Kada je kao volonter krajem 1992. godine stigao u Bosnu i Hercegovinu kako bi pomagao izbjeglicama, Amerikanac Tim Clancy imao je plan da ostane nekoliko sedmica. Prođe 26 godina, a on se već odavno ovdje ne osjeća strancem. Ima bh. pasoš, popularan je i poznat našoj javnosti, ali i šire. Postao je možda i najprepoznatljiviji borac za zaštitu životne sredine, podizanje ekološke svijesti lokalnog stanovništva, učesnik je i pokretač niza projekata u cilju očuvanja i zaštite okoliša, ali i ekoturizma. Posjetili smo ga u njegovom domu u mjestu Donje Biosko, u sarajevskoj opštini Stari Grad, u prekrasnom prirodnom ambijentu.

 KONAČNO SMO SHVATILI

- Gdje god da se nalazim i gdje god da ću u budućnosti biti, smatram da smo svi dio iste planete i uvijek ću čuvati okolinu. To je za mene najprirodnija stvar. Imamo prelijepu zemlju, ali nažalost, ne samo vlast nego i građani, misle da imaju opravdanje da ne čuvaju ono što imaju. Volio bih da se za ekologiju ne moramo boriti, da se svi pogledaju u ogledalo i da shvate da bez prirode ne možemo živjeti, bez obzira da li se radi o vodama, šumama ili nečemu trećem - priča Clancy koji se s pravom može nazvati jednim od pionira poslijeratnog razvoja bh. turizma i ekologije. Stoga je on jedan od najmjerodavnijih da napravi komparaciju u aktivnostima na zaštiti okoliša, nekada i danas. 
- Prije 10 godina nismo mogli da stupimo u kontakt sa vlastima, da se nađemo i porazgovaramo sa njima. Tu mislim na razgovore koji se tiču problema i dilema sa okolišem. Sada imamo jako puno NVO koje rade zajedno. Banja Luka, Sarajevo, Livno, Tuzla, Zenica, Bihać... Imamo svakodnevnu komunikaciju, što je jako bitno. Problem ljudi u Banjoj Luci je i naš problem u Sarajevu, problem onih u Bihaću je problem i za one u Foči. Konačno smo shvatili da smo zajedno jači - tvrdi Tim.
Ipak, priznaje da borba nije laka, da u stotinama bitaka izbore tek jednu ili dvije pobjede, ali to ga ne obeshrabruje. Naprotiv. Trenutno je, kaže, u cijeloj BiH aktuelan razvoj energetskog sektora, ali mišljenja je da je pravac u kojem se planovi kreću pogrešan. Gradnja novih termocentrala, kao i gradnja hidrocentrala na pitkim vodotokovima je,smatra on, neprihvatljiva.
- Na rijeci Sutjesci, unutar Nacionalnog parka, planirano je nekoliko minihidrocentrala, kao i na božanstvenoj Neretvi i Sani. Žele to da unište. Bio sam na javnoj raspravi u Foči i na Tjentištu, došli su ljudi iz cijele BiH, sala je bila krcata i svi su, osim Vlade Republike Srpske, bili protiv gradnje. Gradonačelnik Foče, direktor NP, građani... I svi zajedno smo se uspjeli izboriti da se ti projekti minihidrocentrala na Hrčavki i još nekim rijekama obore. To nam je dalo vjetar u leđa da se možemo naučnim, zakonskim  i drugim argumentima izboriti za prirodu. Koliko će ta „pobjeda“ trajati, ne znam, ali idemo korak po korak - ističe Tim, ne skrivajući zadovoljstvo što su snagom argumenata i vlastitom voljom izvojevali veliku pobjedu.

 EMOCIJE „NE PIJU VODE“

On podvlači da ta borba mora biti svakodnevna jer vremena za čekanje nema, a nema ni neke koristi od sastančenja jednom godišnje. Treba se uporno raditi i na tome da ljudi u BiH shvate sa kakvim su prirodnim blagoslovom okruženi. Napretka, srećom, ima.
Konvenciju Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu (UNECE) o dostupnosti informacija, učešću javnosti u donošenju odluka i pravu na pravnu zaštitu u pitanjima koja se tiču životne sredine, koja je usvojena 1998. u danskom gradu Arhus, na Četvrtoj ministarskoj konferenciji, BiH je ratificiriala u jesen 2008. godine, što mnogim građanima i dalje nije poznato.

- Ta zakonska platforma podrazumijeva da svaka lokalna zajednica ima pravo da upravlja svojim resursima. Ne može više niko na višim nivoima donijeti neku odluku bez učešća lokalne zajednice. Arhus centar radi na edukaciji ljudi i pojašnjava im da nisu nemoćni. Sada imaju alat i mehanizam da se bore za svoja prava. Iako ima dosta problema, vidim neke pomake i u šumarstvu. Sve se više ljudi buni protiv ilegalne sječe. Nažalost, upravo na ovom lokalitetu svako jutro čim se probudim čujem zvuk motorne pile u šumi, iako je ovo vodozaštitna zona koja snabdijeva Mošćanicu koja daje vodu za Stari Grad - navodi Tim.

Raduje ga što je već nekoliko šumskih preduzeća steklo FSC certifikat, što znači da pravilno sijeku šumu i da je izvlače na dobar način. To je bitno jer neodgovorno izvlačenje šume uništava biodiverzitet. To, međutim, nije još svugdje zaživjelo.

