Tekst i foto: Ante Mađor

Pala je odluka da se ide u Afriku; nije bilo teško. Tamo nisam nikad bio i baš želim vidjet je li isto kao na televiziji...

Puno zemalja me privlači, ali jednu ili dvije moram izabrati. Odlučio sam se za istočnu Afriku, Ugandu i Keniju. U početku sam mislio kako ću i u Tanzaniju, ali već u Keniji sam odustao jer bi u dvadesetak dana, bez obzira što imam brzi ritam putovanja, to bilo nekako previše. Bojao sam se da ću biti svugdje, a neću vidjeti ništa. Tako Tanzanija ostaje za neki drugi put... 

Nikad nije dosadno

Lonley planet, vodič, sam kupio, našao povoljne karte (oko 5.000 kuna), ruksak spakirao i to je to...Let je iz Zagreba za Istanbul, tamo provodim jedan cijeli dan, motam se po starom dijelu grada, jedem kebabe, pijem kafe koje inače baš i ne pijem, al' kad si u Turskoj..., spavam i razmišljam kako bi mjesec dana bilo malo za upoznati ovaj veliki i magični grad.

Ukrcavam se u avion Turkish Airlinesa, hrana im stvarno nije loša, leti se oko sedam sati do Kigalija u Ruandi, a onda poslije ukrcavanja novih putnika nešto kratko do Entebbe u Ugandi. Glavni je grad ove države Kampala, udaljen je pedesetak kilometara, ali tamo nema aerodroma.

Noć je još, aerodrom je baš onako kao iz nekih davnih vremena; vani je onaj poznati okus i miris tropa koji me uvijek razveseli i ponekad, dok sam doma, mi se zna vratiti. Na sekundu, ali dovoljno da sa osmijehom promatraš svijet. Taksisti koji čekaju pred ulazom su nenametljivi i to je neočekivano, jer sam mislio da će biti isto kao i po Aziji ili centralnoj Americi... Brzo sam našao nekakav guest house i nakon buđenja izlazim ispred na cestu. To je, dakle, to: u jednom kadru sam vidio onu crnu Afriku.

Crvena zemljana cesta na kojoj stojim, banane, palme, djeca, muškarci, žene koji lagano negdje idu, ptice koje kriješte, žene obučene u jarke boje sa stvarima koje nose na glavi...

Uzimam ruksak i tražim hostel. Plan mi je prenoćiti u hostelu, pa dalje prema kenijskoj granici... Dok hodam svi mi se javljaju i ja se javljam njima, ako nešto pitaš gotovo svi ti na odličnom engleskom pokušavaju pomoći šta god treba.

Valuta je ugandski šiling i može se dosta jeftino prolaziti... Pivo nile je, naprimjer, u kafiću jedan dolar, dobar biftek 6-7 dolara, smještaj, većinom u jeftinim hotelima ili hostelima sam plaćao od šest do 20 dolara, prosjek je bio ispod 15, javni prijevoz je zanemarivo jeftin...

Javni prijevoz su boda-boda - motor sa malo većim sjedalom na koje zna sjesti i pet osoba. To sam koristio svaki dan najmanje dva, tri puta. U vodiču piše da su dosta nesigurni, ali iz mog iskustva je bilo sve super. Svi su vozili oprezno i nisu gotovo nikad prelazili 40 kilometara na sat.

Onda imamo matatu, minikombi u kojem postoji ubacivač, obično mlađi dečko koji onako visi sa strane ili kroz prozor obavještava sve okolo gdje ide taj kombi. Unutra se nabije i do 20 ljudi, staje svakih 100 metara, tako da vožnja duga 40 kilometara traje vječno.

Tu su, naravno, i autobusi koji nemaju vozni red, nego se dođe na stanicu ukrca i čeka da se napuni. Ja nikad nisam čekao duže od sat i po da krene. Dok se čeka, ali i kad krene, kroz autobus prođe bezbroj prodavaca voća, sokova, pečenog voća, pečenog mesa na ražnjićima, nakita, tableta, pasti za zube, ogledala... ma, svega šta vam padne na pamet. Prolaze i propovjednici koji i mole na kraju. Uglavnom, nije dosadno...

Demonstracije u điru

Prva vožnja busom mi je bila iz Kampale do Jinja, malog prašnjavog gradića pored izvora Nila. Teško je opisati prometni kaos u Kampali; pitao sam se zašto ljudi uopće sjedaju u auta jer se stekne dojam da se nikad niko neće pomaknuti ni metra. Ali očito i taj kaos nekako funkcionira.

Kad autobus krene, svi se vežu, identično kao u avionu, a vrlo brzo i skužiš zašto je to tako. Ceste znaju bit jako očajne. Naprimjer, makadamski put sa velikim rupama, gdje svi voze svakako i svi se prestižu, trube, a vozači autobusa, standardno, prvaci su u tome. Zato, ako se vozite u dnu autobusa i niste vezani, što je bio moj slučaj jednom prilikom, nećete dobro proći.

U Jinji odlazim na izvor Nila. Sam izvor nije baš klasičan, više izgleda kao nekakvo jezero, ali je spoznaja da je možda baš odatle počeo život, civilizacija, dobra. Mislio sam tu ostati jedan dan, ali sam ostao pet, upoznao puno interesantnih likova u hostelu, u kojeg očito svi zapadnjaci dolaze, tulumario sa njima po afričkim disco-barovima, gdje smo redovito bili jedini bijelci. Kao i po ulicama, svi su vrlo susretljivi i pokušavaju ostvarit kontakt, cure posebno...

