Mnogi izletnici i planinari, pa i ekskurzije koje su ovdje nekad dolazile, po kvalitetnoj hrani i piću, opuštenoj atmosferi i tretmanu svih gostiju na jednak način, pamte planinarski dom Bukovik. Tako je, ponovo, i danas. Nekoliko kilometara dalje na sjever, nalazi se još ljepša atrakcija od tog gigantskog frizbija - dobro poznati vodopad Skakavac na 1.136 metara nadmorske visine, koji nastaje iz obližnjeg Peračkog potoka.

Piše: Amir Telibečirović

Najpoznatija izletišta u bližoj i daljoj okolini Sarajeva nalaze se na planinama Trebeviću, Igmanu, Bjelašnici, Treskavici i Jahorini. 

Krajolik sjeverno od Sarajeva decenijama je u odnosu na pomenute predjele bio relativna nepoznanica i za Sarajlije i za izletnike iz drugih krajeva koji su ovdje stizali najviše zbog brojnih okolnih strmina, brda ili planina. Toponimi kao Crepoljsko, Bukovik, Barice, Čavljak, Skakavac, nisu bili skroz nepoznati, naravno, jer osim tamošnjih mještana za njih su znali i profesionalni planinari, alpinisti i opštinari kojima je bilo u opisu radnog mjesta da seljanima uprazno obećavaju izgradnju infrastrukture, ali nisu bili u fokusu ljubitelja prirode.

Kao da je s Titom vrijeme stalo

Nekoliko godina nakon rata, prvenstveno zbog mina kojima su zastrte one poznatije planine, raste interes turističkih aktivista, radoznalih planinara i stidljivih izletnika za ova druga područja, nešto sjevernije. Planinarski domovi većinom su uništeni pri strateškom povlačenju diplomiranih piromana sa naoružanjem, koji su bili jedini izletnici na ovim kotama od 1992. do 1996. godine. Nakon rata, malo po malo, domovi se obnavljaju, nešto uz pomoć Općine Stari Grad koja administrativno pokriva ovu zonu iako je kilometrima daleko od čaršije, a nešto uz pomoć raznih donacija. Planinarska društva imaju svoju zaslugu u obnovi svakako, kao i neka smučarska udruženja. Elektrifikacija negdje jeste a negdje nije sprovedena, kao i asfaltiranje puteva do tamo. Mnogi izletnici i planinari, pa i ekskurzije koje su ovdje nekad dolazile, po kvalitetnoj hrani i piću, opuštenoj atmosferi i tretmanu svih gostiju na jednak način, pamte planinarski dom Bukovik. Bio je to možda i razlog što je slavni jugoslovenski političar (po nekima najslavniji nakon Tita) Džemal Bijedić znao navratiti u ovaj objekat. Za života često je odlazio u obližnje selo Vučja Luka, odakle bi nakon narodnog sijela svraćao u dom na Bukoviku. I dan danas jedno od planinarskih društava nosi ime po njemu. Kao i mnogi drugi objekti, bukovički dom je uglavnom bio uništen, ali je od prije nekoliko godina iznova u istoj funkciji.

- Ovdje, k'o da je vrijeme stalo, Titin profil na zidu, mislim slika Titova, ko zna otkad. Ista klopa, isto piće, domaće k'o i prije rata. Isto k'o da i nije bilo pauze i ratovanja, jest Tita mi – kaže jedan od starijih posjetilaca doma, zakrvavljenih ali zadovoljnih očiju, prošaranih kapilarima nastalim nesvakidašnjom koalicijom izražene nostalgije i domaće rakije, posmatrajući vajarsko-slikarski profil Titove glave na zidu u domu.

Hrana je raznovrsna, kao i piće, a sve spada pod firmu domaće. Naručuje se i nabavlja iz obližnjih sela. Uspješno se trguje sa mještanima, koji snabdIjevaju kuhinju domaćim uzgojem i proizvodima domaće destilerije. Oni koji očekuju neki luksuz ostaće razočarani, jer se ovdje i gostuje i poslužuje i kuha i sjedi onako, a sve na dovoljno opušten način da ostane zagonetan snobovima i onima koji se tako osjećaju. Ako takvi i zalutaju, onda spontana, tiha i nenasilna samoizolacija dođe do izražaja u njihovom slučaju. I zaista, i gazda objekta, Adem Đuliman, i njegov zamjenik Zaim, potvrđuju da su zadovoljni gostima koji navraćaju u dom. Posjetioce nazivaju pismenom i mirnom rajom, naglašavajući svoju pozitivnu iznenađenost sve većim brojem mlađe populacije, čak i uzrasta koji planine i planinske domove zavole samo ako ih nađu na video igricama u kompjuteru. Tu spada i omladina koja ne pamti ni Bukovik, ni Džemu Bijedića ni teferiče bez mobitela i puno tehnike, ali sa puno snijega i pjesme.

