Regionalnu ekipu iz Sarajeva, Beograda i Novog Sada okupila je na Treskavici ljubav prema prirodi, planinarenju i avanturi. Dočekuje ih cijelac, što znači da niko još nije prošao putem do vrha ove planine. Čarobni prizori prirode u zimskim mjesecima jačali su njihovu želju da nastave gdje su i naumili pa su hrabro zagazili u snježni pokrivač

Tekst i foto: Mevludin Mekić

Volim provoditi vrijeme na planinama i iskreno sam zadivljen ljepotom prirode koja me motivira za svaku sljedeću turu. Zimi je to poseban izazov, jer volim zimu, snijeg i zimske uspone, hodanje po zaleđenim jezerima i penjanje uz ledene vodopade.

Treskavica je planina na kojoj to sve možete pronaći i uživati, naravno sve je do vas. Iako minusi znaju biti neugodni, prizori prirode u zimskim mjesecima itekako su čarobni i u nama bude želju da hrabro zagazimo u snježni pokrivač. Nerko, Jelena, Nenad, Milan, Bobana, Dragana, Željko, Dragan i moja malenkost, regionalna su ekipa iz Sarajeva, Beograda i Novog Sada koje je okupila i zbližila ljubav prema prirodi i avanturi.

Spremeni smo za sve izazove koji nas čekaju na snijegom i ledom okovanoj Treskavici. Noć u planinarskom domu „Runolist“, gdje nas je domaćin Milovan Klepić-Mimo, uz čašicu ljute, do ponoći uveseljavao svojim pričama i anegdotama iz svog bogatog životnog repertoara, dok njegov vjerni pas Čuji Dva obilazi nove poznanike. Pijemo prvu jutarnju kafu, čisti planinski zrak nam para pluća svojom svježinom dok nam jutarnje sunce miluje lice. Mimo nas upozorava da ovih dana nije bilo posjetilaca na Treskavici dodajući kroz smijeh da, ako se ne vratimo do ponoći, zvat će Gorsku službu da nas spašava.

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Snijeg je napadao proteklih dana, vidi se da niko nije prolazio dalje od Velikog jezera, nema prtine. Znači to da će nam kretanje biti otežano i usporeno. Izlazimo na Šišan, odakle za mene počinje ona prava Treskavica. Dočekaju nas kontrasti jarkih boja i zasljepljujuća bjelina snijega. S obzirom na situaciju na samoj planini, odluku o smjeru uspona donosimo na terenu. Krećemo se stazom koja vodi preko Velikog jezera - Velike glavice - Ušljivih vrela do Hercegovačkih vrata, uz neprestano smjenjivanje na čelu kolone. U par navrata nas hvata mećava koja daje svoju draž i pravi ugođaj koji je teško opisati, to treba doživjeti.

Dolaskom na Hercegovačka vrata dočekuju nas prvi ozbiljni udari vjetra i prva nedoumica. Naš plan je bio da popenjemo uz kuloar najkraćim putem prema vrhu. Međutim, Nerko prvi pokušava proći kroz kuloar, gdje ga dočekuju ogromni nameti snijega gdje se propada do vrata. Nema predaje, nema odustajanja! Zaobilazimo kuloar i sa južne strane prilazimo vrhu Treskavice. Osjećamo snijeg kako škripi pod nogama, dok se krećemo prema samom vrhu, tu već trebaju dereze i cepin jer vrhovi su uvijek okovani ledom. Na vrh smo stigli za šest sati efektivnog hodanja.

Za vrh Treskavice se vežu tri imena, Mala Ćaba, Đokin toranj i Pakiliješ, a vi izaberite kako ćete ga zvati, meni je svejedno, ja uživam u njemu i nije mi bitno kako se zove.

Na vrhu se zadržavamo oko pola sata i mi smo taj dan bili jedini posjetioci, uživamo u prelijepom danu koji nam je priuštila majka priroda, slijedi zajedničko fotografiranje i pripreme za silazak. Vjetar je već obrisao naše tragove tako da nam opet slijedi prtiti duboki snijeg. U povratku, svraćamo u Kuću spasa, na Velikom jezeru, gdje se okrepljujemo čajem i kafom. Mrak je uveliko prekrio Treskavicu, sa Šišana bacamo još jedan pogled prema vrhovima Treskavice s obećanjem da ćemo joj se uvijek vraćati.

U domu „Runolist“ dočekuje nas vreo planinarski grah koji nas je vratio u život, a na svoj ga je način pripremila Beba, koja je inače glavna u domu kad nema njenog supruga Mime. Razišli smo se u Pivnici kod Cane, u Trnovu, uz obećanja i dogovor da se ubrzo vidimo na nekoj drugoj planini u istom sastavu.