Piše: Ljubo Pavlović

Moj prvi direktni kontakt  sa Južnom Amerikom, išao je preko akvatorija Kolumbije i grada Kartagena. Ono što me je zanimalo u tim trenucima, jesu razlozi dugotrajne krize u ovoj zemlji. Moja želja da zavirim u život običnih ljudi, tražeći tragove sreće u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, vodila me neobičnom iskustvu. Ipak, priče o kriminalu, distribuciji droge i svemu što uz to ide, budile su znatiželju za nešto više informacija "iz prve ruke". Posebno o događajima koji su punili novinske stupce. Pri izlasku sa broda, rečeno nam je kako nije pametno da idemo sami ili u manjim grupama. Možemo ostati u lučkoj zoni ili se priključiti organizvanim turama koje kruže gradom i obilaze najvažnija mjesta. Nije isključena diskretna policijska pratnja, shodno klijenteli. Odmah na startu problem, zašto smo pristali puni putnika, ako je u gradu nesigurno? Kasnije mi je rečeno da je nedaleko otkrivena grupa, ne baš čistih namjera, što je bio razlog otkazivanja naše posjete par sedmica ranije. Međutim, ispostavilo se da je Kartagena sigurnija od bilo kojeg grada ove zemlje. Razlog je interesantan, svi koji nešto znače u bilo kojoj sferi rada, pozitivnoj ili negativnoj, a koji spadaju u više klase, žele mirno živjeti u ovom predivnom okruženju.

GRADSKE ZIDINE: Prvo što se moglo vidjeti nakon prolaska luke koja je dobro obezbijeđen prostor, su patrole sa dugim cijevima, po jedan policajac, vojnik i civil. Danas, sasvim normalna stvar u mnogim zemljama koje prolaze kroz poratnu fazu  stabilizacije, razne krize, režime i slično. Onako na prvi pogled sa najviše tačke broda tokom pristajanja, grad mi se učinio lijepim, a šetnja do autobusa kroz aleju sa mnogo drveća i lišća, nagovještavala je osjećaj  ljepših, nadolazećih iznenađenja. Nisam se prevario. Ono što mi se nije sviđalo je mutan osjećaj da se na svakom koraku može desiti nešto neugodno. Nisam mogao ni slutiti kakvu borbu obični građani vode za svoju zemlju, uz želju da žive kao i ostali bilo gdje na svijetu. Sjeli smo u prilično stari autobus i počeli turu sa iskusnim vodičem , spremnim za odgovor na razna, pa i delikatna pitanja. Gradske zidine kao straža, prvi su dodir i dobrodošlica u Kartagenu De Indias. Ime zvuči poznato, obzirom na postojanje nekoliko gradova sa indentičnim imenom u Sredozemlju kao i samoj Španiji. Imenu su dodali nastavak De Indias misleći, nakon otkrića novog svijeta, da sa nalaze u Indiji. U godinama osvajanja i kolonizacije, gradnja zidina nametnula se kao neophodna. Velike količine zlata, srebra i dragog kamenja, koje je prevoženo u Evropu, često su bile meta gusara. Ubrzo ova luka postaje jednom od najvećih u "Novom svijetu", zdanje moćnog, impresivnog izgleda i solidnih mogućnosti u slučaju napada raznih neprijatelja. Gradnja se otegla i trajala skoro 200 godina. Na kraju radovi su završeni, a bedem odbrane i danas stoji ponosno. Nisu gradili uzalud, pohod ka zlatu i drugim vrijednostima počeo je davati rezulate. Dakle, tvrđava iznad luke, prvi je utisak koji putnik stiče dolazeći do južnog dijela Kariba, odakle ni obale Pacifika nisu daleko.

