Mala, ali odabrana grupa  krenula je na foto-safari  na bosanski način  kod divljih konja koji krstare po visoravni Kruzi podno planine Cincar. Sa nadom da ćemo im ući u trag i napraviti što bolje fotografije, a da pri tome ne remetimo njihov mir koji su našli na ovim prostranim bogatim pašnjacima gdje ne mogu ostati gladni niti žedni.

Nakon više od sat vožnje po blatnjavim brdima i vrletima odlučujemo da našu potragu nastavimo pješice pokušavajući pratiti svježe tragove njihovog kretanja.Teren je valovit i nepregledan pa se naša očekivanja kada ćemo ih ugledati sa svakim narednim brdom pojačavaju, a mi postajemo sve nestrpljiviji, već počinjemo i sumnjati da ćemo ih naći taj dan.

Naš domaćin i prijatelj Andrija i ja idemo naprijed dok se ostatak ekipe  natovaren teškom opremom ( teleobjektivima,stativima, konverterima, ovim i onim fotoaparatima) kreće za nama i svako malo zapitkuju: ‘Ima li tih konja?’

‘Nažalost, osim nas dvojice drugih nema na vidiku’, odgovara Andrija sa osmijehom na licu.

Nakon višesatnog hodanja već umorni i na rubu da odustanemo, u daljini, podno Cincara čiji su vrhovi okovani snijegom, ugledali smo nekoliko konja, a malo zatim nam se ukazalo ono što smo tražili, raskošni ljepotani, gospodari livanjske visoravni Kruzi, ima ih stotinu  i  sve ljepši od ljepšeg. To je jedno od većih krda što slobodno skita ovim prostranstvima. Podjeljeni su u više manjih krda a svako ima svog šefa koji svoju dominaciju održava čak i silom. Iako izgledaju pitomo, nisu, jer ljudima prilaze sa nepovjerenjem.

Najprije ih je uznemirilo naše prisustvo te škljocanje aparata pa ni naše ponude keksom nisu urodile plodom. To su inteligentne životinje koje ne dopuštaju strancu približavanje na određenu daljinu i drže vas na  distance, a ako želite da im se skroz približite, bit ćete  upozoreni od vođe krda koji postaje vidno nervozan  i svojim postupcima daje vam do znanja da ste prešli granicu.

Umirili smo se nekih pola sata i prestali sa fotkanjem,  ne obraćajući pažnju na njih, a oni kao da im je to zasmetalo,  počinju se okretati ka nama i pozirati  kao što to samo oni znaju, i u trenutku shvatam šta znači osjećaj potpune slobode tih plemenitih životinja povezanih prirodom.Konji su ničiji, sami svoji, sami odlučuju kuda će se kretati i na kom pojilištu će vodu piti i sa kim ljubav voditi.Slobodni u svakom pogledu.

Sad već možemo reći da su nas konji prihvatili i da im od nas ne prijeti nikakva opasnost, postajemo sastavni dio krda i uz jedno od manjih krda se krećemo u pravcu najudaljenijeg pojilišta na njihovoj današnjoj maršruti kretanja, gdje će vjerovatno i zanoćiti. Na  pojilištu,  kao na pozornici, smjenjuju se kadrovi, manja krda jedno po jedno kao po hijerarhiji prilaze i piju vodu nakon čega se udaljavaju na obližnje pašnjake. Tu se i završava naša današnja putešesvija sa ovim plemenitm životinjama jer se nama valja vratiti do vozila koje je udaljeno desetak kilometara.

Za one koji nisu znali i za one koji znaju da se podsjete

Prije nekih pedesetak godina pretke ovih divnih životinja zbog neimaštine i nemogućnosti izdržavanja njihovi vlasnici su protjerali u planinu. Prirodnim putem krdo se nastavilo razmnožavati, preživjeli su oštre gorske zime i sušna ljeta, divlje zvijeri (vukove i ljude lovokradice). Bili su na rubu istrebljenja, preživjeli rat i dokazali da mogu živjeti bez ljudi.Trenutno ih ima tristotinjak i nalaze se na nekih 140 kvadratnih  kilometara svog malog svijeta od Korićine do Borove glave.Zime preživljavaju u velikim krdima zbog grabežljivaca  a ljeti su razbijeni u manje skupine i borave posvuda i teže ih je naći.

U zadnjih nekoliko godina brigu o njima preuzelo je planinarsko ekološko društvo ‘Borova glava’ koje svojim aktivnostima pokušava sačuvati i zaštiti konje od onoga od čega se ne mogu sami zaštititi, zimi ih prihranjuju, vode računa da nisu blizu komunkacija gdje bi mogli stradati od nesavjesnih vozača.Visoravan Cincar  sa svojom vegetacijom je idealno stanište jednom od posljednjih krda ovih nazovite ih kako vi hoćete- divljih ili poludivljih konja na Starom kontinentu.

Svim zaljubljenicima u prirodu i onima koji vole ove plemenite životinje preporučuejmo da ne propuste posjetiti ova prostranstva na kojima krstare i samouvjereno gospodare,  kako ih ovdje zovu livanjski divlji konji, naravno uz prethodnu konsultaciju sa ljudima koji se brinu o njima. Možete naći smještaj u Livnu i okolini.

Projekat Moje selo tvoja destinacija realizira se uz podršku Federalnog ministratsva okoliša i tuirzma.