Tekst i fotografije: Ljubo Pavlović

NEPODNOŠLJIVI MIR: Dovoljno je nekoliko sati boravka u Bolivarijskoj Republici Venecueli da vam srce zauvijek ostane u njoj. Nažalost, država koja nije imala snage izboriti se za prijeko potrebnu demokratiju, ne samo na papiru, nego u životu! Pamtim je kao ljepotu tek procvale djevojke, a ne ono u šta se danas pretvorila, čineći sebe velikim problemom Južne Amerike.

Drago mi je da ne svjedočim agoniji do koje zaista nije trebalo doći. Strah od sličnosti nije me popustio još od prvih vijesti koje su u prvi plan stavile kolone izbjeglica, ne od rata već od nepodnošljivog mira. Izbjeglice kojima je svejedno u koju će zemlju, samo da idu što dalje od kriminala, korupcije, jada i bijede.  Ako oni ne mogu, neka djeca dožive bolju budućnost. Ukoliko je tačan podatak da je više od dva miliona ljudi prebjeglo u susjedne zemlje, mahom Peru, Kolumbiju, Ekvador  i Brazil, "miriše" na sveopštu katastrofu u istoriji Venecuele. Nije to nikada bila obična zemlja, nego čaroban dio svijeta, pun potencijalnih mogućnosti. Igrom slučaja, kako mi to zvuči poznato kao matrica, njihove unutrašnje podjele i loše političke odluke dovele su do propasti ekonomije i skoro razorile društvo. Radi se o već poznatom i ustaljenom "pravilu", u kome pogrešni ljudi puni snage i temperamenta sjede na mjestima gdje se traže, ako ne pametniji, onda pragmatični i realniji od njih. Ovo je posebno važno kada se donose odluke shodno nekoj od ideologija, na način suprotan svim mogućim rezonima. Biti enormno bogat naftom i drugim prirodnim resursima, a siromašan u svemu ostalom čini se nemogućim. Populizam i čudan oblik socijalizma doveli su zemlju na rub opstanka. Ne mislim da se radi o civilizacijskom zaostatku, ali ima tu inertnosti i neke čudne vrste lijenosti (bar kada je širi sloj stanovništva u pitanju) tipičnoj za velike vrućine tropskog područja gdje niko i nigdje ne žuri. Neka vrsta "fjake" koja dugo traje.

SKIDANJE OKOVA: Moja posjeta Venecueli 1. aprila 2006 godine izgleda kao prvoaprilska šala. Kada "zagaziš" u ovaj raj bijelih plaža i svijetloplavog mora, potpuno je svejedno koje je doba godine, ljeto se od zime ne razlikuje.  Ljepota te grli raširenih ruku i omami do kraja tvoje posjete. Sve što ti pričaju i objašnjavaju postaje manje bitno, nakon susreta očiju i mora. Miris, boja i beskraj.

Burna je istorija cijelog kontinenta, u kome se Venecuela 1830. godine prva uspjela osloboditi snažnih kolonijalnih okova Španije. Poslije su došli uticaji razvijenih nacija, od ekonomije do politike. Ne ulazeći u detalje vjekovnih zbivanja ove regije, stoji činjenca da su naslijeđene posljedice sve do današnjih dana često izazvale destabilizaciju. Neke sličnosti mogu se povući i paralelno istraživati, međutim, veliki broj pobuna, vojnih pučeva, diktatura modernog doba i svega onog što je civilizacijskim tokom razvoja već trebalo biti prevaziđeno, ovdje se zadržalo duže nego bilo gdje u svijetu. Uostalom, kada nije u Evropi sve išlo glatko, zašto bi u ovoj ljepoti. Ljudi pate, ali i sami su dobrim dijelom krivi za većinu svojih "političkih" eksponenata i njihovih eksperimenata. Moram ponoviti da snaga i temperament ovdje igraju veliku ulogu, još od kolonijalnih početaka. Time se možda može objasniti trenutno stanje. Zna se da je Venecuela prilično bogata, zemlja velikih mogućnosti. Samo morske obale ima skoro 2.800  kilometara. Riba se može loviti na 90% obalnog prostora i razvijati sve ono što je vezano za more, od turizma, lučkih usluga, do brodogradnje. Kada već spominjem vodne resurse, impresivan je podatak da dvije velike i poznate rijeke imaju svoj sliv u Venecueli - Amazon i Orinoko. Uz ostale rijeke kojih ima u priličnom broju, uključujući i stalne kiše kao sastavni dio ekvatorijalne klime, mogu se naslutiti ohrabrujuće privredne mogućnosti. Količina i vrste flore i faune, ili popularno rečeno biodiversity, svrstavaju ovu zemlju na visoko sedmo mjesto u svijetu. Radi se o potencijalu koga je svjesna samo struka i nauka, dva faktora koja se bore za razvoj zdrave sredine. 

