Južna Koreja spada u desetak najrazvijenijih zemalja svijeta. Ona je domovina Samsunga, LG-a, tu su domaći Hyndai, Kia... To je zemlja radinih, inteligentnih, obrazovanih, inovativnih i optimističnih ljudi koji rijetko skidaju osmijeh sa lica

 Tekst i foto: Dario NOVALIĆ

 Južna Koreja je zemlja radinih, inteligentnih, obrazovanih, inovativnih, optimističnih ljudi koji rijetko skidaju osmijeh sa lica. Pamte stare, manje dobre dane i znaju  da će svaki sljedeći dan u ovoj dalekoj zemlji biti bolji. Cijela država, ispod 38. paralele, koja predstavlja granicu sa Sjevernom Korejom, broji oko 50 miliona stanovnika od kojih gotovo polovina gravitira glavnom gradu Seulu. Sam grad broji 12 miliona ljudi, a sa predgrađima gotovo 25 miliona. To ga stavlja na drugo mjesto u svijetu po broju stanovnika. No, ovdje nema neke velike gužve. Možda tome doprinosi i discipliniranost stanovnika ovoga megapolisa. Oni, jednostavno i smjerno, poštuju pravila. 

Pruga rada i razvoja 

Ovdje se proizvode automobili, mobiteli, televizori... Hyndai, Kia, Samsung, LG - samo su neki od južnokorejskih privrednih giganata. I mnoštvo velikih fabrika za čije brendove ovdje na Balkanu nismo ni čuli. Baš kao što nismo vidjeli mnoge nove linije proizvoda Hyndaija ili Kije. Prvo pomislite da je u pitanju neki mercedes ili masserati, a onda shvatite da je to ipak luksuzno izdanje hyndaija. Kao uostalom i većina onoga što smo vidjeli u glavnom gradu Južne Koreje. Luksuz, moda, nove tehnologije, visoke zgrade...

Za Internacionalni aerodrom u Seulu vam treba vremena, znanja i iskustva. Naprosto je ogroman! Napustite avion, pa hodate, hodate, hodate... Pa sjednete u voz koji vozi na drugi kraj aerodroma. Pa opet hodate... Pokažete pasoš pa, naravno, hodate do prtljaga. E kada sve to obavite sjedate na autobus ili neki drugi prevoz koji će vas odvesti do centra grada. Od samog aerodroma do centra Seula treba vam najmanje devedeset minuta vožnje vrlo luksuznim autobusom koji ima ogromna, široka kožna sjedišta, klimu, televizor i sve ostale blještave sitnice koje vam polako otklanjaju umor od dugog leta. Ako je ovako u autobusu, kako li je u samom gradu, upitao sam se. Ispostavilo se – sa pravom! Samo da napomenem, ovaj luksuzni prevoz po osobi košta oko 20 eura. Što je, ustvari, jeftinija varijanta. Prevoz taksijem, na istoj relaciji, staje 65 eura.

Stižemo u centar Seula. Tako, barem, tvrdi naš vodič. Jer jako je teško ovdje odrediti gdje je, tačno, centar. Pretpostavljaš da je to dio grada koji ima najviše zgrade, ali... To ovdje ne znači ama baš ništa. Visoke i još više zgrade su svuda oko nas. 

- Da bih kupio, odnosno otplatio stan treba mi više od 20 godina rada. Stan od nekih 60 kvadratnih metara košta oko 300 hiljada dolara! - govori nam naš domaćin, uz tvrdnju da je njegova plata oko 70 hiljada američkih dolara godišnje. 

Pas sa roštilja?

Dok su nas domaćini smještali u jedan od najboljih hotela (La Plaza) na trgu, ispred smo primijetili pripreme za neku veliku priredbu. Sutradan smo saznali o čemu se radi – oko hiljadu mladih volontera će napraviti 25 hiljada obroka za siromašne. To je i prilika da se turisti kao mi upoznaju sa tradicionalnim korejskim jelom kimči. Što bi bio nekakav ukiseljeni kupus (nekiseo) uvaljan u smjesu od faširanog mesa i Bog zna koliko drugih začina.

- Zanimljivo jelo! - reče moj dragi kolega i otkri divnu formulu za jelo koje ti se ne sviđa. A ne želiš uvrijediti domaćina!

U svakom slučaju, jedini problem koji smo imali tokom sedmodnevnog boravka u Seulu je bila hrana. Hrana, odista, jeste zanimljiva, no mom europskom društvu i meni se ama baš ništa nije dopalo. Recimo da je bilo i mesa i roštilja, ali... nije to to! Vegetarijanci bi ovdje uživali jer ovdje pripreme, obrade, skuhaju i isprže „ama baš sve što iznikne iz zemlje“.

