Piše: Ljubo Pavlović

Karipsko ostrvo iz ABC skupine (Aruba, Bonaire i Curacao), smješteno tik uz kopno Južne Amerike, nezavisni je dio Kraljevine Holandije - Nizozemske od 2010. godine. Moram priznati, od svih putovanja, gradova i luka koje sam imao sreću upoznati, Curacao, zapravo njegov glavni grad Willemstad, zauzimaju visoko mjesto na ljestvici nestvarne ljepote. Mnogo je razloga za takav zaključak. Pokušat ću ih približiti čitaocima što vjernije kroz ovaj dio putopisa. Doživljaj je uvijek potpuniji kad ima više fotografija, a manje teksta, pa sam ih dodao više nego obično.

SRCE: Ne zna se tačno nastanak imena ovog ostrva, ali na osnovu lokalnog papiamento jezika riječ „korsou“ asocira na trgovinu, a u portugalskom imala bi značenje „srca“. Ono što se pouzdano zna je da su pripadnici Aravak Indijanaca, prije mnogo vijekova živjeli na ovom prostoru. Prvi Evropljani došli su u španskom pohodu istraživanja Novog svijeta 1499. godine. Sobom su donijeli i neke bolesti koje su skoro u potpunosti uništile lokalno stanovništvo. Onda su došli Holanđani, korak po korak podigli mali grad s utvrdom i dali mu ime Willemstad. Tokom istorije mijenjali su se gospodari ovog malog ostrva, ali 1815. godine Holandija ponovo preuzima primat. Počeo je nezaustavljivi razvoj trgovine, pa i one neslavne sa robovima. I pored snažnog procvata, on se počeo „topiti“ ukidanjem ropstva 1863. godine. Međutim, ko je sretan i spretan, nađe izlaz. Dok sam odrastao učeći da nafta i njena prerada nose velike sume novaca, razmišljao sam: zašto je nema kod nas, makar kao potočić? Ispostavilo se u njihovom slučaju da je kao „more“, blizu Venecuele koja je ima kao „okean“. Agilni Holandezi ili Dač (Duch), kako ih zovu, izgradili su u to vrijeme najveću rafineriju na svijetu i godinama držali čelno mjesto zajedno s ostalim najvećim svjetskim prerađivačima.

ČUDO: Danas ova ljepota broji oko 150.000 stanovnika sa nevjerovatnih stotinjak, možda i više, nacionalnosti koje žive zajedno na prostoru širokom samo 15 i dugačkom otprilike 65 kilometara. Kupio sam par divnih ljetnih košulja kod mladića iz Palestine, a par stotina metara dalje pronašao sinagogu na koju me je uputio Afrikanac. Prvi Templ Jevreja izgrađen u zapadnom svijetu, koji još radi i vrši službu. U blizini je i jevrejsko groblje s interesantnim nadgrobnim ukrasima i spomenicima.

Curacao nije veliko ostrvo, naprotiv, ali je specifično na način koji se teško može objasniti. Činjenica je da svi koji su bili ovdje nose nezaboravne uspomene i ubrajaju ga u najljepše turističke destinacije. Nema tu zgrada i građevina od kojih zastaje dah, osim onih u kolonijalnom stilu (o njima nešto kasnije), ali ima ljudi svih rasa i nacija, spojenih u šarenilu boja i običaja koje su zajedno gradili. Mali prostor koji otkriva mnogo interesantnih stvari i detalja. Nisu baš najbogatiji dio svijeta, ali za svoju veličinu itekako raspolažu vrijednostima koje se u svijetu cijene kao bitne. Ne smatraju se najljepšim, jednostavno znaju da su izvan svih kategorija. Ono što plijeni je osjećaj koji se stiče boravkom bar na jedan dan. Stanovnici vjerovatno ne putuju mnogo, daleko su od putnih tokova i zauzeti svojim poslom pa možda nisu ni svjesni čime sve raspolažu jer nemaju priliku porediti se sa drugima. Lično mislim da su grad i ostrvo jedno veliko čudo. Mislim na sve njegove ljude i materijalne pretpostavke u njemu. Gdje god se pogled zaustavi vidiš ljepotu; plaže kao biserni pijesak rasut svuda naokolo, palme u dugom nizu, stare građevine i tvrđava, muzej starina na kopnu i „otvorena“ izložba podmornicom, ispod površine mora. Raj za ronioce i ribolovce. Tu se nalazi lagunarijum sa delfinima koji, iskačući iz vode, izvode prave vratolomije mameći uzdahe publike. Uz njih možete plivati, posebno djeca na koju su jako osjetljivi. Uspomena koja ne blijedi, baš kao i naslov ovog putopisa, urezana u pamćenje posjetilaca kao u zamišljenu knjigu u rubrici „ljepota doživljenog“.

RIBLJI MARKET: Jezgro starog grada, uključujući obale, kanal i luku, zaštićeni su odlukom UNESCO-a kao vrijedno kulturno i društveno naslijeđe. Istorijske vrijednosti koje su sačuvane u ovom prostoru nagrađene su prestižnim statusom 1997. godine. U obrazloženju je stajalo da se radi o „primjeru prirodnog rasta multikulturne zajednice kroz tri vijeka, pri čemu je sačuvan visok stepen značajnih elemenata mnogih uticaja“ (holandskog, portugalskog, španskog i drugih).

