Lukavac je jedan od najzagađenijih gradova u Evropi u kom je samo tokom 2014. godine registrovano 48.799 osoba oboljelih od bolesti koje su posljedica zagađenja. Ima sedam velikih i pet manjih zagađivača na četiri kvadratna kilometra, tvrde iz Foruma za zaštitu okoliša opštine Lukavac. 

- Mi smo svakodnevno u kontaktu sa vlastima - ili im pišemo ili ih obilazimo tražeći neko rješenje, ali se ništa ne dešava. Samo GIKIL dnevno u vazduh ispusti 68 tona otrovnih plinova. Osim njih, prema okolinskim dozvolama, veliki zagađivači su i SSL i FCL, a mi cijenimo da su stvarna zagađenja daleko veća od dozvoljenih. Sve veću opasnost predstavlja i skladištenje eksplozivnih, otrovnih i zapaljivih materija u prostorima pojedinih operatera, te ispuštanje nedozvoljenih materija u rijeku Spreču. Tokom ovih radnji krši se više propisa i zakonskih odredbi. Utvrdili smo da među ovim zagađivačima ima nekih koji uošte nemaju okolinsku dozvolu kao Art-recikling, koji se bavi piralizom ili spaljivanjem autoguma - kaže Spona Nezir, iz Foruma koji će, ako vlasti ne poduzmu ništa sa ciljem smanjenja zagađenja, zatražiti tematsku sjednicu Opšinskog vijeća Lukavac na temu zagađenja zraka, tla i vode.

 IGNORISANJE

Načelnik Opštine Lukavac Dževad Mujkić nije imao vremena komentarisati situaciju u Lukavcu, nego je po sekretarici poručio da je dovoljno to što su rekli ljudi iz Foruma.

Prema analizama nevladine organizacije Eko-akcije, iz Sarajeva, napravljenim u zimu 2014. godine, najveći zagađivači zraka u BiH su termoelektrane u Tuzli i Kaknju, Željezara u Zenici, ali i mala kućna ložišta i velika ložišta centralnog grijanja na ugalj i drvo u svim gradovima, te motorna vozila, posebno ona sa dizel-motorima. Napominju da su najzagađeniji gradovi u BiH Tuzla, Zenica, Sarajevo, Kakanj i Lukavac, u kojima zagađenje često premaši granične vrijednosti i do deset puta. Eko-akcija upozorava i da u periodima povišene zagađenosti vazduha potpuno izostaju odgovarajuće reakcije zavoda za javno zdravlje, koji i kada se oglasi pošalje pogrešnu poruku poput one iz 2013. godine da se preko usta stavlja šal ili uključe kuhinjske nape. 

- Kod nas se zagađenje u potpunosti ignoriše. U svih 14 vlada koje imamo nemamo niti jedno ministarstvo koje se bavi isključivo okolišem, a tamo gdje je okoliš komponenta - uglavnom služi za namirivanje nacionalnih kvota ili džender balansa. Dakle, nema volje da se taj problem rješava. Sa druge strene, stručna javnost šuti, ljekari ne dižu svoj glas iako svakodnevno dobivaju djecu oboljelu od raznih oboljenja koja su posljedica zagađenja. Mi smo pokušavali doći do nekih ljekara koji bi mogli govoriti o ovom problemu, ali smo uspjeli doći do glasnogovornika i tu je kraj. Odgovornosti ima i na medijima koji se dosta površno bave problemom zagađenja. Zaključak je da svijest o težini problema ne postoji - kaže Anes Podić, iz Eko-akcije.

Kao ilustraciju navodi slučaj Pekinga koji je gotovo svakodnevno punio  naslovnice tamošnjih novina zbog stepena zagađenja, a kada su 2013. godine objavili rezultate mjerenje zagađenja tokom šest godina ispostavilo se da je Peking samo jednom u tih šest godina bio gori od Tuzle.

- Sarajevo je 70-tih godina prošlog vijeka imalo uredbu koja je zabranjivala mala ložišta u određenim dijelovima grada, 1976. godine je uzet kredit od Svjetske banke za gasifikaciju grada jer gas proizvodi najmanje zagađenje, a sada imamo ložišta na ugalj više nego ikada - cijelo naselje Tibra se grije na tvrdi ugalj i izgleda da im je neko dao dozvolu za to - kaže Podić. Naglašava da svaki zagađivač, od fabrike do automobila, plaća određeni iznos Fondu za zaštitu okliša koji dio sredstava vraća kantonima u kojima je zagađenje nastalo, ali je potpuno nepoznato kako se taj novac troši.

