Više od pola decenije prošlo je od zatvaranja Alkatraza, ali priče o tom okrutnom zatvoru još su mamac brojnim turistima koji dolaze na ovo malo ostrvo nedaleko do San Franciska

Tekst i foto: Dario NOVALIĆ

Nekada su ovdje zatvarali najokrutnije ubice i pljačkaše banaka Sjedinjenih Američkih Država, a danas pripadnici nevladinih organizacija brinu o rijetkim biljkama koje rastu u zaljevu San Francisko.

Nikada nije bilo lako dospjeti na ovo kameno ostrvo što se davno, davno, zvalo samo i jednostavno Rock – Stijena. A uvijek je bilo i blizu i daleko od kopna. Možete ga vidjeti bez problema. Doći do njega... E, to je vjekovima predstavljalo skoro pa nemoguć poduhvat. Ledena voda, presnažne morske struje, varljiva klima zaljeva San Francisko nisu dozvoljavali lagan pristup Stijeni.

Nikada, jednostavno nikada ovdje nije bilo lako ni doći ni otići. I to su svi znali. Naravno, i predstavnici čuvara zakona SAD.

Teorije o imenu

Porijeklo imena? Arapsko? Američko? Špansko? Ipak, nepoznato! Mnoštvo je teorija, no svi se slažu barem u jednom: nijedno ponuđeno objašnjenje „ne drži vodu“.

Alkatraz... Najsuroviji, najsigurniji, najteži, najnepristupačniji zatvor svijeta... Ili barem Amerike... Ili...

Legenda i reklama tvrde (bez relevantnih dokaza) da iz Alkatraza nikada niko nije pobjegao. Tih šezdesedih prošloga vijeka novine su, od zvaničnih policijskih vlasti nagovorene, pisale za rijetke odvažne zatvorenike, tj. bjegunce: Utopili su se, ubila ih hladnoća, odnijela ih struja...

Uglavnom, bjegunce nikada niko nije pronašao. Ni tijela im! Po logici , zakonu i forenzici - uspjeli su pobjeći. Po analima Alkatraza – nisu! Odavde, kažu zvanični arhivski spisi, nikada niko nije pobjegao!

A zatvor Alkatraz, tek 2,4 kilometra udaljen od obale najzapadnijeg zapada Sjedinjenih Američkih Država, grada San Franciska, bi zanavijek zatvoren.

Rekosmo već, nikada nikome nije bilo lako doći do Alkatraza. Pa ni nama Evropljanima i novinarima što dođosmo kad treba i gdje treba. Na dok iliti mol Pier 33. Došli gdje treba, ponijeli pare za karte al’...

- Nema mjesta. Dođite sutra ujutro oko 7 - kratko je objašnjenje.

- Možemo li odmah kupiti karte, da i sutra ne zakasnimo? – upitah oprezno.

I kupimo karte (30 dolara po glavi)!

Snažne morske struje

Nije bilo bitno što je jutro, opet gužva na ulazu u brod. Kao da je cjelodnevna turistička tura brodom za Alkatraz otvorena maloprije i prvi put vozi. Više stotina domaćih (američkih) i stranih (japanskih) turista (plus četiri bosanska – žena, djeca i ja) uredno čekaju u konopima ograničenoj koloni. I suncu je još prerano da izađe, ali mi se, eto, potrudili i uranili. Alkatraz prevarili…

Dok smo se velikim i teškim brodom vozili svih tih desetak minuta do Stijene, do Alkatraza, shvatismo kako je, i prije i sada, bilo teško ploviti zaljevom Bay of San Francisco. Morske struje, zaista, čuda čine. Sila je to kojoj teško odolijevaju i moćni motori robusnog, čeličnog turističkog broda. Zamislite samo kako je ovdje bilo plivati… Ljeti ili zimi, svejedno je! Voda je uvijek hladnija od zraka. To su nam potvrdili i eksperti koji se bave klimom u ovom dijelu zapadnjačkog svijeta.

Pristajemo lagano, bez problema. U koloni, lagano, po naredbi, izlazimo i stajemo tačno tamo gdje nam se kaže. Kao da smo po kazni, a ne za skupe karte, došli u zatvor Alkatraz. I to je, očigledno, dio predstave koja slijedi.

