logo

[{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/ajduci2.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/dsc05137.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/dsc-0204-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-0034-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-0745-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/05\/cvrsnica.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/05\/100-5276.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-0769-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-4822-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/img-0213.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-4828-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/06\/emotions-3459666-960-720.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-8506-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2019\/09\/img-9021-min.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/nac-p-dur.jpg"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/02\/img-5257.JPG"},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/headers\/2018\/03\/vrhovi.jpg"}]
[{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/nl-2.JPG","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/nl-2.JPG","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/source\/nl-2.JPG","caption":"","dimensions":{"width":2816,"height":2112}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/elbrus-maneken.jpg","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/elbrus-maneken.jpg","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/source\/elbrus-maneken.jpg","caption":"","dimensions":{"width":1280,"height":960}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/nl-1.jpg","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/nl-1.jpg","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/source\/nl-1.jpg","caption":"","dimensions":{"width":2411,"height":3216}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-6.JPG","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/naim-logic-6.JPG","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-6.JPG","caption":"","dimensions":{"width":870,"height":460}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-4.JPG","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/naim-logic-4.JPG","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-4.JPG","caption":"","dimensions":{"width":870,"height":460}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-3.JPG","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/naim-logic-3.JPG","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/source\/naim-logic-3.JPG","caption":"","dimensions":{"width":1024,"height":768}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-1.JPG","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/naim-logic-1.JPG","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/source\/naim-logic-1.JPG","caption":"","dimensions":{"width":1024,"height":768}},{"img":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/naim-logic-5.JPG","thumb":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/preview\/naim-logic-5.JPG","full":"https:\/\/media.bhputovanja.ba\/articles\/2019\/09\/source\/naim-logic-5.JPG","caption":"","dimensions":{"width":1024,"height":768}}]

Naim Logić: Prvi Bosanac koji je osvojio „Seven summmits Challenge“

11.09.2019 u 10:57

  • Putovanja
  • 0

Razgovarao: Mevludin Mekić

Foto: Privatna  arhiva

Dr. Naim Logić je član Planinarskog smučarskog društva Perun. Dobitnik je nagrade za životno djelo Planinarskog saveza BiH, nosilac Zlatne značke Planinarskog saveza BiH i dobitnik specijalnog priznanja Sportskog saveza BiH za poseban doprinos razvoju planinarstva u BiH. Registrovani je alpinista od 1976. godine i ima više od 40 godina iskustva u planinarstvu, alpinizmu, visokogorstvu, turnom skijanju... Godinama je učestvovao u akcijama GSS (Gorske službe spasavanja). Osnivač je Društva bosanskih planinara u Sjevernoj Americi: NABMA – North American Bosnian Mountaineering Association.

DEVET VRHOVA

Osim što je izuzetan sportista, postigao je značajne rezultate i u drugim oblastima rada i života. Izuzetno je cijenjen u naučnim i stručnim krugovima. Stekao je doktorat u elektrotehnici, objavio dvije stručne knjige i 65 naučnih radova.

Naim je veliki humanista i pedagog. Nesebičan je u prenošenju znanja na mlade. Dugo godina je pomagao rad Sarajevske škole alpinizma. Pomaže školovanje djece u BiH i u svijetu. Godinama je bio glavni i odgovorni urednik i voditelj Radija BiH u Phoenixu, u Arizoni.

Ušli ste u istoriju kao prvi Bosanac koji je osvojio „sedam krovova svijeta“. Pa hajdemo ih nabrojati redom, onako kako ste ih kroz godine i osvajali?

- Ja bih rekao da sam ispenjao, a ne osvojio. Planine su osvojile mene. Ovdje postoje dvije male dileme: Mont Blanc i Kosciuszko. U vrijeme kada sam ga ispenjao, Mont Blanc, a ne Elbrus, smatran je najvišom planinom Evrope.