MARKESOV DOM: Bilo je vruće, uobičajeno za tropsko područje koje, uz dodatak neizbježne vlage, život čini teškim, bar za nas kontinentalce. Dok se navikneš, vrijeme istekne i bude ti žao zbog činjenice da se još lijepoga moglo obići. Nakon ulaska u stari grad, u jednom trenutku vodič je rekao: "Sada prolazimo pored kuće našeg čuvenog pisca i nobelovca Gabrijela Garsije Markesa". Sramota me napisati da nisam znao da je ovaj  intelektualac, a posebno vrhunski pisac, mogao biti povezan sa Kartagenom. Dugo vremena bila mu je dom, u njemu je studirao pravo i radio kao novinar u lokanom listu. Rođen je u malom mjestu Aracataca stotinjak kilometara južnije uz obalu. Mali usnuli gradić, kako ga zovu, bio je inspiracija velikom majstoru za teme šireg latinskog podneblja Južne Amerike. Početni susret sa gradom i ovaj podatak samo su pojačali znatiželju. Uspio sam brzo izvaditi stari foto aparat i kliknuti par puta. Vodič je rekao da se objekat nalazi u fazi obnove i kao krajnja namjena , predviđen je spomen muzej. Na žalost, ništa se tu nema vidjeti, obična kuća, kakvih ima na hiljade svuda oko nas, bez da se ističe bilo čime... osim što je bila dio života ovog genijalnog čovjeka. Nije se moglo ući unutra, pa je vozač nastavio vožnju u druge dijelova grada. Nemam namjeru upoređivati, slično je i sa kućom Branka Čopića koji nije nobelovac, ali ne sjećam se niti jednog vršnjaka tokom svog odrastanja koji nije pročitao bar jednu njegovu knjigu. Njegova kuća je u još gorem stanju, došlo valjda vrijme držanja pisaca u nemilosti. Nekoliko godina kasnije u novoj  posjeti Kartageni, saznao sam da je kuća prodata i jedina uspomena je mural na zidu obližnjeg kafića, gdje često sjede mladi ljudi, pričaju o piscu i razmjenjuju saznanja o njegovom životu. Nikakvih obilježja nema, čak ni spomen ploče. Samo u okolini nekoliko restorana reklamiraju jela koja je Gabo ili Gabino, kako su ga bliži prijatelji zvali, volio i često pun strasti i hedonizma, (kao i svaki latino-amerikanac), posjećivao ostajući do kasnih noćnih sati . Čisto radi vas koji ga volite, posudio sam ovu sliku od "Trip Advisor" , kako bi djelić njegovog života dobio tračak svjetla više. Poslije  Kartagene u koju mu se doselila i porodica,  životni put vodio ga je  u glavni grad Bogotu, pa u Meksiko gdje je i preminuo. Stoji činjenica da svoj grad, nikada ni u mislima, kako je sam volio reći, nije zaboravio ili zapostavio Zvao ga je jednostavno zavičaj. Klima ga je privlačila naročito zimi. Moglo bi se pričati i pisati o njemu mnogo, to prepuštam boljim poznavaocima. Dodaću još kako nije izbjegavao drušvo običnih ljudi, čitaj žena, dok je bio mlad. Evo jedan naslov i mudra izreka za mlade pisce:

ŽIVJETI DA BI SE PRIPOVIJEDALO: „Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali“ (G.G.MARQUES)

Njegova životna saputnica Mercedes, ostala je uz njega preko pedeset godina. Voljeli su se, a ona ga je u svemu pazila, naročito dok piše. Kažu svako jutro stavljala  je buket svježeg cvijeća na sto za kojim je radio.(/Kada sam kod cvijeća, Kolumbija je poslije Holandije druga zemlja na svijetu po vrstama i izvozu).Volio je pisce kao i diskusiju koju je vodio sa njima o književnsti, politici i aktuelnim temema.

