Istorija grada je satkana u svakoj cigli koju vidite u starom dijelu grada. Ova reportaža će pokušati dočarati mjesta van uobičajenih turističkih ruta.

Piše: Dženan Buzadžić

Krenuo smo od tornja Galata u naselju Karaköy. To je stari dio grada sa puno restorana i malih prodavnica. U toranj ne ulazim. Ulice oko tornja su popločane kamenjem i imaju uske trotoare. Automobili i pješaci se ipak nekako probijaju kroz ovaj, čini se beskonačan, splet ulica i sokaka. U tom mnoštvu građevina neke su prilično zapuštene i izgledaju kao da godinama niko ne živi u njima.

Osmica

U jednu takvu građevinu ulazim sa grupom turista. Saznajem da je tu bio konzulat Francuske u Otomanskom carstvu tokom 17. vijeka. Napuštena zgrada od tri sprata. Stepenice škripe kao u horor filmovima. Hodamo hodnicima i sobama u kojima su se vjerovatno vodili važni diplomatski razgovori dvije velike države u to vrijeme. Kombinacija starih plavih zidova, sa jedva funkcionalnim podom i stolarijom starom par vijekova, pruža posjetiocu jedinstven vizuelni osjećaj. Sada ovaj jedinstven prostor služi za umjetničke performanse i fotografisanje. Nakon izlaza spuštam se dalje prema obali.

Dolazim do ulice koja se zove Bankalar cade. Kako joj ime i govori, ovo je ulica sa bankama. Jedna od ovih zgrada je bila i centralna banka u vrijeme Otomanske imperije. Tu je vjerovatno dolazio i novac iz Bosne i Hercegovine. Trenutno je tu javni muzej sa bibliotekom i restoranom. Zanimljive su i stepenice koje se spuštaju iz pravca tornja Galata na ovu ulicu. Napravljene su u obliku osmice, gdje se dva stepenika isprepliću na dva mjesta. Priča se da su bankari, koji su u doba procvata banaka stanovali iznad svog radnog mjesta, dali izraditi ove lijepe stepenice da bi lakše dolazili i odlazili na posao.

Nastavljamo dalje prema obali Bosfora. Prolazimo pored nekoliko građevina sa zanimljivom kombinacijom cigle i drveta. Prolazimo i pored ulice koju neslužbeno zovu ulica crvenih fenjera u Istanbulu. Prostitucija je nelegalna, ali ni Istanbul nije imun na ovu vrstu kriminala. Prelazimo prometnu cestu Kemeralti cade i ulazimo u manju ulicu sa nekoliko zanatskih radnji koje prodaju sve i svašta. Tu je i aščinica sa tradicijom od nekoliko desetljeća u sokaku Firin. 

Vrijeme je za posjetu Ruskoj pravoslavnoj crkvi. To je Crkva svetog Panteleimona i nalazi se na šestom spratu ili, na turskom, katu stambene zgrade. Neobično mjesto za jednu crkvu. Penjemo se stepenicama do kraja gdje se nalazi prostorija za religijske obrede. Tu je i mali kutak sa religijskim štivom. Pogled je na okolne krovove zgrada. Veliki broj ljudi u tišini obilazi ovaj prostor, tako da i nije baš jasno ko je turista, a ko je došao u crkvu. U tišini i napuštamo ovu neobičnu crkvu.

Umjetnici

Prolazimo kroz ulice pune radnji sa raznim kućnim potrepštinama. Nigdje više korištenih instalacija nisam vidio. Razni dijelovi od mašina za veš i raznih dijelova za čamce, motore i slično. Dolazim do Caravan Saraya. Prostor na dvije etaže, gdje su se nekad odmarali karavni pristigli s istoka. Odlazim na sprat koji je služio za odmor kamila takođe s istoka. Sad su to napuštene prostorije ili zanatske radnje za popravku raznih mašina. Pojedine prostorije sada služe kao umjetničke galerije. Neobično mjesto. U prolazu vidim i skupljača metala sa kolicima natovarenim željeznim otpadom. Idemo dalje do obale Bosfora.