Kosciuszko, najviša planina australskog kontinenta, sa svega 2.228 metara visine, zaista odskače u poređenju sa planinskim gigantima ostalih kontinenata. Stoga je ustanovljena nova (Messnerova) lista „7 Summits“ na kojoj je Carstensz Pyramid visok 4.884 metra, na ostrvu Nova Gvineja, koje se nalazi na velikoj tektonskoj ploči zajedno sa Australijom. Tu formaciju neko zove Australazija, a neko Australija i Okeanija. Da ne bi bilo dileme, ja sam ispenjao svih devet vrhova: Aconcagua, Argentina - 6.962 metara, 27. decembra 2005; Kilimanjaro, Tanzanija na 5.896 metara ispenjao sam 2. Augusta 2008; Elbrus, Rusija na 5.642 metara, 15. jul 2010; Mont Blanc, Francuska / Italija na 4.810 metara, jul 1978; Denali, Aljaska, SAD, koji je na 6.194 metara, ispenjao sam 7. jula 2011; Everest, Nepal / Kina - 8.850 metara, 19. maj 2012; Carstensz Pyramid, Indonesia - New Guinea - 4.884 metara, ispenjao 20. novembar 2013; Kosciuszko, Australija na 2.228 metara, ispenjao 1. decembra 2013; Vinson, Antarktika - 4.897metara, 7. januara 2015. Ne znam koliko je to nekome bitno, ali uradio sam to za devet godina i 11 dana.

Kakve su Vaše impresije,  koji  je uspon bio najopasniji, najizazovniji?

- Aconcagua je najviša planina Južne Amerike i ujedno najviši vrh izvan azijskog kontinenta. Osim te izrazite visine nema ništa značajno što bi privlačilo planinare. Veoma surova i negostoljubiva planina. Nasuprot tome, Kilimanjaro nudi zanimljivosti za svakoga: od safari parkova sa lavovima, nosorozima... u svom podnožju, jedinstvenog lokalnog stanovništva – Maasai people, džungle sa tropskim kišama u startu pa sve do snježnobijelih glečera na vrhu u srcu užarene Afrike. Čim sam ugledao Elbrus sa blagim zasniježenim padinama odlučio sam pokušati uspon na skijama. Nešto je teži pristup vrhu, ali je spust neuporedivo brži i zanimljiviji. Ohrabren, krenuo sam na isti način i na Denali. No, Denali je visočiji, sjeverniji i znatno hladniji uz poseban način uspona sa oko 35 kg tereta u rancu i još toliko u sankama vezanim za pas. Sjećam se prevoja Denali Pass na oko 5.550 metara, gdje me je dokačio snažan i ekstremno hladan arktički vjetar koji mi je trenutno zaledio sve otkrivene dijelove lica! Vraški naporna planina na kojoj sam izgubio 5,5 kilograma težine – najviše od svih mojih uspona na „7 Summits“.

Stajati na Everestu i biti najisturenija tačka na kugli zemaljskoj je poseban, vanzemaljski osjećaj. Jurišnog dana krenuo sam u devet naveče, uz jak vjetar i vedro nebo osuto nebrojenim blještavim zvijezdama. Impresivno rađanje dana, uz neviđenu smjenu fantastičnih boja neba, nikada neću zaboraviti.

Pristup Carstensz Pyramid kroz teško prohodnu džunglu Papue vrijedi za najtežu planinarsku stazu na svijetu. I... zaista je tako! Šest dana probijanja kroz gusto rastinje sa mačetama uz gotovo neprekidne provale oblaka teško da se ikada može zaboraviti. Do tada, takvo nešto nisam mogao ni zamisliti. Uspon na Vinson – najvišu tačku Antarktika bio je kulminacija dostojna kompletiranja ovog zahtjevnog planinarskog projekta: „7 Summits Challenge“. Biti na Antarktiku je kao biti na drugoj planeti. To je kontinent superlativa, sve je naj... i do tada neviđeno: ogroman beživotni prostor okovan ledom, neuprljan do sterilnosti, hladan u svom snježnom blještavilu... Jedino mi je žao što mi nije omogućeno da na vrh izađem na skijama.

