Naša saradnica u potrazi je za prelijepom polarnom svjetlošću, Aurorom. Na putu ih je čekalo niz iznenađenja,ali i prelijep krajolik . Planinski zrak koji podsjeća na Bjelašnicu i rijeka koja je baš kao naša Neretva....

Tekst i foto: Jasna Brigić

Dugi vikend u Kanadi, Dan Zahvalnosti  (Thanksgiving Day) , umjesto bogate tradicionalne večere sa punjenom ćurkom, krompir pireom, slatkom od brusnica, kuhanim prokulama i nezaobilaznom pitom od tikve, naše društvo  odlučuje ići u Jukon. To je najsjevernija provincija na zapadnoj obali Kanade, tik do Aljaske. U roku od sat vremena kupujemo karte, rezervišemo hotel, tragamo za rent a car agencijom. Sve su zatvorene , zbog praznika, ali imamo sreće - jedna ipak radi. Rezervišemo auto.

Crveni auto i najveći krevet

 U petak idemo na aerodrom, ulazimo u  mali avion koji prima 20-ak putnika. Do našeg odredišta let traje dva sata od Vankuvera (Vancouver) , mjesta gdje živim posljednjih 19 godina.

Slijećemo na aerodrom glavnog i jedinog grada ove provincije,  Whitehorse ili u prevodu  Bijeli Konj. Mali aerodrom i vrlo ljubazno osoblje. Na samom izlazu iz aerodroma  dočeka nas oštar, planinski vazduh. Podsjeti me na dane provedene na Bjelašnici zimi. Mada,ovdje je nadmorska visina najvišeg vrha planine Mount Logan 5959 m (19.551 ft), koji je ujedno i najviša planina u Kanadi, a druga po redu  na sjevernoameričkom kontinentu , nakon Denali planine u američkoj državi Aljasci.

Lako nalazimo  agenciju za iznajmljivanje auta, Driving Force. Bojažljivo pitamo koliko bi koštalo da se prijavi i drugi vozač, na šta nam odgovaraju da je FREE i da možemo prijaviti koliko hoćemo vozača. Inače, kad se ovdje renta auto, dodavanje drugog vozača košta skoro kao cjelokupno rentanje. Besplatno je, pa smo se i opustili,stavljamo na spisak tri vozača. Naše auto je spremno. Crvene je boje, nov, marke  Chevrolet. Nikada do sada nismo vozili ovako nov i dobar auto. Prijatelji nam dolaze tek sljedeći dan.

Idemo do hotela, The Town and Mountine Hotel, koji se nalazi u samom epicentru grada. Soba nam je na drugom spratu, nema lifta. Sreća da smo ponijeli samo ručni prtljag inače bismo za kofer morali platili $25. Do sobe smo lako došli . Velika je i sa najvećim krevetom koji sam vidjela u svom dosadašnjem  životu, tu je i frižider, aparat za kafu, kupatilo komotno, sve veoma čisto, ogroman TV sa skoro 900 kanala i FREE internetom.

Za ovo putovanje sam se  dobro pripremila. Ručni prtljag skoro cijeli je ispunjen velikim zimskim čizmama i debelim džemperom. No, ništa od toga nisam ni izvadila iz kofera.  Bili smo ubijeđeni da će nas dočekati minusi i snijeg. Ali, izađemo vani, ulice suhe, snijega tek  na  okolnim planinama .

Htjeli bismo nešto pojesti, pitamo prolaznika, ali nam on odgovara da su skoro svi biznisi zatvoreni preko zime, ali da ipak nešto i radi.Pomaže u pronalasku restorana  gdje smo i večerali. Iako smo tu van sezone, cijene su znatno više nego u Vankuveru.

Sjetismo se Neretve

Ovdje se piće može kupiti samo u određenim prodavnicama , Liquor Store se zovu,  pa pronalazimo jednu takvu. Kupujemo  vatrenu vodu za ponijeti, nekoliko piva i vino da nam se nađe u sobi. I ovdje  su cijene znatno više nego u Vankuveru. A mi mislili da je to najskuplji grad u Kanadi! Idemo još malo prošetati pored rijeke Jukon. Duva hladan vjetar  i odlučimo se vratiti u hotel i završiti naš današnji oblazak.