- Stanovništvo sa južne strane Bjelašnice se žali da su prilikom izvlačenja balvana uništene planinarske staze stare više od stotinu godina. Mislim da je najveća pobjeda to što smo shvatili da možemo naučnim dokazima da se borimo. Do prije nekoliko godina naši argumenti su bili bazirani samo na emocijama, a to „ne pije vode“. Zajedničkim radom i stručnim argumentima sada možemo dokazati zašto je nešto protiv naših interesa. Naši zakoni jesu dobri, ali se ne sprovode i nemamo mehanizme. Primjera radi, kada zovem šumarsku inspekciju zbog ilegalne sječe, onda mi čovjek koji se javi kaže kako je on jedini inspektor od Ilijaša do entitetske linije sa RS-om, da nema oružje i kako ne može sam pokriti sve. Svi znaju da su šumokradice često naoružane, a sjećate se i onih nedavnih ubistava u Donjem Vakufu, kada je šumokradica ubio čuvare. Vlast na tom planu mora bolje reagovati - poručuje Clancy.

I  PRIRODA SE ODUPIRE

Od pobjeda koje pamti Clancy se prisjeća i situacije sa velikim požarom na Visočici i u kanjonu Rakitnice. Tada su, priča nam on, neki iz vlasti to pokušali iskoristiti da izgrade put u kanjonu, prekoputa Lukomira, da bi izvlačili ogorjela stabla.

- Bila je javna rasprava, progurali su taj svoj plan, iako su stabla bila samo ogorjela i mogla su se regenerisati. Mi smo angažovali ombudsmane, nadležna ministarstva, međunarodne predstavnike i uspjeli smo to zaustaviti. Opština Konjic je dobila naređenje da se to mora obustaviti.
Nažalost, oni su nekoliko kilometara niže napravili put od Dubočana do Visočice kroz kanjon, što je van svake pameti. Ali, priroda se tome sama odupire. Tamo su klizišta skoro svakodnevna pojava - navodi Clancy.

Uprkos problemima, razloga za optimizam ipak ima. Ljudi su se istinski počeli vraćati prirodi i to je, prema njegovom mišljenju, dobar početak. Svijest o očuvanju okoliša se podigla na viši nivo.

- Sjećam se da smo do 2005.,  kada smo planinarili, mogli da sretnemo samo penzionere. Mladih ljudi uopšte nije bilo. To je ta neka izgubljena generacija. Recimo, ova moja generacija, muškarci, koji su bili u ratu su stalno govorili da planinu ne žele više nikada da vide. Dosta im je planine bilo u ratu. Nove generacija masovno voze mountain bike, to je postalo jako popularno i neizmjerno sam sretan zbog toga. Puno planinara, puno alpinista! To je odličan početak. Ako ne vidimo prirodu, ako nemamo dodira sa njom, kako ćemo je onda čuvati!? Nije priroda samo pivo i ćevapi uz rijeku. Treba osjetiti njenu ljepotu i moć. Mladi su se vratili prirodi i to je najvažnije! Svijest se podiže. Meni svaki dan dolazi desetak mailova od ljudi iz cijele BiH koji se aktivno bave zagađenjem zraka, termocentralama. Počelo je - poručuje na kraju optimistično Tim Clancy.

TREBA REĆI, TREBA SMJETI

Tim kaže da ljudi dobro vide šta se dešava oko njih, ali se boje da o tome govore i da se pobune.
- I tu ne mislim samo na vlast, već na ljude koji bacaju smeće sa 10. sprata u neboderu, ali svi šute. Treba im se reći da se to ne radi. Treba se to reći i kada na ulici vidite nekoga da baca smeće. Treba imati malo hrabrosti, a kada nas bude više takvih, bit će bolje. Oni koji šute također snose dio krivice  - poručuje Clancy.

 AVLIJA 

Iako mnogi prirodu doživljavaju kao nešto daleko od kuće, u planinama, ona se zapravo nalazi svuda oko nas.- Priroda je i vaša avlija, Miljacka u centru grada. Sve je to priroda. Naše smeće ide negdje i nekome. To što bacimo u rijeku, voda će nekome odnijeti. To će biti nečiji problem. Rješavanje ekoloških problema počinje kada se svi mi pogledamo u ogledalu. Krenite od sebe - ističe Clancy.

DOM PO TIMOVOM

Kuća koju je Clancy napravio i u kojoj živi sa porodicom u potpunosti odudara od bh. prakse.

- Koristili smo hidraulični kreč. I temelj je od njega. Vrlo čvrst materijal koji diše, ali je puno manje štetan za okoliš. Proizvodi 70 posto manje ugljendioksida od betona. Izolacija je od ovčije vune, zidovi su od 20 cm vune, a u krovu je 30 cm. Kamenje je od kasarne Maršal Tito. Kada su je srušili i kada se pravila Američka ambasada, otkupio sam to kamenje. Radi se o ručno klesanom kamenu još iz perioda Prvog svjetskog rata, a drvo su smrča i jela iz Šipova. Šindra je iz Prokoškog jezera, ručni rad. Svi majstori su to radili sa ljubavlju i svi su imali ekološku svijest. Tražio sam ne samo zanatlije nego majstore koji će poštivati pravila sječe šume. Mi smo bukvalno šetali sa šumarom u Šipovu i pokazivali prstom koja ćemo stabla. Nismo došli pa redom sjekli. To mi je bilo vrlo bitno. Sve je ekološki. U većini kuća je i do 80 posto materijala iz uvoza, a kod mene je 80 posto materijala iz BiH. Nema zime unutra - ilustrujeClancy.