Šta znači natpis "prijatelj bijelaca" na spomeniku indijanskom poglavici • Zašto pušači svoj porok moraju sakrivati bombonima i žvakama • Kako se stanovnici Edmondsa bore protiv modernizma • Zašto se Jimmy Hendrix i Bob Marley prevrću u svojim grobovima

 

Piše: Amir Telibećirović

Na sjeverozapadnoj obali SAD-a, unatoč blizini kanadske granice, zimi nema baš puno snijega, tu je tek samo povremeno ledeni vjetar. Tako bar kažu neki stanovnici grada Seattla, koji nije najveći, ali je po mnogo čemu najznačajniji u ovom dijelu Amerike, državi Washington.

I zaista, omanji snijeg, poput onog kratkotrajnog koji se u Sarajevu pojavi u kasnu jesen ili rano proljeće, uzrokuje saobraćajnu unezvijerenost u Seattlu. Tamošnji šoferi se jednostavno ne snalaze sa snijegom, pa makar slabim.

MALO SREĆE, FOKA I ORKA: Ali, ako se izuzmu ti sporedni detalji, u ovom gradu se ima dosta toga zanimljivog vidjeti, čuti i osjetiti, kako u centru, tako i predgrađima.

Naravno, kao i u skoro svakom većem američkom gradu, prvo se primjećuju uobičajene slike - brojni McDonaldsovi grilovi, moderni bezlični neboderi i skupa kola na cestama. Da bi se otkrilo ono što Seattle čini drugačijim ili originalnijim u odnosu na druge velegrade, treba otići u njegova predgrađa, a prije svega treba upoznati ljude.

Tako, na primjer, sjeverno predgrađe Edmonds zapravo je gradić koji funkcioniše skoro pa zasebno u odnosu na Seattle. U Edmondsu su mahom drvene kuće, dotjerane barake u raznim bojama, a stanovnici se trude da ih ne zahvati previše modernizma.

U Edmondsu je i luka za trajekte, plaža na kojoj se, uz malo sreće, može vidjeti foka koja dopliva do obale, a uz još malo sreće, iako rijetko, ovdje zaluta i poneki orka kit.

Jedino što je neobično jeste zabrana hranjenja ptica, posebno galebova na plaži. Još neobičnije je to što je izričito naznačena stroga zabrana izvođenja pasa na plažu, iako je tik uz nju i park.

Kada smo već kod zabrana, ni ovdje, kao ni u Evropskoj uniji, nije baš raj za pušače. U sjeverozapadnoj regiji je strogo zabranjeno pušenje na javnom mjestu. U centru Seattla je moguće nekako izbjeći te zabrane, barem u parkovima i alternativnim kafanama, ali u Edmondsu vlada atmosfera u kojoj se skoro svi međusobno poznaju.

To znači da ako slučajno ili namjerno nekoga u restoranu ili baru upitate za pepeljaru, očekujte neobičan grč na njegovom licu. Ljubazni čovjek, na spomen riječi pepeljara, odjednom se može izobličiti, uz povišen ton kojim će vam uzvratiti protupitanjem Šta! Pepeljara! Nije valjda za cigare!

Nakon ovoga najbolje je reći da vam pepeljara treba za žvake ili papiriće od bombona, za bilo šta, samo ne za cigaru. I tako je u javnim objektima. Ali, na ulicama se vidi pozitivan učinak ove zabrane. Naime, po ulicama Edmondsa nema čikova, skoro da nema ni otpadaka uopšte.

Naročito u jednoj od dvije glavne ulice ovog gradića čiji je naziv značajan samo za stanovnike BiH i za Richarda Holbrooka. Ulica se zove Dayton.

Osim po NBA košarkašima iz kluba Seattle SuperSonics, Seattle je svjetski poznat i po tri slavna mrtvaca. To su gitarista Jimmy Hendrix, koji je ovdje sahranjen, zatim nekadašnji kralj kung fua Bruce Lee, čiji je grob također u ovom gradu, te Kurt Cobain, pjevač grunge-rock sastava Nirvana.

Ovaj potonji, doduše, nije baš sahranjen nego je rasut po parkovima i moru uz obale Seattla. Po svojoj i po želji svoje žene, on je nakon smrti kremiran, a njegov prah je razasut okolo.

BARBI DIZAJN IGGYJA POPA: Inače, od alternativne muzičke i modne scene poznate pod nazivom grunge, koja je harala MTV programom devedesetih godina, u Seattlu je ostalo malo. Tek omanje grupe mladih na ulicama, sa frizurama i odjećom kojom djeluju kao klonirani članovi Nirvane, Soundgardena, Pearl Jama... Neki od njih vježbaju vratolomije na skate daskama po parkinzima, neki samo po cijeli dan sjede, čekajući da im neko primijeti imidž.