 

POMOĆ PRIJATELJA

Za koju ekspediciju ste se najduže pripremali i kako izgledaju te pripreme?

- Ja već odavno imam ustaljen ritam treninga. Radnim danima sat pauze za ručak sam provodio u fitness centru, a neradnim tri do pet sati se uspinjao gradskim planinama, a sve sa 15-20 litara vode u rancu na leđima (i na stair mastersu-steperu) koju sam istresao na vrhu i vraćao se prazan. Oko pola godine prije jače ekspedicije te uspone sam pojačavao i do osam sati. Uz dobru motivaciju, znao sam izlaziti i po sedam puta na istu planinu savladavajući do 2.500 metara visinske razlike dnevno. Dan pred polazak na ekspediciju izlazio bih na Humphreys Peak (HP), najviši vrh Arizone (3.851 m) gdje bih noćio i time inicirao proces aklimatizacije.

Treba imati na umu da što je planinarski cilj viši to fizička snaga sve više gubi na značaju, a mentalna snaga postaje sve dominantnija. Biti iskusan visokogorac sa natprosječnom mentalnom izdržljivošću je neophodno za pokušaj uspona na planine ekstremne visine.

Nažalost, poduhvati te vrste baš i nisu jeftini. Postoje li neki načini, neka „planinarska solidarnost“, koji omogućavaju pojeftinjenje troškova?

- Organizatori ekspedicija imaju svoje ustanovljene cijene i tu nema „solidarnosti“. Sve ekspedicije sam planirao sam do svakog detalja, iznalazio organizatore i finansirao vlastitim sredstvima. Za dvije najskuplje ekspedicije, Everest i Vinson došao sam na ideju da svojim prijateljima ponudim da svojom donacijom koju mogu podnijeti budu dio ovog velikog projekta „7 Summits Challenge“. I, odziv je bio impresivan. Zauzvrat sam im poklonio moje knjige sa posebnom posvetom uz simbolične poklone (kalendare, šalove) te direktno javljanje s ekspedicija kada god sam imao pristup internetu (s Everesta, naprimjer, 32 izvještaja). No, znatno važnija od finansijske pomoći bila je spoznaja da iza sebe imam toliku armiju prijatelja koji su vjerovali u moje sposobnosti i mogućnosti. Ta spoznaja je ponekad bila ona presudna snaga koja me je vukla naprijed. Hvala im i ovom prilikom!

Koliko u prosjeku košta jedna ekspedicija u npr. Afriku, Aziju... i koji su sve troškovi time obuhvaćeni, koliko dana...?

- Generalno, komercijalne ekspedicije, kakve se danas mahom organizuju, pokrivaju sve troškove ekspedicije. Pojedinac snosi troškove prevoza do i od grada starta ekspedicije. Tu treba dodati vlastiti džeparac te napojnicu nosačima i vodičima. Jedno poglavlje moje knjige „Svih 7 najviših vrhova kontinenata“ posvećeno je upravo troškovima mojih ekspedicija i tamo se može naći dosta detalja. Naprimjer, uspon na Elbrus je trajao sedam dana, koštao 1.300 dolara, a startao u Mineraljnije Vodi - grad u Rusiji; uspon na Everest je trajao dva mjeseca, koštao 30.000 dolara, a startao iz Kathmandua, itd.

 

ZASTAVA BOSNE I HERCEGOVINE

Planinarenje u BiH posljednih godina doživljava pravu ekspanziju. Koje su Vaše omiljene ture i vrhovi u BiH?

- Da, jako mi je drago vidjeti pravi procvat planinarstva, visokogorstva, turnog skijanja u BiH posljednjih godina. Bilo bi mi drago povjerovati da su moja postignuća u planini kao što su „7 krovova svijeta“ (kako ga vi nazvaste), Denali i Elbrus na skijama, dosegnutih 7.350 metara na skijama na Muztagh Ata, usponi na Ama Dablam, Khan Tengri, Alpamayo, Matterhorn (svjetske planinarske dragulje) bila barem mali impuls ovakvom razvoju. Moje omiljene planinarske destinacije u BiH su Prenj, Čvrsnica i Treskavica.