Na 38. paraleli, najopasnijem mjestu na svijetu

Bilo smo na 38. paraleli, granici Južne i Sjeverne Koreje, najopasnijem mjestu na svijetu, kako ga mnogi, valjda sa pravom, zovu. Kažem valjda jer za vrijeme našeg cjelodnevnog boravka u ovoj zoni ne osjetismo ni strah ni opasnost. A domaćini su se baš potrudili da nam pokažu sve! Što oni misle da mi, stranci, trebamo vidjeti!

Naša delegacija je, naravno, prethodno najavljena. I to sa najvišeg mjesta. Na prvoj barikadi nas dočekuje visokorangirani oficir vojske Južne Koreje.

- Nalazimo se na granici Južne i Sjeverne Koreje, na poznatoj 38. paraleli! - govori nam južnokorejski vojnik na perfektnom engleskom jeziku, očigledno savladanom na nekom od američkih univerziteta.

- Situacija je ovdje ovih dana malo napeta pa vas sve skupa molim da striktno poštujete naša uputstva. Možete pitati sve što želite i snimati i fotografisati sve dok vam ne kažemo da prestanete.

Saznajemo da je naš vodič ustvari vojnik koji je studirao ekonomiju u Americi te da je ovdje, kao uostalom svi ostali vojnici na granici, potpuno dobrovoljno.

- Drugačije ovdje na 38. paralelu, na granicu i ne možete doći. Trebate to željeti i zahtijevati. Ja sam, kao i ostali, želio da vojni rok provedem ovdje i, evo, uspio sam. To je i čast i ponos za sve nas!

Tunel je danas turistička atrakcija. Grupa od tridesetak ljudi sjedne u voz koji vas, pod uglom od 40 stepeni, spušta prugom dugačkom 300 metara pod zemlju. Dalje se, pognute glave zaštićene kacigom, ide pješice. Vazduh je težak, procenat vlage jako visok, zidovi kamenog tunela grubi, neobrađeni... Tek su na nekim mjestima novi domaćini, vojnici Južne Koreje, postavili neophodnu zaštitu. Niko neće da prizna koliko je glava razbijeno prije toga! Ne znam da li sam više želio vidjeti tu „rupu u zemlji“ ili izaći iz nje. 

 Festival svjetla

iz dubokog i ružnog tunela ponovo, brzim i ugodnim autobusom  pravo u centar grada Seula. Subota je, neradni dan, otvara se Festival svjetla. Svi su na ulicama. Kanal koji, inače, provodi višak vode u monsunskom periodu sada je poslužio za velike, maštovite svjetlom okupane građevine. Nikakva specijalna korist osim da oku i duhu bude lijepo. I, zaista, prelijepo je! Hiljade porodica sa djecom prolazi uz kanal, divi se ovim umjetničkim djelima koja će još koji dan stajati ovdje, a onda ostati u memorijama fotoaparata i mašti djece.

Na štandovima, poredanim uz svjetlosne skulpture, možete odabrati hranu koja vam padne na pamet. Većina se stvari prži, a mi ne raspoznajemo gotovo ništa. Osim kada ubace cijelu ribu ili nekakvu zmiju pa je presuju. I, naravno, poprže u ulju. I grickaju kao čips. Probali nismo, samo gledali!

Cijene u Seulu najviše liče na one u Zapadnoj Europi. Jeftinu hranu sa štanda ćete platiti 3-5 dolara, a obrok u nekom malom restoranu, tipa grila, možete dobiti za desetak eura. Vrlo dobra, skoro pa italijanska espreso kafa košta najmanje tri dolara. Valuta Južne Koreje se zove von (eon), a za njega dobivate 1,07 dolara.

Od jeftinoće, znači , ni pomena. 

Ovo je grad koji bi svako trebao vidjeti barem jednom u životu. Nije to samo naše zapažanje. Gotovo deset miliona turista bilo je ovdje prošle godine, a ove se očekuje još i više. Stoga je oformljena i turistička policija koja se brine o sigurnosti posjetilaca na svaki mogući način. Ako vam taksista naplati previše ili ste nezadovoljni ophođenjem nekog trgovca, tu će se za tili čas naći turistički policajci koji patroliraju bez oružja i, najčešće, govore barem dva strana jezika. Većina napisa je na korejskom te je zato vrlo koristan podatak da pozivanjem besplatnog broja telefona možete dobiti prevod koji vas zanima. Volonter sa druge strane žice će bez ikakve naknade, ljubazno kako to samo Korejanci znaju, u vaše ime i porazgovarati i dogovoriti sve što želite. Pomenusmo volontere... Da ovi momci i djevojke rade potpuno besplatno. Ovdje je to čast! Dobrovoljno i besplatno raditi za dobrobit društva!