Nemanja Lendić  i Adam Dewberry su na prezentaciji održanoj u sarajevskom Networksu  publici predstavili svoju nevjerovatnu priču . Naime, ova dvojica mladića pokazali su kako se uz malo novca ,ali sa puno volje može obići i upoznati svijet, neka druga civilizacija i kultura .

Nemanja Lendić je 25-godišnji student historije iz Bosanske  Gradiške, biciklista, autostoper, a posljednjih godina i nomad. Svoja putovanja započeo je 2015. godine kada je biciklom otišao u Grčku. Zadnjih 6 mjeseci pedalao je kroz 14 država, dva kontinenta i prešao više od  10.150 kilometara.

Kaže da mu je cilj bio Tokio, ali do tamo nije stigao. Kod Kazahstana je promijenio planiranu rutu. U svom šetomjesečnom putovanju imao je ukupno 173 noćenja, od kojih je, prema njegovoj procjeni, 120 bilo dogovoreno putem društvenih mreža, preko „couch surfinga“ i posebne grupe za bicikliste „warm showers“. Najmanje mu se svidjela Rumunija, gdje je prenoćište pronašao vrlo teško.

„Rumunija je bila užasna. Vozači su loši i bezobrazni, a kamiondžije gledaju kako da ubiju bicikliste. Država je zaista van konteksta svake evropske priče.“

Od Rumunije je obalama Crnog mora putovao za Tursku. Kaže da je put do Istanbula zbog sudara struja bio vrlo težak i naporan. Po dolasku je bio oduševljen.

“Turska je prava avantura. Kultura je nevjerovatna. Ljudi su odlični, pravi domaćini. Gdje god sam došao nude čaj, hranu, spavanje. Tamo sam proveo mjesec dana za samo 50 eura.“

Istanbul toplo preporučuje svima.

„ U Istanbulu sam upoznao čovjeka, Turčina, koji me na tečnom bosanskom pitao trebam li smještaj. Odveo me u svoj hotel s pet zvjezdica u centru grada. Zaista nevjerovatni domaćini“, priča nam Nemanja.

Šale o Rusiji istinite

Snimala ga je i istanbulska TV1 u sklopu dokumentarca o biciklizmu. Kaže da je bio prava atrakcija i da su svi željeli sliku s njim. Ipak, najljepši grad mu je Safranbolu.

„ Ime je dobio po začinu šafranu. To je predivan grad u kojem se nikada ništa nije promijenilo, sve je onako kako je izvorno napravljeno. Industrijski dio grada je potpuno odvojen od ostatka.“

Uz Rumuniju, kao najgoru zemlju kroz koju je prošao izdvaja i Gruziju. Tamo je bio desetak dana, a kaže da je saobraćaj grozan.

„ To je jako depresivna država. Prvi put da sam se negdje osjećao kao potpuni stranac.“

Popeo se i na Kavkaz, a uspon je trajao tri dana. Za spust od 110 kilometara trebalo mu je pet sati.

Kaže da je svaka šala o Rusiji istinita. Na granici su ga zadržali tri sata, ispitivali, tražili vizu, čudili se otkud on tu sa biciklom. Na kraju su mu telefon skenirali na laptop, tražeći dokaze o njegovom putovanju.

Svidjela mu se i Čečenija. Kaže da je super zemlja, lijepo uređena i uredna, sa odličnim putevima. "Plastični" , vanjski, javni toaleti su na svakom čošku.

„U glavnom gradu Čečenije pomislio sam da sam u Maroku. Nema asfalta, putevi su od mermera, a zgrade su ekstremno osvijetljene. I vozni parkovi su im vrlo bogati“, komentariše nam naš sagovornik.

Obišao je i Kijev, gdje je dobio donaciju u obliku ekspedicije u Černobil. Nakon toga prošao je kroz Poljsku, Beč i Bratislavu, a u Balatonu ga je udarilo auto i potpuno mu uništilo bicikl. Nakon toga,  po njega su u Bjelovar došli prijatelji.

