Piše: Faruk Borić, izvršni direktor Centra za promociju i razvoj Inicijative „Pojas i put“

Kažu da postoje mjesta na planeti koja morate vidjeti barem jednom u životu. Postoje i ona mjesta kojima se čovjek rado vraća, prepoznaje lica grada iz nekih prošlih vremena, pokušava razaznati i šta je tu što je novo. U Pekingu nisam bio četiri duge godine. Je li moguće da je prošlo toliko? Je li moguće poznavati Peking svraćajući tako, u prolazu? Jedan kolega novinar mi reče da je potrebno tri do šest mjeseci da bi zaista upoznao dušu ovog grada. Vjerovatno je to istina. Ali da je moguće voljeti Peking i osjećati ga svojim, istina je bez ikakve sumnje.

Stvari su se posložile tako da je moj treći boravak u Kini počeo i završio u Pekingu, uz sedmodnevni izlet u Provinciju Liaoning, njen glavni grad Shenyang i prohladni lučki grad na Bohajskom moru, Jinzhou. Seminar za novinare i PR-ovce iz zemalja koje su potpisale Inicijativu „Pojas i put“ trajao je više od 20 dana, od kojih smo najveći dio proveli u metropoli. U organizaciji Trening centra Kineske međunarodne izdavačke grupe (CIPG), na ovom seminaru bilo je nas 42 medijskih djelatnika iz 15 država svijeta, od Moldavije i Makedonije, preko Sirije i Libana, do Kostarike, Haitija, Gvajane i Tonge, uključujući kolege iz Etiopije, Ugande, Gane, Namibije, Južnog Sudana i Kameruna. Impresivan skup kultura koje spajaju profesija i želja da se nešto korisno spozna o današnjoj Kini. Domaćini su se potrudili i serijom kvalitetnih predavanja o razvoju medija i Kine općenito, kao i kvalitetnim posjetama iz domena kulture uspjeli da nam predoče šta je Kina bila 1978. na početku procesa otvaranja ka svijetu i reformi, i šta je to danas.

Ipak, svaki pošteni novinarski hodač zna da je najbolje upoznati grad ako hodaš njegovim ulicama i u susretu s običnim ljudima. To je, uostalom, bila i preporuka jedne od predavačica. Zato su sportske patike poslužile svrsi, makar dok Pekingom nije zapuhao čuveni vjetar koji hladnoćom i probojnošću podsjeća na dunavske košave, i kada je bilo vrijeme da se nazuju čizme.

Ulični hodač

Hodati po Pekingu nije baš zahvalan posao. Riječ je o gradu koji zvanično ima 21,5 miliona stanovnika, a nezvanično se taj broj penje za još nekoliko miliona. Grad se proteže na površini od nešto više od 16 hiljada kvadratnih kilometara, što je nešto manje od jedne trećine Bosne i Hercegovine ili, ako hoćete, za oko pet hiljada kvadratnih kilometara više od Hercegovine. Letimičan pogled na poziciju hotela u jednom od distrikta otkriva da nismo mnogo udaljeni od centra Pekinga, a to je naravno Tiananmen, najveći trg na svijetu površine 63 fudbalska stadiona, i na njega naslonjenog Zabranjenog grada. Zabranjeni grad simbol je hiljadugodišnje carske Kine, a Tiananmen, na kojem je Mao Zedong 1. oktobra 1949. proglasio Narodnu Republiku Kinu, simbol je nove, socijalističke Kine, koja je ove godine nizom manifestacija na najvišem nivou obilježila sedamdeset godina postojanja, o čemu svjedoče, između ostalog, i brojni bilboardi kojima je okićen Peking.

Dakle, Zabranjeni grad je tu, na mapi mobitela, i prvi dan i to skoro proljetno sunce mami nas da krenemo iz zapadnog dijela grada ka centru. Naravno, ispostavit će se da nije baš pod nogu. Nakon jednosatnog hoda cilj nije ni do pola, pa odlučujem skrenuti i napraviti krug oko parka koji se nalazi tu, podno Pekinškog tornja, jednog od simbola novog Pekinga. Mnoštvo Pekinžana uživa u šetnji ulicama i fotografiranju po stazama okićenim zlatnožutim lišćem. To je ono što me je, prisjećam se, fasciniralo i prvi put kad sam boravio u Pekingu, gdje god da se nalazite, na ulici koja dotiče park, u parku, u muzeju, u šoping centru ili u metrou, svugdje ćete vidjeti ljude koji hvataju momenat dana. Mnoštvo njih. Taj osjećaj se usiječe u svijest i u podsvijest.

