Piše: Zdravko Čupović

Fotografija: Mevludin Mekić

"Na zemlji ne postoji raj, ali postoje dijelići raja", čuvena je izreka francuskog pisca Julesa Renarda. Jedan takav čaroban dio prirode nalazi se u pograničnom dijelu Bosne i Hercegovine i Crne Gore, nesebično obdaren bogatim šumama, kanjonima i prelijepim rijekama kojima na nekim mjestima sumaglica, koja se čak i u najtoplijim mjesecima izdiže koji metar iznad površine vode i tako daje i dozu mističnosti.

Zasjeda za Fikreta

Iako se u ljepoti može uživati i na kopnu, pravi užitak su ipak pogledi s vode. Ali da bi događaj bio potpun i potaknuo sva ljudska čula, potrebno je dodati i dozu adrenalina.

Fikret Pendek, posljednji splavar na Tari je živa legenda ovdašnjih vodotokova. Već gotovo stotinu godina, Pendeci iz generacije u generaciju prenose tajne uvezivanja stabala u sigurno plovilo, ali i prevrtljivih ćudi Tare, Pive i Drine.

Fikret je kormilo preuzeo od rahmetli oca Adema, svojevremeno jedinog profesionalnog splavara u Evropi.

Tri dana nakon što je splav sa turistima spustio u Đurđevoj Tari u Crnoj Gori, naša ekipa Fikretu je zasjedu napravila ispod mosta koji razdvaja BiH i Crnu Goru, par stotina metara prije ušća Tare i Pive u Drinu. I dok satima pogledom ispraćamo stotine raftera u čamcima, koji prolaze u tolikom broju da će uskoro riječna policija morati regulisati promet, gotovo da smo izgubili nadu da će se Fikret i pojaviti. Nekih četiri sata kasnije, neko od lokalaca koji su nas u međuvremenu već dobro upoznali, s obale dovikuje da su rafteri prošli splav nedaleko od naše lokacije i da ga uskoro možemo očekivati. Repetiramo opremu, a od graničara dobijamo dozvolu da prve kadrove uzmemo sa mosta. Uskoro se oteglo na sat vremena, prije nego što iza krivine ugledali veselu družinu na dva splava. Prvim kormilari Fikret, a drugim njegov brat Džemo, uz pomoć dvojice pozadinskih kormilara.

Koji minut kasnije, ukrcavamo se na prvi splav, a sam ulazak je događaj sam po sebi jer desetometarska stabla baš i ne mogu idealno pristati poput čamca tako da je neminovno osjetiti hladnu Taru po nogama.

Raspoloženu ekipu na splavu čini 10-ak Nijemaca, Hrvata i Slovenaca, a dok se mi borimo da održimo ravnotežu i sačuvamo opremu, Fikret je već uhvatio brzak istovremeno nam pojašnjavajući osnove ponašanja na plovilu.

Centralni dio splava čini klupa u obliku kocke na kojoj su smješteni turisti, dok sredina služi kao mjesto za odlaganje stvari u nepromočivim vrećama.

Hans-Georg Wagner (69) iz Ulma je prvi put na splavu na suprugom, a utisci su najpozitivniji.

-Ovo nam je vrlo uzbudljivo iskustvo i možda opet dođemo – bilo je sve što nam je Hans rekao na skromnom engleskom, ali i prije nego što je završio misao, dočekalo nas je i prvo uzbuđenje.

99 kilometara čistog uživanja

U namjeri da uspori i sačeka drugi splav kojem smo već malo pobjegli Fikret iz brzaka usmjerava splav prema obali, a umjesto usporavanja završili smo nasukani na stijeni. U ovakvim situacijama, najkorisniji, i vjerovatno jedini alat na splavu je cepin, koji radi na principu poluge, ali uslijed dužine splava i velikog broja osoba, odsukavanje ne ide brzo. Minut kasnije, stotinjak metara ispred nas prevrće se čamac, a svi rafteri završavaju u pjenušavoj vodi. Mi jesmo nasukani, ali bar suhi, ne računajući noge koje rijeka umiva sve vrijeme..

