tražio. Tamo sam upoznao boolivudskog glumca koji me pozvao k sebi doma u Himalaje, na tri tjedna, a ja to, naravno, nisam odbio. U Jaipuru sam upoznao dva superlika iz Australije, sa kojima ću proslavit Novu godinu u Bombaju, a u vlaku sam upoznao grupu Francuza sa kojima ću proslavit Božić  na plaži u Goi. Kraj Taj Mahala u Agri sam imao pravo fotopoziranje sa djevojkama koje sam upoznao u hostelu. U Pushkaru sam posjetio najsiromašniji dio grada te djeci dijelio bombone. Sve u svemu, puno anegdota za mali članak poput ovoga.

SREĆA: Sada sam u Judhpuru, tkz. Blue cityju jer su tu sve kuće obojene u plavo. Obilazim siromašnu četvrt. Otkrio sam kako smo jako zanimljivi djeci. Ne mogu opisati osjećaj kada vas „napadne“ dvadesetero veselih klinaca u nadi da će užicati malo slatkiša.

Vidio sam da ti ljudi stvarno žive u uskim uličicama. Tamo spavaju, peru se, hraneći se svime što pronađu i vjerojatno nikad ne odlaze van ovih starih zidina (ovo naselje se nalazi unutar stare tvrđave). Ostao sam zapanjen kada sam vidio kako su svi iznimno veseli i pozitivni premda ne posjeduju ništa. To nama na Zapadu nedostaje. Uvijek želimo više, ne stignemo se ni nasmijati jer smo ljuti što nismo postigli više.

Možda je u tome tajna, zapitah se. Želeći više od zdravlja, krova nad glavom i prijeko potrebne hrane gradimo u svojim glavama malo mjesta za pozitivne emocije i samo želimo više nego što imamo i što nam je dovoljno. Ja samo znam da sam sada, znajući da imam samo ruksak sa par sitnica, mnogo sretniji nego kad sam imao mnogo više nepotrebnih stvari.

VLAK I TAKSI: Pogledom na sat vidim da putujem već 20-tak sati. Vlakovi su ovdje glavno prijevozno sredstvo. Ne mogu opisati kako je to kada se tiskate sa „milijun“ ljudi, sjedite na tvrdom podu i nadate se da se neće nitko popišati po vama. Držite fige da vi nećete morati pišati ili, ne daj bože, ono drugo. U vlaku možete kratiti vrijeme promatrajući ljude ili krajolik koji se mijenja iz sata u sat, možete šetajući upoznati zanimljive ljude. Meni je najdraže ovo zadnje.

Vlak koči, znak da se moram brzo spremiti i izaći. Napokon Goa, nakon 30 sati vožnje. Taksisti vas uvijek žele prevariti jer misle da mogu. Mene više ne mogu, u što se sami brzo uvjere. Na ovom putovanju mi se događaju uistinu čudne stvari. U Delhiju sam stanovao besplatno, u Varanasiju je tijekom blagdana sve zauzeto pa sam iz vedra neba dobio ponudu za smještaj od jedne cure iz Londona koju sam upoznao u vlaku, u Jaiphuru sam upoznao Stefana koji je profesionalac za organiziranje putovanja pa sad već mjesec dana sa njim putujem. I tako se ja borim sa taksistom i odlučujem malo pješačiti, stojim umoran i znojan, pitam Indijca za smjer prema 40 kilometara udaljenoj plaži. Dobivam odgovor - uskači, upravo idem tamo. Opet sam ušparao vrijeme i novac, opet mi se dogodila „situacija“. Tako ja zovem ovakve trenutke kad iz vedra neba dođe rješenje.

BOŽIĆ I NOVA GODINA: Božić sam proslavio na prekrasnoj plaži. Taj kraj, možemo reći - raj, se zove Goa. To mi je bio prvi Božić na 30 stupnjeva pa, da budem iskren, nisam ni imao onaj pravi osjećaj. Dani su tako brzo prošli. Ja opet na putu, jurim u Bombay na proslavu Nove godine. Australac Dan, kojeg sam upoznao kad i Stefana, javlja da mu je motor otkazao poslušnost 20 km od grada pa sad šalji taksi po njega. Dolazimo u ovaj velegrad, nalazimo se sa Stefanovom frendicom Mahek, koja ovdje živi, i odlazimo u provod. Mahek nas izvodi na mjesta gdje bogatiji Bombayci provode svoje slobodno vrijeme. Ne razlikuju se oni puno od nas zapadnjaka, pomislih. Novu godinu smo dočekali u predivnom hotelu na plaži (šest zvijezdica). Bilo je više od 4.000 ljudi, pretežno bogatih Indijaca. Nije bilo nikakve razlike u proslavi, samo što je ovdje bilo sparnih 30 stupnjeva. Da budem iskren, napio sam se tako jako da sam se probudio ležeći na obali, a kraj mene desetak hippya koje sam tamo upoznao. Svatko u svom filmu.