Sveukupno, više od dva sata hodanja po kvartu, pređenih 15-tak kilometara i povratak u hotel na prilagođavanje drugoj vremenskoj zoni uz upoznavanje obližnjih dućana sa robom široke potrošnje. Slijedi kontakt sa domovinom, prijateljicom koja živi u strogom komšiluku, toliko blizu da bi se to i u Sarajevu smatralo začuđujućom slučajnošću. Pričamo o Sarajevu i o Pekingu i dogovaramo – u skladu s obavezama – krstarenja gradom, shopping ture i večere.

Sigurnost kao vrlina

Metro je svakom velegradu krvna slika i krvotok. Pekinški metro je najčistiji koji sam dosad vidio, ne samo najčistiji nego i najfunkcionalniji. Dvocifren broj linija (internet kaže 23, sa 394 stanica i 669 kilometara pruge) napravljen je tako da vas i milione drugih putnika bez pretjeranih problema prebace sa kraja na kraj grada, uz štednju novca i vremena, jer pekinške gužve, naročito kad ljudi odlaze na posao ili se vraćaju sa njega, znaju čovjeka zarobiti na cesti i po nekoliko sati. I baš tu, u pekinškom metrou, može se vidjeti dašak Kine XXI stoljeća. Kupovina karte je kompjuterizirana, karte se plaćaju mobitelom, tačnije QR kodom aplikacije WeChat, koja je Kinezima mnogo više od pouzdanog načina komunikacije – između ostalog je, dakle, zamjena za novčanik. Ako ste WeChat račun povezali sa bankovnim (kineskim!) računom, dovoljno je da prinesete svoj QR kod u prodavnici, pijaci ili metrou, i time ste izvršili svoju potrošačku dužnost. Na pitanje jednog od seminarskih predavača našim mladim kineskim kolegama zaduženim za seminar da li koriste novac, stiže odgovor uglas: „Naravno da ne!“ Naši debeli novčanici prepuni papira i novčića ovdje su pluskvamperfekat.

Kada smo već kod novčanika i metroa, Peking je siguran grad do te mjere da prvi put otkad znam za sebe u bijelom svijetu nisam svakih nekoliko sekundi provjeravao gdje je novčanik i premještao ga iz zadnjeg džepa u prednji, pa u unutrašnji džep kaputa, pa u ruku i tako po nekoliko puta. Možda je dio toga činjenica da je javni prostor prekriven kamerama i malo šta može ostati nezabilježeno. Možda je do konfucijanskog kulturnog koda pomiješanog sa strogim kaznama. Možda i jedno i drugo.

Razlika u vremenskim zonama između Sarajeva i Pekinga iznosi sedam sati, dakle kada je u Pekingu podne u Sarajevu je pet ujutro, što prvih dana izaziva poremećaje spavanja i osjećaj da se, zapravo, ne doručkuje i ruča nego tri puta večera. No, seminarska dinamika je neumoljiva i tjera nas da ispunimo osnovni zadatak zbog kojeg smo ovdje: Upoznati se, kao medijski stručnjaci iz zemalja Inicijative „Pojas i put“, sa kineskim dostignućima, naročito u oblasti medija.