- Kod nas nema ni volje ni želje da se okoliš zaštiti. Zakoni se donose i uglavnom su prepisani od EU, ali je primjena krajnje upitna jer nema interventnih mjera, niko ne mjeri količinu lebdećih čestice koje su kod nas najveći problem. Dok u Londonu ili Parizu imate uzbunu na 100 mikrograma tih čestica na kubni metar, kod nas, konkretno u Sarajevu, ta količina 20 dana bez prestanka ne pada ispod 100 i nikom ništa. Zagađenje bude i šest puta veće od dozvoljenog, pogotovo kada temperature padnu i kada se intenzivnije loži. Stanje je malo bolje samo kada ima vjetra, a inače je jedini spas za sve koji žive u Sarajevu da bježe iz grada - upozorava Podić.

PARE ZA PLATE

Fond za zaštitu okoliša u FBiH tokom godine prikupi oko 6,9 miliona KM od  naknada zagađivača i kantonima proslijedi 70 posto tog novca.

- Ovih 30 posto koji ostaju Fondu trošimo za projekte od federalnog značaja i gotovo 90 posto tog novca prosljeđujemo lokalnim zajednicama za projekte koji se realizuju na njihovom području. Kantoni svoj novac troše kako oni žele i mi nemamo uvid u to, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da već tri godine ni para od tog novca nije otišla u zaštitu okoliša. U Tuzli su otvoreno rekli da su novac koji je tokom više godina prikupljen od zaštite okoliša posudili Vladi za plate, a u Zeničko-dobojskom kantonu isto tako. U Tuzli su nedavno dobili i dodatnih 12,6 miliona od TT Tuzla koju su tužili zbog zagađenja i ni od tog novca ni dinar nije otišao u zaštitu okoliša. Kada mi zatražimo informaciju kako se troši novac koji im mi prosljeđujemo oni nas opomenu da zadiremo u ustavne ovlasti i mi smo od Vlade FBiH zatražili da nas oslobodi obaveze izvještavanja o utrošku tog novca jer mi nemamo te podatke - kaže Safet Harbinja, direktor Fonda.

Profesor geookolinskog inžinjeringa iz Tuzle Zvjezdan Karadžin naglašava da „svi veliki zagađivači imaju dozvole jer je studija uticaja na okoliš preduslov za urbanističku dozvolu, ali da te okolinske dozvole nije lako ispoštivati“.

Kaže da se okolinske dozvole dobivaju na pet godina, a ne za stalno i da je preduslov za okolinsku dozvolu studija uticaja na okoliš za nove kompanije ili plan aktivnosti sa mjerama za postepeno smanjanje zagađenosti za stare

- U svoj rad one uključe najbolje raspoložive tehnologije, a tokom tih pet godina u kojima važi dozvola vlasti prate napredak. Ali neki su toliko stari da je nemoguće da unaprijede svoj proces proizvodnje, poput Koksare ili Sode i sličnih, ali njih ne možete ugasiti zbog toga što su zagađivači. Imate onih koji mogu unaprijediti proces proizvodnje ali je prostor oko njih toliko zagađen da je tu gotovo nemoguće išta uraditi jer je čišćenje i dekontaminacija stravično skupo. To je slučaj sa Koksarom ili Sodom - ne možete im nametnuti evropske standarde jer koriste stare tehnologije i treba im period transformacije u kome će pokušati da unaprijede postojeći sistem rada, ali i uvedu nove tehnologije, što je jako skupo. Fabrike zapravo trebaju početi raditi sa naučnom zajednicom i fakultetima i na taj način tražiti rješenja za smanjenje zagađenja koje proizvode jer ne mogu sama, mora im neko pomoći - zaključuje Karadžin.

Napominje da mnogi veliki zagađivači poput najvećih termoelektrana već rade na smanjenju zagađenja, da će novi objekti koji se grade ili će uskoro biti započeta njihova izgradnja biti sasvim u skladu sa standardima EU, te da cementare koje rade u BiH više gotovo i ne proizvode zagađenje.