Uvježbani Fikret bez razmišljanja obučen skače u hladnu rijeku, zadnji kormilar daje sve od sebe, a aktivno učestvuju i putnici koji se po komandi kapetana pomjeraju sa jedne na drugu stranu. Obzirom da sem dosadne kišice i hladnog vjetra druge opasnosti nije bilo, nasukano uzbuđenje je trajalo 20-ak minuta. Još toliko nam je trebalo do dolaska na nezaboravno mjesto gdje se tara i Piva spajaju u Drinu koja nas dočekuje sumaglicom, ali i povremenim naletima toplog vjetra u znak dobrodošlice. Naročito Hansu kojeg je nešto ranije zapljusnuo talas pa se trese k'o Grčka.

U nastavku naše trase, duge devet kilometara, splav je bez problema savladavao sve izazove pa se više moglo uživati u pogledima na okolnu prirodu. Nažalost, ova posljednja dionica kojoj se pridružila naša ekipa predstavlja najmirniji dio na cijeloj turi pa smo najveći adrenalin i uzbuđenje propustili mada nas je i ovaj mirni dio dovoljno zarazio.

Nedugo zatim stižemo u kamp Bastase, inače rodno mjesto Pendeka, koji je zadnja stanica na ovoj nezaboravnoj avanturi. Ovdje je za turiste obezbjeđen ručak i prenoćište. Nakon što se pobrinuo za goste, napokon imamo priliku da sa čvrstim tlom pod nogama porazgovaramo sa Fikretom.

- Splav je najstarije plovilo koje ljudski rod poznaje. Splavarenje izumire i ja sam posljednji splavar na Tari. Splavarenje je turistička atrakcija za odvažne jer uvijek ima adrenalina. U raftingu ima nesreća, ali na splavarenju srećom nikada nije bilo – otvara razgovora naš kapetan, iako smo se u tu uvodnu rečenicu i sami za ovo kratko vremena uvjerili, a potom objašnjava raspored cijele rute.

- Splavarenje počinje na splavištu u Šljivanskom tri kilometra od Đurđevića Tare. Ruta završava na Šćepan Polju, a ukupna dužina je 99 kilometara, uz dva prenoćista na Radovan luci i Brštanici. Konkretno ova ruta, na molbu njemačkih turista je imala poseban program. Prva ruta splavarenja je bila duga 38 kilometara do Radovana, tu se noćilo, a sutradan se išlo u selo Tebica na planiranje, ručak i noćenje što je bio dodatni sadržaj pa je program imao tri dana splavarenja i jedan dan planinarenja.  Inače, najopasniji dio je Brštanovica, mjesto Borovi. Tamo smo baš danas mjerili brzinu vode i bila je 19,3 kilometra. Po ljepoti vjerovatno najljepši je najdublji dio je Bajlovića siga. Ovu grupu turista čini šest Slovenaca, šest Hrvata i 18 Nijemaca. Prosjek na splavu je 10-15 turista mada sam ih imao i više. Imamo uporedo i 12 kajakaša jer organiziram i kajakarenje – kaže Pendek.

Vratio se poslije 40 godina

Mnogi koji su probali splavarenje vraćaju se i po nekoliko puta tako da je u ovoj turi bilo stranaca kojima je ovo bio čak peti put. Najzanimljiviju priču ipak ima Stanimir Vuk-Pavlović, doktor na slavnoj Mayo klinici u Americi iako sa trećim dolaskom na splavarenje ne spada u grupu onih koji su se najviše puta vratili.