Politička situacija na kontitnentu u tom periodu bila je složena. Liberalna elita naginjala je ulijevo potencirajući ne samo političke i privredne, nego i socijalne reforme. Nije čudo što mu je Fidel Kastro bio izuzetno blizak prijatelj, provodili su mnogo vremena zajedno na Kubi i vjerovatno savjetovali oko mnogih stvari. Cijenili su ga i rado razgovarali s njim i drugi poznati svjetski velikani. Američki predsjednik Bill Clinton u posjeti Kolumbiji obišao ga je u njegovoj kući u Kartageni. Predsjednik  Obama nakon njegove smrti rekao je:  "Ostali smo bez jednog od najvećih pisaca i vizionara Južne Amerike i svijeta". Fellipe Gonzales bivši španjolski predsjednik vlade, peruanski nobelovac, Mario Vargas Liosa i mnogo drugih, mali su dio dugačke liste prijatelja sa kojima se aktivno družio. Mnoge od njih upoznao  je boraveći kao dopisnik iz Rima, Pariza i Barcelone ili na snimanju filmova koje je jako volio. Njegov temperament kao i kod njegovih zemljaka, dovodio ga je često u situacije nakon kojih su prekidana neka od njegovih prijateljstva kao npr. sa M.V Liosom iz susjednog  Perua, koji je takodje dobitnik Nobelove nagrade. (Razlog nije bitan za ovu priču).

NAJEZDA TURISTA: Međutim, kada se zna koliko dugo je Kolumbija bila talac mnogobrojnih struja od ljevičara kao FARK, liberala do krajnje desnih predstavnika bogate elite, nije teško izvesti zaključak kako su neki od njih kroz gerilu, drogu koristili radi novca i kupovine oružja. Negovi sunarodnjaci u ogromnoj većini, nijemo su posmatrali šta se dešava na širem planu i često bivali žrtvama nasilja raznih struja. Turizam je godinama bio pusti san, ali čitam u štampi unazad nekoliko godina, stvari se popravljaju u zemlji. Potpisan je dogovor svih suprostavljenih aktera i, slutim, ova zemlja ima veliku budućnost. Ljepote koje posjeduje i veseli ljudi koji bdiju nad njima, to garantuju. Najezda turista već je krenula, zdravi novac počeo je stizati. Ako ništa, radi burne istorije, u kojoj su imali  Španiju kao osvajača i organizatora nove vlasti, preko Simona Bolivara koji ih je jedini porazio sanjajući san o ujedinjenju država Južne Amerike , pa do padre G.G. Marqueza, nenadmašnog pisca novela, kratkih priča i filmskih scenarija. 

 Ljudskim resursima, kako se to danas moderno kaže, ova zemlja raspolaže u velikom broju što je takođe obećavajuće za budućnost. Mnogi od njih svjetski su poznata imena: Šakira, globalna muzička zvijezda, glumica Sofia Vergara, zatim fudbaler James Rodrigez . Tu je i Pablo Escobar o kome se snimaju serije i filmovi, znamo zašto. Još hiljade njih rasipaju svoj raskošni telent i znanje, ali nisu dotakli medijski vrh. Svoje mjesto ima i Dragoslav Šekularac, nekadašnji fudbaler velikog kalibra koji se kao igrač zaljubio u Kolumbiju, a kao trener doživio slavu možda veću nego igdje u svijetu. Zvali su ga profesor, a veze sa ljudima Kolumbije i danas održava. Priznaću, u ovoj ljepotom uokvirenoj zemlji velikog potencijala i raspoloženih latino-amerikanaca sve je moguće pa i skori turistički bum. Zaslužuju.