Ukrcavamo se na brod koji nas vozi do dijela Istanbula koji u novije vrijeme naseljavaju umjetnici (Fener). Na lijevoj strani prolazimo pored Bugarske pravoslavne crkve, koja je kompletna napravljena od metala. Prizorom dominira i internat Phanar, tj. grčka pravoslavna škola. Nakon iskrcavanja prolazimo kroz lijep priobalni park i ulazimo u naselje koje je nekad bilo napučeno većinom Grcima. Još se mogu vidjeti kuće od drveta iz tog vremena. U posljednje vrijeme mnogi umjetnici kupuju ili renoviraju urušene dvospratnice. Ulazimo u jedan skriveni park, lijepo uređen i održavan. Na kraju parka je mala grčka pravoslavna crkva. Ljubazni domaćini nas puštaju da razgledamo unutrašnjost, koja je ukrašena malim ikonama izrađenim na drvetu i drvenim enterijerom.

Ubrzo nakon izlaza iz skrivenog parka sa crkvom prolazimo kroz gomilu trgovačkih štandova. Štandovi sa voćem, povrćem, odjećom uz frizerske radnje i lokalne kafane dominiraju ulicom. Kratko obilazimo i jednu stariju kafanu u vlasništvu bivšeg prvaka Turske u hrvanju grčko-rimskim stilom. U kafani kao da je vrijeme stalo u sedamdesetim godinama. Stare, i žute, fotografije na zidovima. Drveni stolovi i stolice za kojim sjede stariji lokalci. Osmjehuju se i pozdravljaju. Uzvraćamo pozdrav i odlazimo dalje u razgledanje.

Dolazimo i do lijepe građevine koju smo vidjeli dok smo bili na brodu: Phanar. To je grčka pravoslavna škola za dječake koja je sad u privatnom vlasništvu. Građevina se ističe ljepotom i spojem raznih stilova građenja. U neposrednoj blizini je vizantijska Crkva cvete Marije od Mongola. To je jedina pravoslavna crkva u Istanbulu koja nije pretvorena u džamiju. Dokaz i naredba sultana se nalazi na crkvenom zidu. I ovdje dominira ikonografija na drvetu, uz vidljive tragove požara koji su nekoliko puta prijetili da unište crkvu tokom nekoliko proteklih vijekova. Misteriozan je i ulaz u podzemni tunel dug oko pet km, koji vodi do Aja Sofije. Napuštamo lijepo uređeno crkveno dvorište i nastavljamo dalje da se spuštamo prema obali u pravcu Crkve sv. George, gdje je sjedište Carigradskog patrijarhata.

Četka

Važnost carigradskog patrijarha ogleda se u činjenici da on predsjedava lično ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara. Bogomolja je specifična i po tome što se u njoj nalazi i ulomak stuba na kojem je Isus Krist bio vezan i bičevan od strane rimskih vojnika prije samog raspeća. U crkvi se nalazi i uzvišeno mjesto za patrijarha. Nasuprot njega se nalazi mjesto predviđeno isključivo za vrhovnog poglavara rimokatoličke crkve.

Nakon nekoliko sati hodanja i obilazaka mjesta i građevina sa bogatom prošlošću, uputili smo se laganom šetnjom do stanice metroa. Usput razmišljam o bogatoj istoriji Istanbula, kao i o odnosima Grčke i Turske. Komplikovani odnosi puni sukoba i nepovjerenja. Veliku ulogu u pogoršanju tih odnosa imaju i mediji. Odlazimo na zaslužen ručak u odličan restoran. Ponuda je pide sa sirom.

Dok šetam sa poznanikom iz Poljske prema stanici metroa ispred nas se uključuje čistač cipela noseći opremu za čišćenje. Poznanik me tiho upozorava da se ne obazirem niti pokušam podići četku za cipele koja će uskoro „slučajno“ da padne sa postolja koje nosi čistač. Slušam sa nevjericom. Stvarno četka pada par metara ispred nas. Mi mirno prolazimo i ne obraćamo požnju. Stari trik. Ako se sagnete, podignete i vratite vlasniku četku on vam u znak zahvalnosti ponudi čišćenje cipela. Prilično teško za odbiti. Kad napokon pristanete, nakon čišćenja on ipak želi naplatiti svoj „rad“. Ako ne pristanete, galami, privlači pažnju okoline i vi se nalazite u nezavidnoj situaciji pa često jednostavno odlučite da platite. Nakon nekoliko minuta ponovo neki drugi čistač cipela ispred nas. Opet vješto ispuštanje četke. Mi mirno prolazimo. Sad već postaje smiješno. To je ipak bolje nego da vam bude neugodno ili da olakšate novčanik.  

Ulazim u metro na stanici koja se nalazi na sredini mosta i putujem u dio Istanbula gdje dominiraju visoki neboderi od stakla. Ovdje se trenutno dešava nova istorija za Tursku, gdje je ekonomija u prvom planu.