Kada i kako ste uopšte zavoljeli planine, vrhove i prirodu?

- Otac mi je bio bankar i iz Sarajeva su ga slali u okolna mjesta da uspostavi rad banaka. U pelenama su me odnijeli u Foču. Samo što sam propuzao preselili smo u Visoko. Tu sam proveo svoje nezaboravno bosonogo djetinjstvo.

Volio sam boravak u prirodi i bio sam nestašno dijete, a u osnovi svega bila je moja nezajažljiva znatiželja. Godine 1957. „zaradih“  tako i „titulu“ najnemirnijeg djeteta u Visokom. Prije povratka u Sarajevo preselismo na manje od godinu dana u Vareš, gradić stiješnjen u uskom kanjonu rječice Stavnje, gdje sam se i ja osjećao skučeno i sputano. A onda, početkom ljeta 1959. godine, napravismo porodični izlet na planinu Perun i dom Javorje. Ljepota cvjetnih livada i prostranih proplanaka Peruna, gdje sam se osjećao kao „pas pušten sa lanca“, potaknula je u meni ljubav prema planinarstvu. Prije 45 godina, krajem studiranja 1974. godine, završih Sarajevsku školu alpinizma koja je bila nova prekretnica u mom životu. Bilo je to nešto što je dobrano utolilo moju žeđ za istraživanjem nepoznatog. Sada sam bio u stanju da zađem i u one dijelove planina koje sam ranije mogao posjećivati samo pogledom. Vremenom, ciljevi mojih planinarskih tura postajali su sve zahtjevniji dok nisam evo izašao i na najviše planine svih kontinenata.

S obzirom da živite u SAD, u Arizoni, koliko često ste u prilici dolaziti u BiH?

- Rado dolazim u domovinu kada god mi se ukaže prilika za to. Nije lako uskladiti sve obaveze na poslu, u porodici i odvojiti dovoljno vremena za moju veliku ljubav – planinarstvo. No, ovih dana polako se rješavam prevelikih profesionalnih obaveza pa se nadam da ću sve češće i duže boraviti u BiH. Tako sam prošle godine proveo dva mjeseca koja su 'proletila' kao dva dana. Uspio sam proći kanjon Prače i Džehenem Rakitnice, a sa članovima PD Energoinvest izaći na Bioč. Promovirao sam svoje planinarske knjige u Sarajevu, Jablanici, Bugojnu, Brezi,...

Neka svoja iskustva ste već prenijeli na papir u formi knjige „Od Peruna do Everesta, moj put iz srca Bosne do krova svijeta“. Vjerujem da jedna knjiga nema dovoljno stranica da obuhvati sve što ste svojim očima vidjeli, doživjeli i rukama opipali. Piše li se već druga?

- Spomenuh već da sam napisao i drugu planinarsku knjigu „Svih 7 najviših vrhova kontinenata“, u kojoj sam opisao moje uspone ne na sedam, nego na devet planina spomenutih ranije.

Pretpostavljam da zastavu BiH nosite i ostavljate na svakom vrhu. Koliko trenutno imate zastava na lageru i gdje ih mislite postaviti u narednom periodu?

- Zastavu BiH sam iznosio na svaki od „7 Summits“, ali je nisam ostavljao na vrhu. I danas je imam sa sobom, a često je prezentiram na mojim promocijama knjiga širom svijeta.

 

REMEK-DJELO

Šta mislite o ovoj zadnjoj nesreći na Mont Everestu koja se desila zbog ogromnih gužvi koje, po objavljenim fotografijama, djeluju gotovo nestvarno?