ISPITIVANJE: Poslije razočaravajućeg iskustva sa kućom  Gabita, nestao je početni osjećaj moguće opasnosti koji me je pratio, pogotovo nakon razgovora sa par naoružanih lica. Iznenadilo me dužina trajanja obaveznog vojnog i policijskog roka, nekoliko godina ovisno o situaciji, okolnostima ili započetom studiranju. Ali, ne manje od tri godine. Ekipa na desnoj slici ispitivala me malo duže. Ko sam,  šta radim, otkuda na ovom mjestu itd.? U periodu o kome pišem nije bilo turista kao što je slučaj danas. Biti odvojen od grupe nije pametno, a znatiželja je čudno stanje koje nas nekada uvuče u greške. Tako je bilo u mom uslučaju, moram priznati bez posljedica. Od dokumenata imao sam jedino brodsku  iskaznicu, što očito nije bilo dovoljno. Uslijedila je gomila pitanja od kojih neka nimalo prijatna. Kada sam odgovorio na pitanje odakle sam, nisu znali. Čuli su za rat u Sarajevu, ali ništa više. Nismo se dobro ni sporazumijevali, ne znam španski jezik, a oni natucaju Engleski. Mislim da mi nisu  vjerovali ni  jednu rječ. "Gdje radiš, imaš li novaca"? Neka sumnja se uvukla kao posljedica natpisa  u štampi kao i filmova. Po sistemu kao, oteli čovjeka pa izvlače otkupninu itd. Pitao sam ih zašto je baš ovo bitno? "Sami ste gospodine,vas nismo imali prilike vidjeti do sada, a u ovoj zoni većinu poznajemo".  Pomogla je čarobna riječ Tito i Jugoslavija. Rekao sam da se raspala na nekoliko država, a jedna od njih je i BiH. Osmjeh na licu, opet savjet," hvala na posjeti, pozdravite Sarajevo i ne zavlačite se nigdje sami, moglo bi onda biti ono što ste možda pomislili". Nisu me osramotili, ali su postupili policijski, građanski rat još je trajao. Ne u Kartageni, postoje refleksije bar mi znamo ponešto o tome. Da neko od čitalca ne bi pomislio kako se ovo dešava u novije vrijeme, moram reći, rječ je o periodu s jeseni 2003 godine.

LJEPOTA I ZLO: Vratio sam se u restoran gdje je moja grupa imala osvježenje, a ja relaks i dodir sa lokalnim muzičarima. Njihovi ritmovi puni života su perfekcija i razumijem zašto većinu "obaraju s nogu" Počeo sam "klepetati" u ritmu s njima. Šta reći, osim da im duša odmah "ispliva" kada krenu lijepi ritmovi i muzika. Počinje ljubav koju ne kriju u očima, zavoliše me kao da sam im brat. Za njih muzika i ples su glavna droga. Znam, zvuči glupo govoriti na takav način o zemlji koja se godinama veže za razne narkotike i gdje su svi makar malo žvakali "koku". Ipak moji utisci kažu; u Kolumbiji na prvom mjestu su fudbal, muzika, žene i razni karnevali, a onda ostalo redaj ga kako hoćeš. Jedva sam se izvukao, navalili sa pićem u podne. Da sam ostao, neko bi me od njih vjerovatno donio do broda, što mi se desilo u Akapulku, samo od jedne probne čašice, loše tekile. O tome kada budem pisao o Meksiku .

Obilazak se nastavio, sati prolazili, a moje raspoloženje i zadovoljsto činili su me sretnim i ponosnim. Pitao sam se koje zasluge imam, šta sam to veliko  uradio, da bih besplatno obilazio svijet i uživao u najljepšim gradovima. Ne govorim o Londonu, Parizu, Njujorku ili metropolama iz kojih svaki dan nešto čitamo ili slušamo. Rječ je o udaljenim i zabačenim gradovima i destinacijama, kojima niko ljepotu uzeti ne može. Imaju je na pretek i ne samo to, nego da ih prestanu njegovati, opet bi ostali biseri prirode. Istina, što su manji bolje se nose sa problemima zagađenja, onečišćenja vode, zraka i drugih nepogoda ljudskog djelovanja. Nije slučajno što je Kartagena, prvi od mnogobrojnih gradova o kojima ću pisati. Šibala ga je istorija  stotinama godina, čini se mutni oblaci prolaze i stvari su pod njihovom kontrolom. Ostavština je preteška radi ljudi čije djelovanje je bilo jako loše i ostavilo posljedice na ukupni razvoj. Nekako mi nije išla zajedno ljepota i zlo u gradu za koji sam mislio da nema mrlje. Gdje ima dobrih pisaca ima dobrih događanja, ali i onih opakih o kojima znaju izreći svoj sud.

Pročitajte naredni  FELJTON - OD MILJACKE DO MORA I OKEANA (II): San Pedro Klaver, sveštenik i „Apostol robova“