Kada  državama nestane hrane, morat će brzo pronaći rješenja, a jedan odgovor na taj problem može biti urbana poljoprivreda.

To je riješenje iskoristila  Kuba prije 30 godina kada se suočila s dilemom o prekidu svog vitalnog uvoza hrane. A ono što je tada djelovalo na Kubi, danas bi moglo imati lekcije za svijet, jer se suočava s rastom gladi uprkos klimatskoj krizi. Kada se 1990. godine srušio Sovjetski Savez, većina zaliha hrane Kube je s tim nestala. Da bi se zaštitili od teške neuhranjenosti, glavni grad, Havana, pronašao je maštovit odgovor: urbana poljoprivreda. To se sada vidi kao mogući nacrt opstanka gradskog stanovništva u zagrijavajućem svijetu.

Savez za brzu tranziciju objavio je duži prikaz vrlo brzog poteza Kube ka samoovisnosti kao dio serije ''Priče promjene'', koja opisuje slučajeve velikih, brzih transformacija koje se mogu činiti teškim, ali koje su često djelovale i prije.Problem gladi za Kubance pojavio se jer su tokom hladnog rata prestali proizvoditi vlastitu hranu i veći dio svog poljoprivrednog zemljišta prebacili u plantaže šećerne trske za opskrbu Sovjetskom Savezu. U zamjenu za ove planine šećera, Moskva je Kubi osigurala hranu, hemijska gnojiva i lož ulje za automobile i traktore.

Sankcije Sjedinjenjih Država

Sovjetski kolaps donio je prekid ove trgovine i uvoz hrane za stanovnike grada. Kuba je izgubila svoju glavnu opskrbu hranom dok se još uvijek suočavala sa strogim američkim sankcijama. Povratak konvencionalnom uzgoju trebao bi mnogo vremena i u svakom slučaju bio bi težak, jer su sovjetska gnojiva, goriva i pesticidi također presušili. Tako su visokoobrazovani gradski građani, suočeni s obrokom koji je smanjio prosječni kubanski dnevni unos kalorija s 2.600 u 1986. na 1.000-1.500 u 1993. godini, organizirali uzgoj vlastite hrane u improviziranim gradskim dijelovima.

U početku, boreći se s malo stručnog znanja i materijala bez gnojiva, njihovi prinosi su bili niski, ali proizvodeći kompost i druge organske biljke, te uvodeći sistem navodnjavanja, počeli su primjećivati ​​poboljšanja. Osim hemikalija, vrtlari su pribjegli biološkim kontrolama poput nevena (o kojima se danas mišljenja miješaju) kako bi odvratili štetne insekte.

Do 1995. godine Havana je imala 25 000 lokacija koje su njegovale porodice i gradske zadruge. Vlada je, shvativši potencijalne koristi, ohrabrila taj pokret.Kvalitet tla poboljšan je mješavinom biljnih ostataka, kućnog otpada i stajskog gnoja kako bi se stvorilo više komposta. Dodatno svježe povrće i voće  je brzo poboljšalo unos kalorija gradskih stanovnika i spasilo mnoge od neuhranjenosti. Kubanska klima povoljna je za proizvodnju povrća tokom čitave godine.Zelena salata, blitva, rotkvica, grah, krastavac, paradajz, špinat i paprika su se uzgajali i prodavali.

Djelomično rješenje

Iskustvo Kube u urbanoj poljoprivredi nadahnulo je mnoge ekologe da vjeruju da je to barem dio rješenja nestašice hrane koja prijeti.Do 2008. godine, voćni vrtovi, uprkos malom obimu, činili su 8 posto zemlje u Havani i 3,4 posto ukupne gradske zemlje na Kubi, proizvodeći 90 posto svih konzumiranih voća i povrća.

 Kao rezultat toga, kalorijski unos prosječnog Kubanaca brzo se povećao da odgovara onom koji unosi Europljanin, oslanjajući se na ishranu sastavljenu uglavnom od riže, pasulja, krumpira i drugog povrća - dijeta s niskim udjelom masti zbog koje je pretilost rijetka. Zbog klime, pšenica ne raste dobro na Kubi, a otok i dalje mora uvoziti velike količine zrna za hljeb. Mesa ima manjak, a također ga treba uglavnom uvoziti.

Unatoč tome, iskustvo Kube od hladnog rata završenog 1990-ih pokazuje da se u gradovima mogu uzgajati velike količine svježe hrane i da je urbana poljoprivreda održiva desetljećima. Za druge zemlje osjetljive na iznenadni gubitak zaliha hrane, iskustvo Kube pokazuje da urbana poljoprivreda može biti jedan od načina suzbijanja potencijalne gladi kada je uvoz ograničen, skup ili jednostavno nedostižan.