- Dođe ovih mlađih tinejdžera, lijepa omladina, zdrava, nije ono da jasaju, i bude tu i studenata, i drago mi je – kaže Zaim.

Još jedna zanimljivost ovoga doma jeste i muzički odabir. Uobičajeno je u mnogim planinskim domovima čuti seoske zvuke ili turbo folk, ali gazda Adem to odbija. U Bukoviku se sluša stari klasični rock, blues i umjereni urbani ritmovi, uglavnom. Pošto to nije prestrogo pravilo, moguće je nešto odsvirati ili otpjevati uživo. Gitara stoji u ćošku, i ko zna svirati slobodan je da to učini, ako ima sluha svakako. Uzevši u obzir da ovdje navraća uglavnom urbano društvo, to nije toliko čudno. Jer, kao jedna od posljedica rata (mada je taj proces počeo i prije), ljudi sa udaljenih planinskih sela sišli su da žive u grad, a rijetki građani se pomalo premještaju u planine.

U domu je moguće i rezervisati spavanje u jednoj od šest soba. Ne zna se da li je baš zbog toga, ali u dom već navraćaju i strane diplomate, samo bez puno pompe. Oni se ovdje ne slikaju i ne prave od toga cirkus. Navraćao je diplomata iz Američke ambasade, a na obrok je dolazio i austrijski ambasador, koji je na šanku ostavio malu zastavu Austrije da uljepša dekor. Dom je, važno je naglasiti, nakon tih posjeta ostajao isti. Nije podlegao komercijalizacijama i jeftinom reklamnom kiču, kao što se to desi sa objektima čiji vlasnici u bogatim strancima vide viša bića od sebe i od drugih.

Nekad Džema Bijedić, a danas međunarodne diplomate, svi se mijenjaju samo Bukovik ostaje ono što jeste.

Frizbi i vodopad

Osim doma, i okoliš na Bukoviku vrijedan je truda – savladavanja uglavnom makadamskog puta, svejedno biciklom, autom, gradskim kombijem ili pješke, dugog oko 12 kilometara od centra Sarajeva. Od okolnih atrakcija, pokraj doma je i strmi brijeg na čijem vrhu se nalazi konstrukcija nalik na leteći tanjir iz naučno-fantastičnih filmova. Poput ogromnog frizbija, na 1.534 metra nadmorske visine, nalazi se, kako kažu iskusni planinari, najbolji navigacioni centar za avione u bivšoj Jugoslaviji. Konstrukcija je to iz jugoslovenskog perioda, a i danas je u funkciji. Strani posjetioci koji tuda prolaze često iz daljine slikaju objekat kojeg nazivaju bosanskim NLO-om ili dinarskim UFO-om.

Nekoliko kilometara dalje na sjever, nalazi se još ljepša atrakcija od tog gigantskog frizbija - dobro poznati vodopad Skakavac na 1.136 metara nadmorske visine, koji nastaje iz obližnjeg Peračkog potoka. Za njega se i dalje tvrdi da ima najviši direktni pad vode u Evropi, šta god to značilo. Misli se vjerovatno na visinu pada od 98 metara, a ključna riječ je – direktni. Dakle, ima u toj nesretnoj Evropi možda i viših (definitivno širih) vodopada, ali ne s  direktnim padom kao ovdje. Ovaj kraj je od strane nadležne vlasti proglašen spomenikom prirode, što je bio i jedini pokušaj da se približi narodu. Kao da su htjeli reći: Sam se snađi (skrši) ukoliko želiš prići ovom prirodnom fenomenu, jer spuštanje do ishodišne tačke vodopada predstavlja opasnu avanturu na strmim, zapuštenim i zaraslim stazama. Oni koji tamo stignu vjerovatno zamišljaju kakvo bi turističko čudo Skakavac bio, kada bi se nekim čudom našao, recimo u Njemačkoj, Švedskoj pa čak i u Hrvatskoj.