-Prvi put sam bio davne 1973. kada je gospodin Fikret Pendek imao samo 15 godina. Tada sam bio sa tek vjenčanom suprugom, a to nam je bilo kao malo svadbeno putovanje. Išli smo od Foče do Višegrada, a splav je tada vozio preminuli Halil Sofradžija, a osim mene i supruge, mali Fikret i njegova sestrična Fikreta su bili jedini na splavu. Tri godine kasnije, 1976. dolazio sam sa većom skupinom prijatelja iz Zagreba na dva splava. To je bila ista ova tura od Đurđevića Tare do Šćepan Polja. Tada se već Fikret od onog mladića tri godine ranije pretvorio u velikog i snažnog čovjeka kakav je i danas. To je bio krasan doživljaj. Prošlo je puno godina kada samo rekli da to moramo ponoviti. Prije pola godine sam pisao Fikretu, razmjenili fotografije koje smo imali, prisjetili se tih događaja i evo sada smo opet imali krasan događaj. Nadam se da ćemo imati još prilike za nešto slično u budućnosti – živo se i poslije toliko decenija prisjeća svakoga detalja Vuk-Pavlović koji ima savjet i preporuku za sve one koji možda razmišljaju da dođu na splavarenje.

- Apsolutno bih ovo svima preporučio. Ovo je za one koji vole prirodu, koji imaju izvjesno iskustvo u prirodi, koji su spremni na promjenjive okolnosti. Mi smo imali izuzetno nizak vodostaj Tare što je donijelo određene probleme našim splavarima, ali su oni to odlično riješili iako im je bilo malo napornije. Onda smo iznenada naišli na visok vodostaj Drine jer su neočekivano aktivirana četiri agregata Pive što se rijetko dešava. Ali te stvari daju draž ovakvim događajima, a za nas koji imamo iskustvo u prirodi to je samo dodatna besplatna draž. Možete biti uvjereni da će domaćini itekako se brinuti o sigurnosti i komforu, ali moraju imati na umu da je to otvorena priroda. Oni koji misle da ne mogu bez hotela bolje i da ne dolaze. Ali oni sa bar malo iskustva će imati izuzetan događaj jer je ovo spoj tradicije i modernog turizma, a domaćini su vrhunski kvalificirani za ono što rade i potpuno posvećeni – poručuje Vuk-Pavlović.

Od čega se pravi splav?

Splavovi se prave od jelovine i smrče, a bitna je sušika, drvo koje se suši rastući, jer ima dobru nosivost, a upravo u takve spadaju pomenuta jela i smrča.

Da bi se napravio splav i da bi se građa kvalitetno pripremila za splavarenje  pendek kaže da se uvijek reže pod jesen, guli i slaže se da bi se sušila do idućeg proljeća i bila upotrebljiva za splavarenje.

-Da bi se napravio jedan splav potreban je cijeli dan da se složi 12 balvana. Zapravo, splav se pravi po potrebi, a današnja dva splava imaju po 10 balvana, dužine 10,5 metara, a drugi je dug 10,7 metara. Ako je bolji vodostaj, splav može biti dug i 12 metara. Prečnik stabala je oko 31 centimetar. To otpilike znači da splav u prosjeku ima 6,8 kubika. Splav može trajati dvije ili čak tri sezone, ako se pravovremeno poslije svakog splavarenja izvuče na obalu i složi se da se odmah suše – kaže Fikret uz napomenu da idealna sezona za splavarenje počinje od 25. maja do 25. septembra.

-Razlika u vodostaju između ta dva datuma je skoro 1,4 metra. U maju je voda snježnica i hladna jer se u Durmitorskim planinama topi snijeg, a na Žabljaku zna ponekad pasti snijeg i do 2,5 metra u januaru i februaru koji se zadrži do juna. Vodostaj tako zna biti znatno veći ako su veliki snijegovi. Veći vodostaj nama relativno odgovara, jer ga uspješno savladavamo. Poslije rata su uvedeni malo bolji standardi za splavarenje. Prije rata se splavarilo samo u julu i avgustu, ali sada traje od maja do septembra – kaže Fikret.