San Francisko nije najveći grad Sjedinjenih Američkih Država, nije najhladniji, a nije, vjerujte, ni najtopliji. Ali je, čini mi se, najljepši. I to ne mislim samo ja 

 

Tekst i foto: Dario Novalić, [email protected]

U San Francisku živi 40 najbogatijih Amerikanaca sa Forbesove liste. Ovdje su Golden gejt, Silikonska dolina, Alkatraz, univerziteti Berkli i Stanford. Ovdje su se rodili i živjeli mnogi poznati umjetnici, naučnici, glumci, pisci, sportisti. Pomenućemo samo neke. Isidora Dankan je u San Francisku prohodala i proplesala, Klint Istvud je ovdje pucao prvi put, Frensis Ford Kopola se prvi put zaljubio u ovome gradu, Natali Vud i njen malo mlađi kolega Deni Glover su možda skupa igrali žmire.  Uostalom, da ne nabrajamo, u San Francisku je rođen Brus Li! Treba li išta više reći?

Lijepo je ovdje, ali eto me u Sarajevo

Nije ovdje ni toplo ni hladno, mada u knjigama piše da se ova klima zove mediteranskom. Guste i česte magle, hladni vjetrovi nam niko ne pomenu kada smo učili o toj klimi, mediteranskoj, a u ovom gradu su vrlo česte pojave. Već je mnogo puta citiran Mark Tven pa ga ni mi nećemo zaobići u opisu vremenskih prilika u ovom gradu, što ga neki zovu još i najzapadniji Zapad:

„Najhladniju zimu u svom životu doživio sam jednoga ljeta u San Francisku!“

Mi, očigledno, spadamo u sretne ljude. Naš boravak u ovom gradu, okruženom vodom sa tri strane, pratilo je plavo nebo, toplo sunce, a maglu nismo, vjerovali ili ne, ni vidjeli. Često se taj slavni most crvene boje, što ga zovu Zlatnom kapijom ili, popularnije, Golden gejt, ne vidi od magle... Nama je svaki dan bio pred očima u svoj svojoj veličini i ljepoti. I uvijek smo se pitali zašto ga zovu zlatnim kad je crven... No da nešto znamo o marketingu i pravilnim nazivima stvari, objekata i pojava ne bismo živjeli u Bosni nego negdje drugdje. Recimo, u ovom prelijepom gradu!

San Francisko je 1906. doživio veliki, katastrofalni zemljotres i gotovo bio sravnjen sa zemljom. No vrijedni i pragmatični Amerikanci, koji su se ovdje naselili sa svih strana svijeta, sagradili su ga nanovo u veoma kratkom roku. No nikada im taj strah od moguće nove kataklizme nije potpuno nestao.

- Svaka ozbiljna porodica ovdje - tvrdi nam pričljivi prodavac kineskog porijekla - ima spremljene rezerve hrane i obaveznih potrepština za slučaj zemljotresa. Oni imućniji su u svojim kućama sagradili i posebno zaštićena betonsko-čelična skloništa.

Naučnici su sračunali da bi novi razorni zemljotres mogao doći u narednih 25 godina – šanse za to su 63%. Ipak, niko se ne seli odavde. Naprotiv, potražnja za stambenim prostorom je sve veća pa su, samim tim, i cijene kvadratnog metra nekretnine među onim višim u Americi.

I mada se čini da svi žive u bogatstvu i blagostanju nije baš sasvim tako.

- Bio sam ja izbjeglica u Njemačkoj i zaista mnogo radio.Vjeruj mi, ovdje sam već duže od 10 godina, ovdje se radi više nego u Njemačkoj - govori nam naš sarajevski prijatelj Vlado.

On tvrdi da je ovdje dobio „doživotni boravak“, ali...

- Ma, eto mene u Sarajevo, samo da otplatim ovu kuću i da djeca završe te škole. Odlično je ovdje, ne mogu se požaliti, ali zaista se radi mnogo. Izađem iz kuće prije osam ujutro, ali se zato vratim iza devet naveče… Žena se bolje snašla, ona radi za državnu firmu pa je sve nekako ljepše, lakše. Manja joj je plata, ali ima sva moguća prava, dugačak godišnji, jak sindikat…Ne znam šta bi loše morala uraditi da je otpuste sa posla - kaže Vlado.

