U okviru naše rubrike i projekta pod nazivom "Moje selo tvoja destinacija" podsjećamo na reportažu koju je naš digitalni magazin objavio nekoliko godina ranije a koji govori o tradicionalnoj igri ovih prostora- IGRI PRSTENA.

Drevna igra prsten se u Cvilinu nije igrala još od početka devedesetih godina,  počinje nam svoju priču Šefik - Fini Čengić, vitalni starac od osamdeset i četiri ljeta, koji je ujedno i jedan od najstarijih mještana ovog podrinjskog sela u blizini Ustikoline.

O tome kada se ova igra počela igrati nema pisanih podataka, ali se zna da su stariji mještani govorili da se prsten igrao otkad je svijeta i vijeka. Za ovu igru potrebno je jedanaest vunenih čarapa i, naravno, glavni rekvizit - zlatni prsten. Pravila su jednostavna, igrači iz jedne ekipe potkrivaju (sakrivaju) prsten pod jednu od čarapa od vune, dok protivnici iz drugog tabora trebaju da otkriju gdje se nalazi. Ako se prsten pronađe u prvom pokušaju onda se mjenjaju uloge pa oni koji su krili traže, a oni koji su tražili kriju. Kada se nađe prsten to se zove ćutuk ili stotka i tada se dobiva najviše poena. Ako se pak ne nađe do kraja to je čarmak.

Ulagale se i kuće i imanja

 Salko Hajrić vlasnik je legendarnog zlatnog prstena kojim se na ovim prostorima ova igra igrala u posljednjih sedamdesetak godina pa se za njega može reći da je jedan od čuvara tradicije igre prstena, koja nipošto ne bi smjela otići u zaborav. Salko nam priča kako se u njegovo vrijeme igrala ta drevna igra.

- Nekako se najviše igralo u zimskom periodu, kad čarape manje smrde - u šali nam kaže Salko.

Zimi je ustvari manje posla i obaveza, a noći su duže pa se vrijeme prekraćivalo i uz ovu igru. Dok su žene prele vunu, muškarci su vodili bespoštedne borbe u prstenu za koju i sada tvrde da je isključivo muška igra. 

- Nadmetanje je nekada znalo trajati i po cijelu noć i ne završiti se do jutra pa se nastavljalo i druge noći. Znalo je tu igrati i po trideset ljudi, pa su tu i  posmatrači. Nekad nije bilo mjesta da svi sjednu pa se mijenjalo, na smjene su ljudi sjedali, biralo se ko može sjesti u prve redove. Znalo se popiti i pletenku od petn'est litara rakije. Ulozi su bili orasi, jabuke, suhe šljive, a nekad je to išlo i dalje pa su ljudi ulagali i kuće i imanja, a ja sam jednom uložio i kuću - priča nam Fini i nastavlja: - U ovom kraju najbolji igrači, takozvane indžije, u moje vrijeme bili su Sulejman Brajlović i Ismet Čengić. Oni su skidali s oka, odnosno pratili pokrete protivnika i po njihovim očima otkrivali gdje ostave prsten. To su mogli samo pravi majstori. Čovjek nakon poraza može danima da ne spava jer mu bude krivo, a bude i fizičkih povreda jer se igra isključivo klečeći pa dolazi do zguljivanja koljena.

Igra počinje

Igra prstena je pravi psihološki rat, pojašnjava naš sagovornik ozbiljnog izraza lica, a u prilog tome navodi kako istovremeno morate pratiti ruke protivnika, izraz njegovog lica, kao i reakciju ostalih igrača. Pripreme pred ljuti boj otprilike ovako izgledaju - ranije se dogovori gdje i kada će se igrati prsten, domaćin se pripremi, izabere se najveća prostorija, naloži vatra, pripremi se domaća rakija i meza, jer ne smije ništa nedostajati kada igra počne. Po tome se čak i mjerilo kakav je ko domaćin, priča i tvrdi Fini, a mi mu vjerujemo na riječ. 

Ovo sijelo dogovorio je Abid Sakalaš, poznati estradni umjetnik porijeklom iz ovih krajeva, koji je zagovornik očuvanja tradicije i običaja naroda ovog prelijepog kraja na obje strane rijeke Drine. Uvertira u sijelo na Cvilinu bilo je druženje u kafani kod Tarika, u Ustikolini, gdje se čekao adekvatan psihološki momenat da se krene, dok protivnička ekipa nestrpljivo čeka već vidno nervozna. Kafanom se prolama pjesme Abida Sakalaša i Zaje Bajraktarevića, koji se nisu odavno sreli i zapjevali, a ubrzo ih prati čitava kafana.

Snage su odmjerile dvije ekipe prstendžija. U jednoj su bili Salko Hajrić, Hašim Tahirović i Salko Grošonja, a na drugoj Šefik Čengić, Abid Sakalaš i Safet Hajrić, domaćin ovog skupa. Igra počinje, a prvi potkriva Šefik. Dok to radi, protivnička ekipa dobacuje i pokušava ga omesti ne bi li napravio neki pogrešan korak. Prednjači Hašim koji je najglasniji, a te noći i najbolji indžija jer mu je sve išlo od ruke. A iz dragosti što mu sve ide poče i pjesmu: Ovo su ti indžijaši, bona, što nikome ne daju pardona. Gubitnička ekipa je nekad za opkladu znala nositi fenjer pobjednicima, po nekoliko kilometara prateći ih do njihovog sela.

Uz smijeh i dobro raspoloženje, smjenjuju se vlasnici prstena, prepričavaju događaji iz davnih vremena koji su ovu igru pratili kroz vrijeme i očuvali do današnjih dana. Uz prsten je bilo i ašikovanja, zagledanja pa bi se nerijetko te veze završavale i brakom.

- Kad smo kod ašikovanja, u moje godine se pendžerovalo. Nije bilo dodirivanja. Ako bi ti slučajno otvorila vrata pa je ti dodirn'o, a neko to iz komšiluka vidio tu više nije bilo djevojke. Ona je svoje završila. Nije svaka cura mogla vodit' kolo. Ako je malog rasta ona nije mogla vodit' kolo, ili ako je čupava i neočešljana. Znalo se kakva cura je morala povest kolo. Morala je biti vrtna (vrijedna) djevojka koja je viđena jer joj stariji nisu dali da povede kolo - priča nam Salko Hajrić, gospodar legendarnog prstena.

I tako se, uz pjesmu, veselje, šeretska dobacivanja, mezu i poneku čašicu što para grlo, ovo druženje privelo kraju. Prsten je, kao što već rekosmo, nekoliko puta mijenjao vlasnika, a na sigurno ga je na kraju ponio višedecenijski čuvar Salko Hajrić.

- Pobjednik večerašnjeg dvoboja nije bitan, bitno je očuvanje tradicije i običaja naših naroda iz ovih krajeva - poručuje Sakalaš strahujući da igra ne padne u zaborav.

Nadamo se da će i naša posjeta i ovaj tekst bar malo pomoći da se to ne desi.

Igraju je svi konstitutivni

Kako sa ponosom ističu naši sagovornici, prsten je prava multietnička igra. Sa nekim manjim izmjenama, igrali su ga i još uvijek igraju pripadnici svih konstitutivnih naroda u BiH.

 Projekat "Moje selo tvoja destinacija" realizujemo uz podršku Federalnog ministarstva okoliša i turizma.