Ove godine, ponovimo, NR Kina slavi 70 godina od osnivanja, i Kinezi, koji tradicionalno vole obilježavati simbolički značajne godišnjice (prošle godine je obilježeno 40 godina od početka reformi i otvaranja), stavljaju razvoj u diskurs historijskog razvojnog puta. Na tom sedamdesetogodišnjem putu ključna je uloga KPK, centralnog vodećeg tijela čiji je najviši organ Nacionalni kongres. Na 19. NK KPK generalni sekretar Xi Jinping je prvi put uveo sintagmu „Misao o socijalizmu sa kineskim karakteristikama u novoj eri“. Xijeva Misao potom je uvedena u Ustav KPK, čime je aktuelni lider postao treći imenom u Ustavu spomenuti lider (uz Mao Zedonga i Deng Xiaopinga). Jedan dio misli odnosi se i na Xijeve Četiri sveobuhvatne strategije: 1) Sveobuhvatno izgraditi umjereno prosperitetno društvo, 2) Sveobuhvatno produbiti reforme, 3) Sveobuhvatno implementirati vladavinu prava, i 4) Sveobuhvatno ojačati disciplinu u Partiji.

Inovacije bez granica

„ Prije osnivanja NR Kine većina ljudi nije imala dovoljno hrane niti odjeće. Prije 70 godina prosječni očekivani životni vijek u Kini bio je 35 godina. Danas ne samo što imaju hranu i odjeću nego su čvrsto na putu ka prosperitetnom životu. Životni vijek se povećao na 77 godina i Kinezi sada imaju pristup boljem obrazovanju, medicinskoj njezi, stanovanju, skrbi za stare i socijalnom osiguranju“, piše u uvodniku oktobarskog dvobroja utjecajnog sedmičnika Beijing review, koji je cijelim sadržajem posvećen obilježavanju ove godišnjice, a autorica Rebeca Toledo podsjeća da je Prvi petogodišnji plan iz 1953. obuhvatao 156 ključnih projekata koji su svi bili iz sektora teške industrije i izvedeni uz pomoć Sovjetskog saveza, dok posljednji takav plan 2016-20. ima 165 ključnih projekata koje će Kina naravno samostalno izvesti, a tiču se kvantnog prijenosa, 5G tehnologije i ekspresnih vozova, riječju high-tech industrije.

Kada je riječ o medijima, a naročito novim medijima, kineski pokazatelji su više nego impresivni. Podaci sa kraja 2016. kažu da Kina ima 4,8 miliona registrovanih web-sajtova, a zvanični podaci kažu da je na kraju 2018. taj broj porastao na 5,33 miliona. Na kraju 2016. bilo je 731 milion korisnika interneta, odnosno 53,2 posto populacije u Kini koji imaju pristup internetu. Taj broj je, prema vijesti koju je objavila Novinska agencija Xinhua, do juna 2019. porastao na 854 miliona, što u procentima dostupnosti internetu iznosi 61,2 posto. Ono što je zanimljivo je da 99,1%  Kineza internetu pristupa preko mobitela. Mali uzorak toga može se vidjeti na svakom koraku u javnom prostoru. Zanimljiv je procenat šta korisnici interneta rade online: 96,5 posto njih koriste net za slanje poruka, preko 80 posto čita vijesti, blizu 75% kupuje online i nešto manji procenat plaća račune, putem interneta hranu za ponijeti naručuje njih skoro 50%, a videa i kratka videa gleda njih 88,8%, odnosno 75,6%.

Ni klasični mediji ne zaostaju u inovacijama. Pomenuta Xinhua, jedna od najvećih svjetskih agencija, koja je i sama prešla put od medija crvene revolucije koji je nagovještavao dolazak Nove Kine (što, inače, i znači Xin Hua), do agencije koja ima više od 100 predstavništava diljem svijeta, uključujući i ono bosanskohercegovačko u Sarajevu, i koja vijesti pored kineskog jezika plasira i na engleskom, francuskom, španjolskom, ruskom, arapskom, portugalskom, a od ove godine i na italijanskom. Dok obilazimo agencijski muzej u kojem su izvješene fotografije nekih od najznačajnijih historijskih događaja koje je zabilježila Xinhua, osoblje nas upoznaje sa najnovijim trendom u istraživanju umjetne inteligencije u novinarstvu. Gledamo ekrane sa kojih vijesti čitaju AI djevojka i mladić. Među kolegama različita osjećanja, od zazora do oduševljenja. „Ne traži ni kruha ni vode“, pomislim na autora te često izgovorene rečenice, druga Faruka Šehića, ali i na brojne kolege voditelje koji bi prije penzije mogli postati višak u od ljudi oslobođenoj profesiji. Baš kao što jednom nestaše i telali. I nijemi film. 