Bombay je kaotičan grad sa konstantnom gužvom na ulicama u bilo koje doba dana. Jako puno siromašnih koji žive u slamovima, još više bogatijih koji se voze u skupim automobilima. Ali moram priznat da su tamo žene prekrasne. Jedva sam čekao pobjeći u neko mirnije mjesto.

KERALA: Zasićen pješčanih plaža, odlučio sam pokupiti prnje i otići prema unutrašnjosti Kerale, države na jugu Indije. Tamo sam unajmio mali drveni brod kojim sam, uz pomoć vrlo dragog mladog Keralčanina, istražio mnogo malih kanala. Dečko mi je pokazao kako ovdašnji ljudi žive, objasnio njihove običaje. Oni doslovno žive u tim kanalima, odsječeni od civilizacije, bez struje, bez pitke vode. Svi su srdačni. Na kraju „krstarenja“ dečko me odveo u svoju kuću i jeo sam jegulju. Uz jegulju i prženi ananas sa mangom pomiješan u krumpiru ,saznajem kako se svi ovi ljudi moraju iseliti iz ovih kanala za vrijeme monsuna zbog poplava.

Na putu sam 50 dana, a osjećam kao da sam u nekoj novoj školi. Mislim da bi svi trebali putovati u mladosti jer ovakvu životnu školu možete samo na takav način steći. Ali ja sam dobar primjer kako nikad nije kasno za neke odluke. Nosim na leđima 28. Srećem puno ljudi iz Australije, Njemačke, SAD-a, a posebno iz Izraela koji putuju usred ili nakon faksa po nekoliko mjeseci do godinu dana. Oni to zovu „gap year“. Na to putovanje ih doslovno tjeraju starci i okolina koji su, očito, u mladim danima isto tako putovali po svijetu pa znaju da je to za dobrobit njihovog djeteta.

Roditelji bi, umjesto novih nepotrebnih automobila, motora, djeci trebali uplatiti ovakvu životnu školu. Možda bi tada naša omladina imala nešto više osim izlazaka vikendom u omiljeni kafić pričajući o našim „zvjezdicama“, manekenkama, nogometu ili o novom automobilu uz neizostavno pijuckanje alkohola u ogromnim količinama.

SRI LANKA: Nakon Kerale pogledom na kartu zaključujem da sam blizu Šri Lanke, otoka o kojem ne znam ništa. Apliciram vizu preko interneta i kupujem avionsku kartu. Najbolje stvari mi se uvijek događaju kad ne planiram ništa pa sada brojim sekunde do slijetanja u drugu državu usred Indijskog oceana. Ovdje živi 30 milijuna ljudi, većinom budista. Mogu odmah reći da se to odmah vidi. Nikad nisam bio okružen sa toliko ljubaznih i dobrih ljudi. Osjećam se vrlo pozitivno u ovoj zemlji, te odmah mijenjam povratnu kartu koju sam kupio i koja je trajala pet dana za kartu kojom letim natrag u Indiju.

Vrativši se u Indiju (Chennai) iz predivne Šri Lanke počeo sam se probijati prema nepalskoj granici pomoću lokalnih buseva i raznih prometala koji mi staju kad dignem prst. Jureći na policijskom motoru kroz nepoznat i prašnjav grad središnje Indije raširio sam ruke i rekao – volim ovaj život!

Dan je počeo sasvim drugačije. „Hoću kući“, zavapio sam u sebi.