GREŠKA U KORACIMA: Zemlja, voda i klima pogoduju poljoprivrednoj djelatnosti na skoro cijeloj teritoriji. Ljudski resursi i njihova idealna starosna struktura također kriju veliku mogućnost, ovisno o kvalitetu obrazovanja za koji nisam siguran da je u sjajnom položaju. Geografski Venecuela možda nije idealno locirana kada je kontinentalni saobraćaj u pitanju. No, izlaz na Karipsko more i Atlantski okean pruža velike mogućnosti.

Mogao bih nabrajati mnoge prednosti koje sam uočio tokom posjeta ovoj zemlji. Za kraj nabrajanja o mogućnostima navest ću jednu kapitalnu činjenicu: po procjenama stručnajaka, Venecuela ima najveći dio svjetskih zaliha nafte, jedan je od najvećih izvoznika petrokemijske inudstrije. Broj stanovnika od skoro 32 miliona, mirne granice s okolnim zemljama - Brazilom, Kolumbijom, Gvajanom, zatim Curacaom i Arubom (autonomnim jedinicama Holandije), te Trinidadom i Tobagom, malim ostrvskim državama koje su u neposrednoj blizini, daje svojevrsnu perspektivu. Dakle, od prelijepih nacionalnih parkova i prohladnih Anda, rijekama kroz netaknutu prirodu, do toplih mora, oni su ipak, kako rekoh ranije, čarobni dio svijeta.

Kako onda razumjeti činjenicu da ljudi bježe glavom bez obzira. Naveo sam osnovne razloge, ali nesposobnost da se naprave velike i sveopšte reforme, uz solidnu novčanu bazu, stavljaju ogromnu mrlju na rukovodstvo ove zemlje. Moje mišljenje je, iako ne volim davati političke kvalifikacije, da istorijsko naslijeđe autoritarnih vladavina obojenih vojnim i ekstremnim idejama, nije opcija koja u ovom vremenu može uraditi više za napaćeni narod. Njihov bivši predsjednik, koga je istinski podržavao veliki broj običnih i siromašnih ljudi, gurao je veliki novac u socijalne fondove koji nisu imali razvojnu komponentu, nego palijativni efekat. Bitno je da se litar benzina mogao kupiti za par centi ili rezervoar nakrcati za par dolara. Zvuči ludo, ovako naivno i populističko subvencioniranje, koje je u svijetu odavno prevaziđeno. Ekonomija se urušavala postepeno i tu su gdje jesu, što bi narod rekao "sami pali, sami se ubili".  Pogrešni koraci, izgubljeno povjerenje, trebat će vremena za povratak i izlazak na pravi put razvoja. Vrijeme je za neke ljepše slike i priče.

BENZIN JEFTINIJI OD PIVA: Za ovo područje donedavno se mogla čuti šala: "Ovdje je benzin jeftiniji od piva, a pivo od vode!" Naravno, kada je moraju dovoziti sa kopna. Voda je skupa, a ostrvo nema padavine kao druga mjesta u zemlji. U jednom od prethodnih nastavka iznio sam zapažanja koja se odnose na Kartagenu, lučki grad u Kolumbiji, koja su primjenljiva na prostor Isla Margareta, ekskluzivno ljetovalište uz obalu Venecuele. Radi se o fenomenu i čudnom sticaju okolnosti, kada ljudi puni uspjeha svake vrste, kroz istoriju do današnjih dana, "sklope pakt sa prirodom kao i sami sa sobom", te izaberu grad u kome važi "primirje", ma šta da se dešava.