Ipak, novi mediji, odnosno društvene platforme su danas uzeli zamah. Prema podacima koji su nam prezentirani tokom seminara, 82% korisnika informira se preko online medija (uključujući društvene mreže), 70% putem televizije, 52% vijesti dobija putem društvenih medija (uključujući i poruke), štampane medije koristi 32% ispitanika, isti procenat kao i putem radija. 

 Ignoriranje nije blaženstvo

Najaktuelnija pojava – ako se u današnjem svijetu išta starije od pet minuta može smatrati aktuelnošću – je platforma TikTok, odnosno njena kineska inačica Douyin. Mlađim od 14 godina u Bosni i Hercegovini, koji neminovno imaju pametne telefone, kao i influenserima i onima koji prate trendove ne treba objašnjavati ni šta je ni kako ta platforma funkcionira – i pisac ovih redaka je bio svjestan njene pojave, ali ne i razmjera. Ujesen 2016. za kinesko tržište lansiran je Douyin, a za inostrano godinu dana kasnije TikTok. Aplikacija omogućuje korisnicima da kreiraju kratka videa od tri do 15 sekundi, uz sinkronizaciju usana, kao i kratke videouratke od tri do 60 sekundi. Ništa mudro? E, ta aplikacija ruši sve rekorde u svijetu društvenih mreža: Za dvije godine postojanja TikTok je dosegao milijardu aktivnih korisnika, broj za koji je Facebooku trebalo deset godina, i već je prestigao „klasične“ mreže poput Instagrama, Twittera, Snapchata. A da je vrag odnio šalu govori i činjenica da najveći svjetski mediji, poput, recimo, Washington Posta, lista čiji su novinari Woodward i Bernstein razotkrili aferu Watergate i doveli do ostavke predsjednika Nixona, odavno imaju svoj TikTok profil, broje pratioce i njihove reakcije u vidu srca. Tako spomenuti Post ima preko 300 hiljada pratilaca i preko 15 miliona „lajkova“. Da se svako ko je ikada naplatio jedan honorar u novinarstvu, duboko, duboko zamisli.

Evidentno je da 70 godina od osnivanja i 41 godinu od početka reformi i otvaranja, Kina nezaustavljivo napreduje u skoro svim segmentima društva. Nije Kina društvo bez problema, ali ne znam iz koje tačno perspektive i sa koje tačke zemaljske kugle se može uprijeti kritički prst spram Kine. Pet hiljada godina civilizacije i pregršt historije učinili su Kinu danas onakvom kakva jeste i njeni uspjesi se mogu ili poštovati ili iz ideološkog diskursa kritizirati. Najveća bi greška bila Kinu ignorirati ili čak negirati. A najbolje je svojim očima doći, vidjeti i pokušati shvatiti zašto je Kina već duboko zagazila u XXI vijek.

 Ukratko o domaćinima

Kineska međunarodna izdavačka grupa (CIPG) je najstarija i najveća profesionalna međunarodna organizacija u Kini. Pod CIPG-om djeluje 21 odjel i 26 predstavništava u 14 država i regija, uključujući one u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji, Južnoj Africi, Japanu, itd. CIPG godišnje objavljuje više od 4.000 knjiga i drugih publikacija na više od 40 jezika, kao i 34 multijezična periodičnika sa 14 jezika. Njihova izdanja distribuirana su u više od 180 država svijeta. Najpoznatije djelo koje je CIPG preko jedne od svojih izdavačkih kuća (Foreign Language Press) izdao u posljednjih nekoliko godina sigurno je „Upravljanje Kinom“, knjiga koja u dva sveska sažima govore i ključne misli i ideje generalnog sekretara Komunističke partije Kine i predsjednika NR Kine Xi Jinpinga. Osoba zainteresirana za upoznavanje moderne Kine, naročito u političkom i filozofskom smislu, ovdje će ih po tematskim poglavljima naći sublimirane kroz riječi prvog čovjeka partije i države.