Razgovarao: Dario Novalić

• Kako najednostavnije predstaviti Stipu Božića?

- Ja sam poznat kao alpinist i putopisac. Napravio sam više od stotinu dokumentarnih filmova za hrvatsku i slovensku televiziju, a prvi dokumentarni film sam napravio 1975. godine na Televiziji Sarajevo.

• Koji je to bio film?

- To je bio film „Hindukush“.

• Sa kim ste bili od bosanskohercegovačkih alpinista?

- Bio sam sa Muhamedom Gafićem, Zehrudinom Isakovićem... da ne nabrajam. Poznajem mnoge bh. alpiniste sa kojima se još družim. Zeka Isaković je mlađa ekipa, ali je kasnije išao sa mnom na neke ekspedicije - u Južnu i Sjevernu Ameriku, bili smo zajedno kada je snimao „Vrhove Balkana“. Vrlo smo dobri prijatelji.

• Koje su Vam najdraže planine u BiH?

- Gotovo sve, zato što su blizu Splitu. Zimi sam najčešće odlazio na Čvrsnicu, Prenj, Bjelašnicu, Maglić... a u naročitom sjećanju su mi ostale sjeverne stijene Veleža, Veliki kuk na Čvrsnici, Cetina, sjeverna stijena Prenja i mnoge druge. Te planine su nam glumile himalajske uvjete zimi.

• Kad već spomenuste Himalaje, koliko su zapravo planine koje ste naveli „slične“ Himalajima?

- Zimi su skoro iste. Hladno je, ima dosta snijega, leda, strmine. Ima sve. Najčešće smo bili na Prenju, a na njega smo se peli sa svih strana uglavnom zimi.

• Hrvatska je dosta uradila na razvoju svih oblika turizma i prije ulaska u Evropsku uniju. Šta mislite da bi BiH mogla uraditi po tom pitanju, bar u ovom dijelu planinskog turizma koji je Vama najbliži?

- Može uraditi mnogo na popularizaciji, jer je komparativna prednost BiH to što su njene planine ostale gotovo netaknute. U turističkom smislu one su neistražene i samim tim su poželjne kao nove destinacije. Jako su lijepe, a mnoge destinacije se mogu spojiti u jednom danu ili više dana. Zatim, skijanje zimi je fantastična stvar. Sa Bjelašnice možete ići na sve strane, možete ići po Prenju, a da i ne spominjem Čvrsnicu, Vran planinu. Ima toliko toga i to je zapravo neiscrpna budućnost za sve one koji vole „outdoors“ aktivnosti, aktivnosti van sportskih terena. Treba spomenuti i planinski biciklizam. To su fantastične stvari.

• Šta mislite o projektu „Via Dinarica“?

- Važna je priča, ima jedan put koji ide od sjeverozapada prema jugoistoku i obuhvata sve značajne vrhove, destinacije, tradicionalne putove, spaja više država, spaja ljude. Nekako imaš osjećaj slobode kada kažeš „Via Dinarica“, nešto slično kao staza Camino Santiago de Compostela ili Pacifički put u Americi. Ali to treba promovirati. Ima mnogo takvih ideja, a ova je već zaživjela. Treba to njegovati, izgleda da to ide dobro i sretan sam zbog toga.

• Da Vam se sada najave neki prijatelji iz svijeta i zamole da im organizujete neku turu u BiH od tri do pet dana, kako bi ona izgledala?

- Počeo bih sa Veležom, pa bih prešao na Prenj, a onda bi krenuli prema Bjelašnici i Visočici. U drugom naletu svakako ne bih izostavio ni Čvrsnicu, Vran, jer su to sve lijepe i netaknute planine.

• Da li ste bili na Prokoškom jezeru?

- Kako da ne! Mnogo toga sam ja prošao i još bih.

• Kakvi su Vam planovi za budućnost?

- Sada više radim dokumentarne filmove koji su vezani za povijest poput davno potopljenog austrougarskog jedrenjaka 1885. u Australiji, sa hrvatskim mornarima. Oni koji su preživjeli zahvaljujući Aboridžinima su pisali svoje zapise o običajima Aboridžina. To su prvi zapisi aboridžinskih običaja iznutra jer su oni tamo dugo sa njima živjeli. Biće i sudbina ljudi koji su živjeli u različitim razdobljima i tako.

• Kada će se to moći pogledati?

- Već se neke stvari privode kraju i mislim da će biti brzo.

• Kada biste imali priliku da radite u BiH, koje bi bile teme vaših dokumentarnih emisija?

- Uglavnom bi bile spoj povijesti i sadašnjosti u prirodi. Ja nisam znanstvenik pa ne mogu govoriti o činjenicama, ali bi me zanimale priče o stećcima, seobama naroda kroz ove krajeve. Vjerovatno su i moji stari nekada došli iz Bosne.

• Šta mislite o visočkim piramidama?

- Upoznao sam Semira Osmanagića. Mislim da ima dobru priču, ali ne mogu ništa kazati o samoj relevantnosti prostora jer nisam znanstvenik. Ali priča mu je dobra.

• Vjerujete li da je to jedan od načina na koji se mogu promovirati pojedine destinacije?

- Naravno. Čovjek zapravo čini priču, a ona je najvažnija. Sve ove planine u našim krajevima nisu ništa bez priče. Bez nje niko neće doći na neku stazu, ako nema priče ko je tu bio, zašto je ona tu, ko tu živi, kakva je povijest tog prostora... Ljude privlači kompletna i slojevita priča.

• Da li Vam je žao što je „ubijena“ priča o „Troji“ kod Gabele?

- Mislim da još uvijek postoje ogranci priče i da će znanstvenici još uvijek raditi na tome da je ona možda ovdje negdje blizu ušća Neretve. Mi nismo znanstvenici koji će pričati samo istinite priče, već legende, priče ljudi, vjerovanja..

• I priča o Atlantidi tako živi?

- Pa da, ali to potiče maštu i znanstvenika jer su legende veoma dobar poticaj znanstvenicima da se i oni uključe u to.

• Koliko nam u svemu ovome o čemu smo pričali pomaže veliki tehnološki napredak?

- Pomaže nam u svakom slučaju. Smanjila se veličina kamere i opreme, baterije duže traju, tu je i snalaženje uz pomoć GPS-a..., ali se na kraju opet vraćamo na ono najvažnije, a to je priča. Ako nje nema, zalud je sve.