Bicikl kao mamac

No, nemaju baš svi ovdje ta prava, posao, kuće. Ovo je grad koji ima najviše beskućnika u Americi i taj problem traje od sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je država napravila neke oštre rezove u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. Više od 70.000 ljudi su homlesi, tj. beskućnici. Grad već godinama bezuspješno pokušava riješiti taj problem.

- Bit će još beskućnika, vjerujte mi. Ekonomska situacija je sve teža. Ovdje jesu nešto bolje plate u odnosu na druge gradove Amerike, ali je zato sve skuplje. I sve se plaća. Ulaz u grad, izlaz iz grada, parking, kazne, hrana je skuplja... - govori Vlado koji je i sam u jednom trenutku kuću koju je bio kupio morao zamijeniti jeftinijom i manjom: - Nismo mogli izdržati i najjednostavnije je bilo prodati staru i kupiti manju kuću. Nije nam tijesno, a bit će taman kada djeca odsele.

Kretati se San Franciskom možete na sve moguće načine. Zaista su mislili na sve i svakoga – može pješice, biciklom, autobusom, tramvajem, autoputem... Sve se uglavnom plaća osim ovoga pješačenja i biciklizma.

Kako su velemajstori da sve probleme okrenu sebi u korist, Amerikanci su na najbolji mogući način počeli da štede na transportu. Mnogi od njih, ako je to moguće, idu pješece no sve više ih koristi bicikl. Besplatno je, a i održava se kondicija. Njihov je „Gras“ sračunao da se biciklom svakoga dana pređe 135 hiljada linija. Pa nek je karta samo dolar... Sračunajte koliko njihovo gradsko saobraćajno gubi na ovim štedišama na biciklu. No gube i biciklisti. Krađe bicikala su ovdje veoma česte pa se taj kriminal smatra za prilično ozbiljno kršenje zakona. Postoji posebna web-strana koja je, osim policiji, dostupna i svim građanima San Franciska. Na njoj možete pronaći fotografiju, ime, prezime i sve potrebne podatke onih koji su do sada barem jednom ukrali bicikl. Međutim, prošle godine su se policajci dosjetili. Kupili su određen broj bicikala i GPS sprava i napravili veliku akciju (koja traja i danas) i koja se zove „Bicikl mamac“. Jednostavno je i efikasno: postave svoj bicikl, na kome je GPS uređaj, a najmanje dvije kamere su u blizinu. Vrlo blizu su i policijska kola koja počinitelje privode već nakon par metara vožnje na ukradenom dvotočkašu. I to nije sve! Građani mogu besplatno u svakoj policijskoj stanici dobiti naljepnice na kojima piše BICIKL MAMAC baš kao i na onima koji služe policiji u ovom projektu. Tako lopovi pojma nemaju koji je bicikl policijski, a koji ne... Tvrde da su smanjili krađe za više od 50 procenata za manje od godinu dana. Pametno, nema šta!

Na Tvin Piksu

Probali smo se voziti i slavnim, starim, drvenim tramvajem. Probali, ali bezuspješno. Svi turisti, a jako ih je mnogo, misle valjda da će im propasti putovanje ako se ne provozaju ovim lijepim, drvenim tandrkalom. Gužve su nevjerovatne. Čekali smo duže no sarajevski tramvaj broj 3 što ide od Ilidže do Čaršije 1. januara ujutro. I odustali!

Pa odmorili u jednom od brojnih prekrasnih parkova. Među najljepšima je valjda onaj u podnožju Golden gejta.

Japanski botanički vrt je dio Nacionalnog parka i načinili su ga japanski zarobljenici 1945. godine.

E tako smo i mi „svojim poslom“ hodali, šetali u želji da se dohvatimo brda i vidimo San Francisko odozgo. Njihov se Trebević zove Tvin Piks i nema nikakve veze sa istoimenom serijom. Nema veze ni sa Trebevićem, ali je pogled nevjerovatan. Normalno, nismo mogli stići pješice pa smo zamolili Vladu da nas malo provoza svojim novim džipom, koji nosi prednju registraciju SA 71 000 i to sa zvijezdom petokrakom.

Svi tvrde i mi se, bezbeli, slažemo da je San Francisko jedan od najliberalnijih gradova Amerike, a možda i cijelog svijeta. Bliska istorija govori o tome. Ovo je dom hipija, ovdje je počela seksualna revolucija, ovdje su pripadnici LGBT populacije prvi put ostvarili svoja prava. San Francisko je grad u kome je održan prva parada ponosa u svijetu.