- Stajati na najvišoj tački svijeta je primamljivo i izazovno za svakog čovjeka. Taj izazov je toliko jak da osim činjenice da je to do sada uspjelo napraviti više od 5.000 ljudi (pa mogu valjda i oni) zaboravljaju da je to smrtno opasno po ljudsko tijelo i da je 308 ljudi koštalo života. Taj poduhvat nije ni jeftin – trenutno od 30.000 do150.000 dolara (samo dozvola za uspon košta 11.000 dolara i to je za siromašni Nepal izuzetan izvor prihoda). Tolike pare nije lako skupiti pa mnogi traže što jeftinije organizatore, a oni niču „kao gljive poslije kiše“ i trenutno ih ima preko 50. Ne zaboravimo, za siromašno lokalno stanovništvo to je izvanredna prilika za dobru zaradu. I naravno („koliko para toliko muzike“) jeftiniji organizatori nemaju dovoljno vještina i iskustva tako da u imalo delikatnijim situacijama njihovi klijenti prvi stradaju. Tako je i ove sezone prije monsuna od 21 žrtve Himalaja na Everestu život izgubilo 11 penjača (devet Nepal, dva Tibet), a osam njih je imalo jeftine organizatore. Samo tri žrtve se smatraju posljedicom nezapamćenih gužvi, četiri je podleglo visinskoj bolesti, tri zdravstvenim problemima, a jedan od posljedica pada.

Dakle, ovo je kompleksan i višestruki problem: nerazumno veliki broj penjača (Nepal (N) nema ograničenja i izdao je rekordnih 381 dozvolu za vrh - Kina (K) je već ranije taj broj ograničila na 300, a izdala 144 dozvole. Uz 390 (N) i 220 (K) izdatih dozvola lokalnim vodičima to je 1.135 ljudi sa dozvolom za vrh! Od njih 900 koji su pristupili na vrh 401 nisu lokalni vodiči); nedovoljno iskusni penjači (Nepal bi trebao ustanoviti minimalne uslove potrebne za kupovinu dozvole, kao barem jedan vrh od 8.000 m ili Aconcagua ili Denali. Kina ima već ustanovljene slične uslove); neodgovarajuća podrška organizatora (osoblje organizatora bi trebalo završiti odgovarajuće kurseve za penjanje u snijegu i ledu).

Na kojim visinama počinje „zona smrti“ i koje su bile najopasnije situacije u kojima ste našli?

- Ljudski organizam je pravo remek-djelo prirode jer je u stanju da se nakratko prilagodi uslovima (aklimatizira) sa svega 31% kisika (kao na vrhu Everesta) u odnosu na uslove na nivou mora. Međutim, ustanovljeno je da dugoročno gledano čovjek ne može opstati na visinama iznad 6.100 metara (20.000 stopa) iznad mora. Čak i odmaranje na tim visinama vodi u sigurnu smrt. To je i razlog zašto su svi bazni kampovi u pristupu osamtisućnjacima ispod te visine. Uobičajeni proces regeneracije ćelija ljudskog tijela se toliko poremeti da je broj ćelija koje odumiru veći od onih regenerisanih tako da dolazi do teških oštećenja organa i praktično do sporog raspadanja tijela. Dakle, visine iznad 6.100 metara bi se opravdano mogle smatrati zonom smrti. Ipak, uvriježeno je da se tako nazivaju visine iznad 8.000 metara, gdje vladaju potpuno neljudski uslovi u kojima je tijelo u agoniji i smrt može nastupiti u roku jednog dana. Najčešći razlozi su plućni edem (HAPE) i moždani edem (HACE).

Da li ste imali nekih nesretnih slučajeva u ekspedicijama u kojima ste učestvovali?