Whitehorse je zaista mali grad, sve se može pješice obići za sat vremena. Sljedeći dan odlazimo na aerodrom da dočekamo prijatelje. Sa aerodroma idemo u Miles Canyon koji je u okolini grada i  na Trip Advisor stranici je označen kao atrakcija br. 1. Sa Klondike autoputa skrećemo lijevo i dočeka nas blokirana cesta.Tu moramo ostaviti auto i krenuti dalje pješke, na vlastitu odgovornost. Poslije smo saznali da su mnoge ceste u toku zime zatvorene, zbog sigurnosnih razloga.  Spuštamo se cestom  i dolazimo do kanjona, rijeka prelijepe zelene boje i  viseći most. Svi se sjetismo Neretve.

Nakon toga odemo do jezera gdje su parkirani mali hidro avioni. Tu zatičemo pilota koji čisti svoj avion i  preporuči nam da obavezno odemo u Haines Junction, mjesto kod poznatog Kluane nacionalnog parka.

Mada je prognoza da vidimo Auroru Borealis bila loša, mi smo ipak to veče otišli 20-ak km izvan grada, daleko od gradskih svjetala. Po preporuci smo otišli u Takhini Hot Springs ili u prevodu Topla Vrela jer kažu da je sa ovog mjesta najljepši pogled na  rasplesanu Auroru. Naravno, nikome od nas nije palo na pamet da ponese kupaći kostim, osim mojoj prijateljici Borkici.  Dok se ona brčkala u toplim bazenima ostatak društva je razglabao o izborima u Bosni koji su se upravo održavali. Otišli mi iz Bosne, ali Bosna nikada iz nas!

Čučali mi, čamili čekajuci Auroru, ali priroda i oblaci se urotili protiv naših želja  i ništa od spektakla.

Sljedeći dan krećemo Aljaska autoputem u Hines Junction.

Autoput dobar, ali u ovo doba godine pust. Tokom vožnje  mimoišli smo se sa samo četiri auta, no i to nam je bila svojevrsna uživancija da pobjegnemo od svakodnevne gradske vreve.  

Indijanci i konobarica iz Budmpešte

Tako smo mogli  voziti polako i uživati u predivnom pejzažu. On bukvalno oduzima dah, kao da smo ušli u neku prelijepu  razglednicu.  Nakon stotinjak pređenih kilometara, dočekuje nas velika tabla na putu: You are now leaving safety zone, you are on your own  ili  Sada napuštate sigurnu zonu, od sada ste sami.

Nastavljamo voziti ,a usput nas prati  još nekoliko tabli koje nas obavještavaju da se nalazimo na Bear Land - Zemlji medvjeda. Telefoni su bez signala, sami smo na cesti, hvata nas strah i pitanje : šta ako nam auto zakaže u toj lijepoj nedođiji? Ipak se odlučimo nastaviti i vrijedilo je. Pred nama se nižu jezera i prelijep krajolik. Zaboravljamo upozorenja i strah, zastajemo da uživamo u toj ljepoti.

Ljeti je ovo  popularna destinacija za pecanje, lov, kajaking...prepuna gostiju , a sada nigdje žive duše.

Dolazimo pred Haines Junction, svraćamo do turističkog informativnog centra.Naravno, zatvoren. Odnekud se  pojavi žena koja nam potvrdi da  je sve zatvoreno i da  osim jednog malog hotela gdje možemo popiti kafu, ništa drugo ne radi. Nama je i to dovoljno. Idemo prema tom hotelu, a  Borkica navalila da prohodamo šumom. Ima neka lagana staza, samo dva sata hoda. Meni ne pada na pamet taj rizik i možda susret sa grizlijem. Saopštavam im  da ću ih čekati na terasi hotela.

Kada su i ostali  vidjeli terasu odustaju i oni od šetnje i ostaju sa mnom.

Mada je terasa bila zatvorena, ljubazni vlasnik je na brzinu osposobio sto i stolice za nas i čak prekršio strogi zakon  dozvolivši nam da pušimo uz kafu. Bili smo svi sigurni da se ovdje policija još zadugo neće pojaviti. Konobarica, mlada djevojka, kaže da je došla  iz Budimpešte i tu živi i radi već treću godinu.

Ovdje uglavnom žive Indijanci u jeftinim, neuglednim kućama. Preko ljeta rade na održavanju nacionalnog parka, a preko zime ostaju bez posla i primaju pomoć za ne zaposlene.

Vraćamo se u  Whitehorse,  pokraj puta krdo losova, pa srne...ugledali smo i grizlija. Sakrio se.

I tu noć smo uzalud čekali Auroru.