Mislim da sam i zaplakao. Ovo je 15. sat putovanja autobusom prema Nepalu po neasfaltiranoj cesti na temperaturi ispod pet stupnjeva uz prozore koji se ne mogu do kraja zatvoriti. Iza mene je 900. od 1100 kilometara. Izdržat ću još 200, nastaviti do aerodroma u Varanasiju, kupiti kartu za Kalkutu gdje ću se pobjedonosno popeti u zrakoplov koji će me odvesti kući. Plan je bio tu. I onda sam usnuo.

SNOVI: U snovima nikad ne sanjam o prošlosti, ovaj put jesam. Prije bih rekao da sam počeo halucinirati od iscrpljenosti. Sjetio sam se svega što sam do sada prošao, naučio, sjetio sam se svih ljudi koje sam upoznao na ovom putovanju. Slijetanje aviona u Delhi, početni šok, privikavanje na drugačiju kulturu, moje prvo putovanje nakrcanim vlakom, hodanje prepunim ulicama tražeći hranu, upoznavanje s ostalim putnicima koji poput mene lutaju, sjetio sam se i novog prijatelja Stefana, Novozelanđanina sa kojim sam u 40 dana proputovao trećinu Indije, sjetio sam se svih gradova, znamenitosti, sjetio sam se svih onih iskrenih osmijeha prljavih klinaca, svih onih pozitivnih poruka koje sam primao od ljudi koji jedva da imaju za kruh, sjetio sam se prelijepog Taj Mahala, nepregledne pustinje, sjetio sam se svih onih ljudi na obalama Varanasija koji, kupajući se u prljavom Gangesu, ostaju uvjereni da na taj način čiste svoju dušu od svega, sjetio sam se nepreglednih zelenih plantaža čaja na Šri Lanci, one divne plaže kao iz časopisa kojeg sam toliko puta kao klinac prolistavao, svih onih mailova, SMS-ova podrške znanih i neznanih ljudi, sjetio sam se zašto putujem, otvorio oči i rekao sam sebi: „Neću dopustiti da me umor i glupi autobus dovedu u napast vraćanja u svijet odraslih kada ovdje još uvijek mogu biti u bajci. Ovo je samo onaj mali negativni dio priče iza kojeg dolazi nešto pozitivno.“

I prije nego što sam se snašao upoznajem Harsha na sjedalu iza mojeg. Vidi da plačem i tiješi me na slabom engleskom. Dolazim u Allehabad, grad koji mi se našao na putu prema Nepalu i upoznajem Harshevu cijelu obitelj. Ujak policajac me vozi na policijskom motociklu sa početka ove priče, pokazuje grad. Prije toga sam sa novim prijateljem i njegovim prijateljima prisustvovao ritualnom kupanju u svetoj rijeci sa ostalih pet milijuna ljudi (u ovom drugom po redu svetom gradu Indije je baš počeo festival čišćenja).

Na kraju dana sam se zatvorio u sobu s osmijehom na licu i sa kupljenom kartom u džepu prema glavnom gradu Nepala. U dva mjeseca sam proživio više nego zadnjih desetak godina, naučio sam napokon uživati u trenutku. Sad sam tek spoznao kako kada misliš o negativnoj strani realnosti u sekundi zaboraviš živjeti i uživati u njoj. Zato se ljudi tako boje promjena, zato se tako boje zaboraviti onu negativnu stranu svega, zato je tako puno mržnje na ovom svijetu - pomislio sam.

PROMIJENI SEBE: Na Zapadu mislimo kako se ljudi rađaju samo jednom u životu i kako imamo samo jedan život u kojem moramo postići jako mnogo. Tako nas odgajaju, takve su nam religije, takve su nam knjige. U Indiji je drugačije. Oni vjeruju kako se ljudi rađaju beskonačno mnogo puta i kako samo svojom dobrotom mogu pridonijeti svojoj „sudbini“ u drugom životu. Otuda izvire njihova ogromna pozitivna energija u odnosu prema stvarima, ljudima.

Ljudi su izgubili osjećaj za pozitivno. U svima nama teče ista boja krvi, ponašajmo se tako i potrudimo se živjeti za sebe, a ne za druge, pritom ih osuđivati. Pokušajmo živjeti za pozitivnu, a ne negativnu stranu života. Zagrlite svoje žene, muževe, zagrlite svoju djecu, djeca neka zagrle roditelje, volite se. Nemojte pokušavati promijeniti ostale, promijenite sebe i svijet će biti bolje mjesto. Od malih stvari uvijek nastaju velike.