- Sezona u proljeće 2012. godine na Everestu bila je prilično čudna. Vrlo nestabilno vrijeme, a više od 500 ljudi je čekalo na uspon. Ispostavilo se da će samo dva dana - 19. i 26. maj, imati donekle podnošljivo vrijeme tako da je 19. maja na stotine ljudi pohrlilo ka vrhu. Bez većih problema sam izašao na vrh, ali sam u povratku, neposredno pod vrhom, na Hillary stepenici naišao na veliku gužvu sporijih i neiskusnijih penjača. Čekao sam na prolaz blizu tri sata. Član mog tima i moj dobar prijatelj Eberhard Schaaf, doktor iz Njemačke koji je bio neposredno iza mene, čekao je više od tri sata i podlegao moždanom udaru. Ostao je na Hillary Stepu. Za to sam saznao tek ujutro u C4 na Južnom sedlu. Tragično. To me je jako potreslo i počeo sam animirati penjače i Sherpe da idemo da ga snesemo. Organizatori su to smatrali suludim i praktično me otjerali nizbrdo. Toga dana danak na Everestu bio je šest ljudskih života. I ja sam toga dana imao nezgodu – jedan veliki odvaljeni kamen udario me je u rebra uzrokujući tešku kontuziju. Krajičkom oka uspio sam ga ugledati neposredno prije udara, jače stisnuti uže i ostati na njemu.

 

PROVJETRAVANJE MOZGA

Ekspedicije su obično sastavljene od planinara iz različitih zemalja i kontinenata. Kako dolazi do tih dogovora, kontakata i organizacija? Kako znate da su to „pravi ljudi“?

- Već poslije Aconcague, Kilimanjara i Cho Oyua moji prijatelji iz Bosne koji su do tada išli sa mnom odustali su od projekta „7 Summits“. Kod izbora organizatora ekspedicije ja se rukovodim njihovim rangiranjem, komentarima njihovih klijenata, preporukama mojih prijatelja, cijenom njihove usluge... Koji će planinari biti u timu teško je saznati. Iskreno, ne brinem se uopšte da ću imati bilo kakvih problema sa drugim klijentima jer to su po mnogo čemu ljudi slični meni: vole prirodu, vole planinu, vole izazove. A surovi uslovi u planini, upućenost jednih na druge, ponekad i zajednička borba za opstanak i preživljavanje toliko zbližavaju ljude da kada se ponovo sretnemo obradujemo se kao da smo sreli svoje najmilije. I danas se sjećam ekspedicije na Vinson, na Antarktiku, i mog kompletiranja „7 Summits Challenge“, gdje sam poznavao gotovo cijeli bazni kamp. Svi su mi se jako obradovali i oslovljavali sa Great Bosnian Climber (veliki bosanski penjač)!

Snaga, izdržljivost, vještina... Koji su najvažniji preduslovi za planinara i kojim redoslijedom?

- Spomenuh već da je mentalna snaga planinara najvažniji preduslov za uspješnog planinara, a ona se stiče iskustvom. Moja preporuka planinarima je: postupno povećavati težinu i zahtjevnost svojih planinarskih ciljeva i time sticati potrebno iskustvo, izdržljivost i brusiti svoje vještine do automatizma te biti u stanju navezati se na uže, obući penjački pojas, navući dereze čak i zavezanih očiju. Time se izgrađuje samouvjerenost i vjera u vlastite sposobnosti i mogućnosti. Ja volim citirati onu: Velika je nesreća kada čovjek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kada ne zna šta može!

Možete li se prisjetiti poneke anegdote s ekspedicija?

- Uspon na Denali ima specifičan stil pošto je potrebno nositi veliku količinu opreme za bivak i hranu za nekoliko sedmica. Prilikom napredovanja od kampa do kampa ponese se oko polovine tereta do pola puta i zakopa duboko u snijeg te vrati u donji kamp. Potom se bivak preseli u gornji kamp, a nakon toga se vrati po zakopani teret. Prilikom takvog jednog zakopavanja opreme vodiči su mjesto obilježili samo sa jdnom zastavicom. Upozorio sam ih na to pokazujući na dva susjedna cash-in mjesta obilježena sa 7-8 zastavica. Odgovorili su mi da su uzeli GPS koordinate našeg mjesta. Kada smo se za par dana vratili po naše stvari – zastavice nije bilo! Vodiči su dugo vremena sondama probadali snijeg prema GPS podacima nadajući se tako otkriti naš teret, a sumnjiva mjesta čak i prekopavali lopatama – vrlo mukotrpan posao. Oznojeni i iscrpljeni rezignirano su popadali po snijegu jer to je moglo potrajati i satima ako ne i danima. Ja imam naglašeno dobru vizuelnu percepciju (što vidim - dobro zapamtim). Ustao sam i orijentišući se prema tragovima dva susjedna cash-in mjesta locirao se po sjećanje gdje bi mogao biti zakopan naš teret. Zabio sam sondu i... začuo se rezak zvuk sudara metala i plastike. „Ovo je moja kaciga!“, rekao sam. Vodiči su skočili kao opareni, zalopatali na tom mjestu i uskoro se ukazala moja narandžasta kaciga. Svi smo odahnuli, a vodiči se nisu mogli načuditi toj mojoj vještini. Nakon toga ophodili su se prema meni sa posebnim uvažavanjem.