Autostopom do Sarajeva

Kaže da ne misli stajati. Od kad se vratio sa svog šestomjesečnog putovanja obilazi „ne toliko poznate“ znamenitosti Bosne i Hercegovine.

„Bosnu obilazim autostopom. Želim da svojim pričama i putovanjima radim na promociji države. Nije ona samo Baščaršija i Stari most, imamo mi puno više za pokazati.“

Adam Dewberry je 25-togodišnji inžinjer kvantne fizike iz Londona, autostoper i nomad. Prvi put je putovao van Londona sa dvadeset godina. Sa prijateljima je Evropu obilazio vozom, preko Interraila. Svidjelo mu se i želio je da nastavi putovati.

U Švedsku je prvi put otputovao potpuno sam. Niko od prijatelja nije želio ići s njim. Kada je završio fakultet, našao je posao u Australiji. Tamo je želio da radi, ali i da se posveti svojoj novoj ljubavi- putovanjima. U samo tri dana u Australiji je prešao  preko 2.500 kilometara. Kaže da je ona posebna zbog kišnih šuma i raznolikosti- velikih i malih gradova, sela, te zbog ronjenja. Nakon toga otputovao je u Španiju, gdje je u tri dana prešao 70 kilometara. Obilazeći neko zabačeno špansko selo, upoznao je ženu koja ga je provela kroz selo, dala mu smještaj, hranila ga... Kaže da ga u njegovim putovanjima uvijek neko „usvoji“ i pazi na njega.

„ Ljudi su zaista dobri. Pomoći će ti ako ih pitaš, nekad čak i ako ne pitaš. Naučio sam da što više pristaješ na nove avanture i nepoznate stvari, više ćeš otkrivati. Putujem tako što autostopiram. Samo jednom mi niko nije stao. Uvijek se nađe neko samo treba imati strpljenja i biti spreman na čekanje"- pričanam Adam.

I do Sarajeva je došao autostopom iz Ljubljane, a vozila ga je čak i policija.

U početku je imao budžet od oko 30 $ dnevno. Kaže da je danas spao na 3 KM dnevno, da jede puno bijelog luka zbog zdravlja, i masnoća zbog energije.

„Ovo je najgore stanje koje sam imao u putovanju do sada. Vrlo je teško naći prevoz, smještaj i hranu. Ljeti je puno lakše, jer nosim šator, koji mogu postaviti bilo gdje. Otkrio sam da su groblja super za šatore. Noću ih se svi boje i niko ne zalazi, mogu mirno spavati.“

Najstrašnije iskustvo mu je bilo kada je šator postavio u šumi koja se nalazila u blizini nekog grada koji je posjećivao. Nije znao da je sezona medvjeda, i ubrzo nakon što je legao, začuo je lom grančica i strašne zvukove. Prijateljima je poslao koordinate i rekao da, u koliko im se ne javi za pola sata, pošalju nekog. Napad medvjeda je, kaže, izbjegao tako što je dvadeset minuta nepomično sjedio, trudeći se čak i da ne diše.

Posjetio je i Ukrainu. Tamo je planirao ostati 3 sedmice, a na kraju je ostao 3 mjeseca. Prijavio se za posjetu ratnoj zoni, a ni sam ne zna kako je to odobrenje dobio. Kaže, tamo su ga svi pitali da li je špijun. U ratnu ga zonu niko nije htio odvesti, a kada je konačno našao prevoz, na granici su ga uhapsili. Ispitivanje je bilo kao iz filmova, vrlo precizno i detaljno. Na kraju su mu pregledali sve stvari, skenirali telefon, ali su ga pustili. Kaže da je grad u ratnoj zoni bio neočekivano lijep, ali „čim malo izađeš iz centra, vidiš sve posljedice sukoba, srušene kuće i zgrade.“

Nemanja i Adam trenutno zajedno putuju Bosnom i Hercegovinom. Sredstva prikupljaju tako što po različitim gradovima drže predavanja o svojim putovanjima, na kojim skupljaju donacije. Upravo smo njihovu priču slušali u  Sarajevu odakle  su se zaputili u Mostar. Ko zna gdje će sve dalje otići ?!