Odmah nam se obraća vodič (a baš liči na pravog birvaktilskog čuvara zatvora) naše grupe riječima koje su, provjereno, izgovarane prvobitnim mušterijama Alkatraza, dakle najokorjelijim kriminalcima. Ne bismo sada ovdje išli u detalje i citirali našeg „domaćina”, no ukratko častio nas je porukama tipa: vaki smo, naki smo, ovdje smo zato što smo to sami htjeli, što smo opasnost za društvo, što smo ubili, prebili, opljačkali... Za napuštanje Alkatraza imamo dvije mogućnosti: ili u sanduku ili nikako. I da nam otac rođeni postane predsjednik SAD i amnestira nas. Htjedoh se pobuniti, reći koju u korist i odbranu svoju, al’ me žena zaustavi:

Halo, Kapone! Miran!!! Bit će sve uredu. Možda!

Zvuk pištaljke

Ulazimo gdje želimo, gledamo sve skivene kutke zatvora, uz neke ćelije i fotografija poznatih zatvorenika. Al Kapone je i ovdje, čini se, bio veliki šef. Njegova ćelija je nekako veća od ostalih, uređenija... Iz zvučnika, pravilno raspoređenih po cijelom zatvoru, možete čuti audiokulisu tadašnjeg zatvora. Kažu da su ti audiosnimci originalni, iz toga doba. Možda se negdje može čuti i sam Al Kapone ili Ptičar iz Alkatraza. Ono što će svakako zaparati uši jeste zvuk pištaljke, koja se čuje svako malo. Pištaljka je bila jedan od osnovnih načina komunikacije između zatvorenika i čuvara. Čuju se i teška željezna vrata, što dijele jedan blok ćelija od drugoga.

Buđenje je bilo svakoga jutra u 6.30, naravno pištaljkom. I to se čuje. I prebrojavanje i zveket pribora za jelo tokom doručka, koji je trajao čak pet minuta.

Poslije doručka opet pištaljka, pa opet prebrojavanje. Pa aktivnosti. Moglo se ovdje naučiti svirati, slikati, obrađivati zemlju, pisati pisma, primati posjete, posjećivati biblioteku, čitati... Sve što smo naveli su privilegije koje je zatvorenik mogao zaraditi samo i jedino ako poštuje sve moguće propise. I, naravno, ako sluša stražare.

Jedino pravo koje je zatvorenicima bilo zagarantovano je pravo na hranu, odjeću, ćeliju i osnovnu medicinsku njegu. Sve se ostalo moralo zaslužiti.

Tek nakon pet godina boravka u Alkatrazu zatvorenici su mogli steći pravo na premještaj u neki drugi, „mekši“ zatvor. Naravno, ako su u tih pet godina poštivali pravila.

Mnogi Amerikanci i dalje tvrde da je Alkatraz jedini zatvor iz koga niko nikada nije pobjegao. No to, očigledno, nikada nije sasvim razjašnjeno. Stariji žitelji San Franciska će vam ispričati mnoge priče ili legende koje tvrde suprotno. I danas se pet zatvorenika vode kao nestali. Pokušali su bijeg, nisu uhvaćeni, tijela im nikada nisu nađena... Nikada niko nije čuo za njih. Mada neki u San Francisku pričaju drugu priču. Nezvaničnu.

Zvanično, u 29 godina rada zatvora Alkatraz, 34 zatvorenika su pokušala pobjeći i to u 14 odvojenih pokušaja. Šestorica su ubijena. Petoricu nikada nisu pronašli. Ostali su vraćeni u Alkatraz.

Mnogi Amerikanci i dalje tvrde da je Alkatraz jedini zatvor iz koga niko nikada nije pobjegao. No to, očigledno, nikada nije sasvim razjašnjeno. Stariji žitelji San Franciska će vam ispričati mnoge priče ili legende koje tvrde suprotno. I danas se pet zatvorenika vode kao nestali. Pokušali su bijeg, nisu uhvaćeni, tijela im nikada nisu nađena... Nikada niko nije čuo za njih. Mada neki u San Francisku pričaju drugu priču. Nezvaničnu.

Al Kapone je i ovdje, čini se, bio veliki šef. Njegova ćelija je nekako veća od ostalih, uređenija...