 

Zanimljivo je da ste doktor nauka. Koliko znam, radite u tamošnjoj elektroprivredi, pretpostavljam u kancelariji, u zatvorenom prostoru. Koliko čovjeku kojem je strast priroda i otvoren prostor teško padaju zidovi?

- Da, ne samo u zatvorenom prostoru, nego i u prostoru bez prozora jer se radi o tajnom i skrovitom kontrolnom centru odakle se upravlja elektroenergetskim sistemom cijele zapadne obale SAD-a i dijelova Meksika i Kanade. No, ja volim svoju profesiju elektro-inžinjera i rješavanje problema iz te oblasti tako da mi to ne pada teško. Ipak, dođe vrijeme kada se zasitim tog okruženja i uželim odlaska u planinu sa svim relaksirajućim blagodetima. U planini provjetrim mozak, riješim se nagomilanog stresa urbane svakodnevice i akumuliram mnogo pozitivne energije prijeko potrebne za svakodnevni zahtijevni intelektualni rad na radnom mjestu.

Dakle, moj hobi i moja profesija ne samo da nisu u koliziji nego se međusobno i nadopunjuju. Njihov skladan odnos je odlična formula za maksimalna postignuća na oba polja: i u profesiji (doktorat) i u planini (Everest). Konačno, to je optimalna formula za zdrav, uspješan i sretan život.

Zanimljivo je i da ste vlasnik dva patenta?

- Radoznalost je bitna karakteristika moga karaktera. Za sve u životu što su mi pokazivali i učili me oduvijek sam se pitao: „A zašto to ne bi moglo i na drugi način, recimo ovako...“ Ja sam čovjek od tehnike. Uz pravilno usvojene osnovne prirodne zakone i nadgradnja se usvaja lakše. I tu planina pomaže, jer boravkom u planini čovjek bistri svoj um. Nakon povratka iz planine u stanju sam znatno brže i efikasnije riješiti i najkompleksnije tehničke probleme. Dva takva rješenja problema u upravljanju električnim motorima velike snage – preko 30 konjskih snaga, registrovani su kao patenti. Ohrabren time krenuo sam na doktorat na ASU (Arizona State University), a najteže je bilo napraviti doprinos nauci kakav prije toga niko nije napravio. Šta bi to moglo biti? Godine 2003. desio se raspad elektroenergetskog sistema na istočnoj obali SAD, kada je više od 50 miliona ljudi ostalo bez struje. Razlog je bio nepouzdan rad procjenitelja stanja sistema (State estimation). I ponovo, relaksirajući se u prirodi i planini, uspio sam doći do nekoliko lucidnih rješenja i time značajno unaprijediti rad procjenitelja stanja elektroenergetskog sistema čime je bilo moguće dovoljno precizno spoznati stanje sistema čak i u onim dijelovima gdje ne postoje direktna mjerenja.

Šta je obavezna oprema u ruksaku?

- Komplet prve pomoći se uvijek nalazi u poklopcu moga ruksaka. Tu su i čeona lampa, pištaljka, šibica, alu-folija, krema za zaštitu od sunca.

 

 

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije BHPutovanja.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!

Možda vas zanima i ...

loading ...