Možda izgleda kao privid ili iluzija, ali isto mi je rečeno na oba mjesta, da dobrostojeći ljudi, neovisno o tome čime se bave i kako su stekli novac, investiraju u svoju oazu mira i ugodnog života na mjestu koje sami odaberu. Ne treba shvatiti ovo bukvalno, ali svodi se na tu činjenicu. U sličnoj formi i mnoge druge turističke zemlje imaju svoje favorite za prezentaciju oaza ljepote, uspješnog biznisa  i turizma. Naravno, nema tu ništa jeftino, visoki stil života sa svim aspektima uživanja u njemu. Ništa krupno i veliko na ovim mjestima ne može se desiti da bi poremetilo vlastiti ritam. Ništa osim promjena kao što je ova koja ubrzano nagriza zemlju svoga idola Simona Bolivara, možda najvećeg junaka kojeg je imala cijela Južna Amerika. Veliki i loši "plimni val" prijeti  mogućim brisanjem ugodnih navika manje grupe korisnika, već naviklih na dobro i pogodnosti koje vjerovatno nisu zaslužili niti prstom mrdnuli na njihovom očuvanju.

MARGARITARI: Sjećate li se Jimmyja Buffeta i njegove pjesme „Margaritaville“, koja je bila osnov za istoimeni mjuzikl? Rekli su mi u Venecueli da je pjesmu napisao sjećajući se ovog ostrva. Osnovni motiv je pobjeći u Margaritaville od gradske vreve, brzog načina života i opustiti se uz čuveni koktel istog naziva (moram priznati, lijepo izgleda u čaši). Da li je ova priča tačna ne znam, ima mnogo verzija oko imena ovog ostrva. Jedna od njih dovodi u vezu austrijsku princezu koja se u neka davna vremena trebala udati za princa prestolonasljednika Španije. U tom periodu većina teritorija u Južnoj Amerci bile je španska kolonija, a običaj na skoro svim dvorovima bio je sklapati brak sa sebi ravnim. Najbliže istini o nazivu čini se objašnjenje uz pomoć grčkog jezika u kome se za biser kaže: Margaritari. Tim imenom i Rimljani su zvali svoje lijepe djevojke. Poslom poluvještačke proizvodnje bisera ovdje se bave tradicionalno. Radi se o posebnom postupku kada se u "mother pearl" -  u periodu od oko tri godine, izlučivanjem sedefa formira pravi biser. Tehnologija tog postupka mala je tajna. Proces nastanka počinje kada se kod školjki bisernica u ljušturu ubacuje zrno pjeska ili neko drugo strano tijelo. Tada počinje taloženje sedefa kada u konačnici nastaje biser. Ima ih raznih veličina, ali i cijena. Vidimo, dakle, kako je došlo do naziva ostrva Isla Margarita.

Silazeći sa broda, mislio sam šta mogu očekivati od turističkog obilaska u vrelom danu, možda je bolje vratiti se i raditi nešto što ne iziskuje poseban napor. Radoznalost je pobijedila i nisam se pokajao. Ispred naše grdosije masa putnika i domaćina s osmijehom na licu, muzika, lokalni bazar i tradicionalni ples grupe djevojaka. Sve je šareno i odiše lijepom atmosferom. Čitav dan prošao je u sličnoj atmosferi.

BEJZBOL: Ushićen lijepim prizorima i iznenađen neobičnim podacima koje sam usput pokupio, nisam ni uočio kako brzo je došlo vrijeme za povratak. Kada sam sređivao utiske, prva misao mi je bila da ovaj raj od ostrva predstavlja vezu sa spoljašnjim svijetom. Mnogo stvari koje sam vidio u izlozima i modernim robnim kućama, sa cijenama koje su bile znatno niže nego na drugim mjestima, navele su me da pomislim kako se radi o bescarinskoj zoni. Međutim, ispostavilo se da nije tako. Možda i jeste, ali nisu voljeli pričati o tome jer ovo ostrvo igra veliku ulogu kao moderniji dio Venecuele.