Pri spomenu muzike, neizbježan objekat u centru grada je muzički muzej.

To je čudno oblikovana zgrada, sa metalnom i plastičnom fasadom, ovalnih i nezgrapno postavljenih zidova u odnosu na okolne građevine. Iako se naziva muzičkim, muzejska postavka je ograničena samo na jazz i na neke forme rocka. A unutrašnjost, skupa sa eksponatima, tek bi mogla razočarati neke posjetioce.

Naime, tu se prodaje literatura o nekim slavnim rockerima i bendovima, uz majice i dukserice sa njihovim likovima, dakle, slično kao u prosječnom butiku sa ponudom za tinejdžere. Zatim, barbi dizajn i veličina plastičnih lutaka koje predstavljaju Iggyja Popa, Jimmyja Hendrixa, Boba Marleya. Dakle, nekadašnji rock buntovnici protiv zapadnjačkog imperijalizma i kapitalizma, pretvoreni su u igračke na čijoj prodaji profitiraju kapitalisti.

To dobije dodatnu težinu kad se zna podatak da je vlasnik ovog muzeja Paul Allen jedan od 15 najbogatijih ljudi svijeta. To je postao zahvaljujući svom radu u moćnoj korporaciji Microsoft, čije kancelarije se također nalaze u Seattlu.

- To je sve tako bezveze, mislim da se Hendrix i Bob Marley prevrću u svojim grobovima od ovoga - komentariše ove Barbie doll paradokse Tom Thurber, četrdesettrogodišnji stanovnik Seattla i poštovalac nekadašnje alternativne scene i subkulture.

Kao zanimljivije i originalnije mjesto za upoznavanje sa proleterskim mentalitetom po kojem je dobar dio Seattla nekad bio poznat, Thurber ističe naselje Georgetown.

To je kvart sa nešto starijim zgradama, pomalo oronulim, ali stilskim u odnosu na preskupi centar. Preostali umjetnici, muzičari, crtači, pjesnici, uglavnom se okupljaju u ovom dijelu grada. To se može vidjeti i po većem broju grafita koji su umjetnički bolje dotjerani u odnosu na one po stanicama i javnim zahodima.

U Georgetownu se, pored ostalog, nalazi zanimljiva radnja izdavačke kuće Fantagraphics. U njoj je moguće naći hiljade stripova na engleskom i na njemačkom jeziku, koji pokrivaju razne teme, od politike i ratova do religije i filozofije.

Među brojnim albumima, nalazi se i nekoliko izdanja koja se odnose na BiH. To su čuveni albumi Safe Area Goražde, Christmass with Karadžić i Sarajevo Fixer američkog publiciste Joe Saccoa

GREŠNI POSLOVI ZA INDIJANCE: Seattle je smješten na sedam brda. Neki bi rado rekli, kao Rim na sedam brežuljaka. Na tim brdima se nalaze veliki parkovi, u kojima se može osjetiti da taj grad historijki nije previše star, jer su drveće i priroda tu općenito dosta očuvani.

Grad je osnovan tek sredinom 19. vijeka, a na kraju tog vijeka pretrpio je veliki požar. Nakon toga je skoro cijeli obnovljen, i to tako što je doslovno preko starih zgrada izgrađen novi grad.

Danas je moguće posjetiti ostatke tog podzemnog grada kao turističku atrakciju.

U centru se nalazi metalni kip čovjeka po kome je grad dobio ime. To je indijanski poglavica Seattle, odnosno See-Ahl, kako se izvorno kaže na dijalektu Suqwamish indijanaca, domicilnog plemena iz ovoga kraja.

Inače, prije osnivanja grada, ljudi su ovdje živjeli zadnjih 4.000 godina.

Podno spomenika stoji pomalo kontroverzan natpis, u kome se kaže da je poglavica bio prijatelj bijelaca. Ovo, naravno, asocira na rasizam koji je stajao u pozadini otimanja zemljišta od Indijanaca, te njihovo prisilno zatvaranje u rezervate u kojima se mnogi i danas nalaze.

U okolini Seattla nalazi se možda i najveći broj očuvanih indijanskih plemena u cijeloj Americi, osim plemena Navaho u Arizoni. Na sjeverozapadu Amerike, i djelimično Kanade, u izrazito smanjenom broju zbog povećanja mortaliteta, žive potomci plemena Suqwamish i Duwamish.

- Slično je i sa Meksikancima, te Kinezima, Japancima i Arapima. Zadnjih dvadesetak godina imamo povećan broj i doseljenika iz bivše Jugoslavije, među njima i Bosanaca. Svi se teško, ali postepeno integrišu u grad - priča Thurber.