Nakon pet dana pozdravljam šaroliko društvo sa kojim sam pijuckao dobro ugandsko pivo nile i dižem sidro.

Kad se ide preko granice, tada ipak postoji vozni red autobusa, čak se mora dan prije rezervirati i platiti. Granica je posebna priča. Opet ne vidim nijednog muzungua, njihov izraz za stranca, a put i cijeli granični prostor su zemljani. Čim se izađe iz autobusa, vojnici te usmjeravaju i formira se nekakav red, iz kojeg se ide u neki drugi red. Na kraju platiš 50 dolara vizu i to je to.

Taj granični prostor je podijeljen sa dvije rampe koje čuvaju vojnici, ali bezbroj biciklista, pješaka, mjenjača novaca, prolaze sa jedne na drugu stranu a da ih nitko ne kontrolira. Možda se jednostavno svi poznaju, pa to tako funkcionira.

Plan mi je doći do Nairobija, glavnog grada Kenije, ali se, dok čitam Lonely planet, odlučujem za manji grad, Nakuru, gdje je u blizini nacionalni park oko jezera Nakuru. Odustao sam od Nairobija jer su u tim velikim gradovima ipak prevelike gužve i želja da se pobjegne u neko manje mjesto se javi vrlo brzo.

Dok se približavamo odredištu prolazimo kroz manji slam i upravo su neke demonstracije u điru, policija je zauzela položaje, suzavac se ispaljuje, a čovjek do mene, iz Ruande je, govori mi kako kod njih toga nema, a da te ovdje ubiju bez puno problema. Nije mislio na turiste...

Brzo nalazim neki smještaj, mijenjam novac u kenijski šiling i izlazim vani. Upozorenja su svugdje ista: Nikako nemoj sam po noći!

Dok šetam gradićem, primjećujem da su ljudi dosta dinamičniji, ubrzaniji, ulični prodavači agresivniji u nastojanju da ti nešto prodaju, ali i dalje ljubazni i prijateljski raspoloženi. Motam se okolo, isprobavam razna jela i dogovaram safari za sutra.

Te stvari u Africi nisu jeftine. Odlučio sam se za poludnevni safari koji traje šest sati i platio 160 dolara, nakon cjenkanja, jer je lik htio puno više. Ili, recimo, jednodnevni gorila trekking košta 500 dolara. Tu ipak nisam išao.

Kao u dokumentarcima

Safari je bio interesantan. Sve one životinje iz dokumentaraca, ona stabla, ona trava su sad tu. Iako nisam vidio kako gepard ganja antilopu ili lav bivola, lako mogu zamislit da se to može desiti svaki trenutak.

Nakon četiri, pet dana vraćam se u Ugandu. Vožnja traje 12 sati do Kampale, svega se tu vidi dok se vozimo - od prometnih nezgoda, do interesantnih pejzaža, sela uz cestu s okruglim kućicama od blata, polja čaja...

U Kampali sam bio jedan dan, malo izašao navečer i, dok sam se vraćao onako sam, što i   nije bilo najpametnije, nestane struje u cijelom jednom kvartu. Ionako polumračne ulice, bez javne rasvjete uopće i svugdje, postale su totalno mračne. Sve je prošlo OK, uostalom ja sam se u Africi najviše bojao malarije, za ostalo se nisam puno brinuo.

Energija je, ipak, najveći problem u ovim afričkim zemljama, jer je proizvode nekim divovskim agregatima. U praksi to znači da se štedi na svakom koraku. Javne rasvjete nema ili gotovo nema, jačina je slaba, uređaji često crkavaju, a struje dnevno nestaje po tri puta u prosjeku.

Opet autobus i put za Fort Portal, gradić na sjeverozapadu Ugande.

Tada prvi put vidim bijelu osobu u nekom javnom prijevozu. Zove se Kely i iz Londona je, volontira u bolnici već desetak mjeseci. Idemo u isti hostel, jedini u tom djelu. Na visini smo, tako da su dugi rukavi obavezni.

Plan mi je da u roku od dan, dva odem još malo dalje, blizu granice sa Kongom i vidim Pigmejce. Za to je kriv onaj film Bogovi su pali na tjeme, ali kad sam, nakon nekoliko sati vožnje matauom i još malo boda-bodom, stigao, cijeli susret se sveo na cjenkanje oko upada u selo (10 dolara), a kasnije oko suvenira koje nisam namjeravao kupiti.

Bilo je zamorno i smiješno. Oni su iz plemena Two, poglavica nije bio tu, ali su mi nudili da uđem u njihove kućice, te probam marihuanu koju sade svugdje okolo. Neke prijedloge sam prihvatio, neke ne. Nije bilo onako kako sam ja to zamišljao, ali mi je baš drago što je ispalo ovako kako je ispalo.

Nakon par dana vraćam se sa svim mogućim prijevozima u Entebbe, obilazim reptils village, šetam obalama jezera Viktorija... Vruće je, ali voda u jezeru je baš mutna, a još i ona neka bakterija prijeti, tako da od kupanja ovaj put ništa.

Afrika me je ugodno iznenadila, priroda, ljudi... Male stvari koje život znače tamo još postoje. Uz sav taj kaos i cirkus na prvi pogled, imam dojam da je situacija normalnija.