Vozili smo se autoputevima koji su odlični, prolazili pored lijepih građevina i četvrti, jeli ukusnu hranu, šetali ulicama koje više priliče nekom velegradu, ali i bili na mjestima koja su staromodna i u kojima se malo šta promijenilo još od kolonijalnih dana. Spoj modernog i tradicionalnog. Za samo 50 dolara mogli smo iznajmiti izletnički avion i gledati sa male visine glavni grad Karakas i ostrvo Margarita. Ostavio sam tu mogućnost za neki drugi put, više me je privukla  bejzbol utakmica. Sport za kojim su ovdje svi "ludi". Došao sam do ulaza i predomislio se. Susreti naših klubova, npr. "Želje" i "Sarajeva", mala su maca za ove "izlive odanosti". Latinoamerička je to krv, vri. Srećom, ni ostali turisti nisu bili za ostanak. Pregledali smo moderan novi stadion i složili se da nema razlike u uporedbi s onima na Zapadu. Godinama kasnije pročitao sam negdje izvještaj agencije Frans Pres u kome se, između ostalog, kaže: "Među žiteljima Venecuele, koji luduju za bejzbolom, nastao je veliki razdor zbog odluke vlade da upumpa milione dolara u taj sport, dok toj krizom zahvaćenoj južnoameričkoj državi nedostaju osnovne namirnice i lijekovi." Danas je, kada je inflacija dostigla cifru od jedan milion posto, sve jasno. Malo toga ima za kupiti, a valja živjeti ili bježati ko može.

PORLAMAR: Kada je turizam počeo da se razvija, vlasti su 1966. godine odlučile na ostrvu izgraditi savremeni grad koji bi zadovoljio potrebe turista i građana Venecuele koji su spremni ulagati vlastita sredstva za svoje objekte. Nazvali su ga Porlamar i danas je to najveći grad na ostrvu. Nicali su veliki hoteli, među njima i čuveni  Hilton, stadioni za bejzobl, fudbal, velike robne kuće, kompletna gradska infrastruktura. Uredilo se 50 pješčanih plaža, otvorilo desetine modernih bankarskih ekspozitura i još mnog toga. Kao kontrast urbanom, istorijsko izgleda možda i bolje. Jeste staro, ali je stilom i patinom prepoznatljivo i privlačno. Zaustavili smo se u malom mjestu da bismo vidjeli lokalnu crkvu. Rekli su nam da je stara 450 godina. Malo dalje, u dolini Svetoga duha, izgrađena je neogotička crkva. Tu se svakog 8. septembra zna okupiti i do 100 hiljada vjernika u čast Djevice Marije, zaštitnice ostrva. Rečeno nam je da na ostrvu egzistira mala zajednica jevreja i muslimana.

IZGUBLJENI OSMIJEH: Pišući, razmišljao sam šta je to što čovjeka tjera u vlastitu propast, posebno kada je svjestan onoga što radi? U većini slučajeva pojedinac je sam kriv i ima načina da izađe iz krize. U krajnjem slučaju, pored njega strada i porodica, ako je ima. A onda mi se nametnula dilema: kako osoba koju iznjedri vlastita domovina i društvo, većinom od običnih i čestitih porodica, svjesno, linijom manjeg otpora ili zablude vezane za ideološka opredjeljenja, pohlepe, karijere ili bilo čega drugog, može dovesti svoj narod do dna i pri tome se praviti kao da se ništa ne dešava i kako je sve to normalno. Nisam više siguran šta možemo u modernom svijetu označavati kao normalno, a šta ne. Izbjeglice smo bili, o izbjeglicama slušamo, da li izbjeglištvo postaje sudbina svih nas? Mislio sam, kao J. Buffet, izbjeći u Margaritavil. Šta ću ako i tamo više nikoga ne bude? Srećom, ima oaza u svijetu gdje ljudi vjeruju sebi i drugima. Nadam se da će ova nepogoda u lijepoj Venecueli proći i da će se ljudima, a naročito djeci, vratiti osmijeh na lica.

Nastavlja se ...

Pročitajte prethodni članak: San Blas Islands