Ispod mosta u jednom rukavcu, Curacao ima jedinstvenu i tradicionalnu pijacu koju zovu riblji market (Fish Market). Ništa neobično, osim što u zapadnom svijetu nema pijaca kao u Evropi, odnosno na Balkanu. Na ovoj moguće je naći, da se našalim, čak i ono što ne tražiš, a ipak kupiš. Organizacija pijace jednostavna je. Sve tezge nalaze se u jednom redu, jedna do druge. Tako spojene čine niz koji se proteže u nedogled. Pijaca kao i svaka druga. Sve dok ne prošetaš, vjerujte mi, trajat će jedan sat najmanje, ako ne i više. Kao da smo je mi pravili. Tako smo se osjećali, mislim na članove posade iz svih krajeva bivše Juge.

Roba koja se ovdje može nabaviti dobrog je kvaliteta. Šta god kupiš, prodavci ti dodaju još malo u ceker ili torbu. Jednom kupiš, pamte te bez greške i kada ponovo dođeš prepoznaju te. Pitali su me da li sam još na HAL (Holand America Line). Sjećali se mojih pitanja i kupovine voća za koje nikada nisam čuo, niti znao da postoji. Uzimao bih malo i testirao. Samo jednom me zabolio stomak od avokada, nisam znao da ima mnogo masnoća u sebi. Najeo sam se kao da je lubenica i namučio dok ga konačno nisam provario. Uhhh, kao kobasica iz masne tave. Nije antireklama, probajte ga, ukusno je, mnogima se sviđa. Moj favorit je guava, nešto kao mješavina jabuke i kruške. Unutrašnjost ima jarku crvenu boju i sjemenke. Sve se jede kašičicom uz osjećaj koji ti kaže:  nije loše, a zdravo. Toplo preporučujem ovo voće koje ima više ljekovitih učinaka: velike količine željeza, C vitamina i raznih minerala, a skida povišen šećer kao metlom. Pored voća, vidio sam i neke nepoznate listove i čudne biljke koje zovu povrćem. Šteta što dajem prednost slađim stvarima, neko ko umije više od mene sa šerpama i loncima, ovdje bi uživao u eksperimentima savremene kuhinje. U bezbroj restorana vidio sam raznolikost ponude, s obzirom na turiste iz cijelog svijeta i ljude koji žive na ostrvu. Kako je naziv pijace Fish Market, onda pretpostavljate da, pored različitih vrsta ribe, možete naći mnoštvo drugih ukusnih plodova mora. Svjež ulov stalno dolazi tokom dana, čemu svjedoče njihove barke privezane uz tezge zajedno sa restoraterima i hotelskim dostavljačima. Svi čekaju nestrpljivo svoju narudžbu.

FASADE: Pažljivi čitalac uočit će da grubo prelazim sa teme na temu. Bez namjere da se pravdam, kada je u pitanju Curacao, nemam mogućnost ni znanje poredati red veličina na papiru, a da se sve skupa ne pretvori u „roman“. Ovo je zaista neobično mjesto, kao i sve što se na njemu dešava. Evo, naprimjer, kada gledate kuće, većina ima crveni krov, ali i desetine različitih boja na fasadama. Srećom, svijetle su i vedre. Kruži priča da je jedan od „jačih“ gradonačelnika u istoriji došao na funkciju gradonačelnika nakon što je razvio najveći biznis sa farbama za područje Kariba. Stimulisao je ljude da redovno farbaju kuće, čak je i neke uredbe o tome donosio. Ali kao ostrvo zavjetrine nema velikih oluja, pa su fasade očuvane od vjetrova i agresivnih atmosferalija. Izgubio je priliku da još više razvije unosni posao. Druga priča kaže da je imao česte migrene gledajući do tada bijelo ofarbane zgrade. Šta god da je bilo, Willemstad je šaren kao slikovnica ili jelka, ali opet sve ima svoj šarm i izgled. Zato volim ovo mjesto, vjerujte po svemu je drugačije od ostalih. Šteta što je udaljeno od ostalog dijela razvijenog svijeta. I aerodrom je u blizini, ali mnogo se presjeda usput u zračnim lukama, dok se ošamućeni ne nađete u ovoj bajci nakon mnogo sati leta.

LIKERI: Kada sam kod aerodroma i aviona, ne smijem ispustiti činjenicu da su Dačevi pravi zaljubljenici avijacije. Ranih 30-tih godina napravili su avion Fokker F.XXVIII „Snip“ i 1934. godine KLM je otvorio probnu liniju iz Amsterdama do Curacaoa prvu u istoriji avijacije. Avion je namjenski pravljen za ovu daljinu. Imao je 12 mjesta za putnike na sjedištima koja se razvuku za odmor, tj. spavanje. Trebalo im je skoro 56 sati da se prizemlje na neku od ovdašnjih „livada“. Par puta spuštali su se za gorivo. Kako im je to pošlo za rukom, ne znam. Poslužit ću se sarajevskim slengom: „Ptice znaju!“ To je Royal Duch Airlines ili KLM, jedan od najboljih.

Sada već prelazim na drugo mjesto - Istorijski muzej. Gle čuda, sačuvali su taj avion koji je letio od Evrope do ove daljine. Mala šala: letio je malo brže od broda koji plovi. Nažalost, kratak je prostor za opisivanje eksponata u ovom muzeju. Ostavit ću više podataka za knjigu, ako mi se ukaže prilika. Dodajem samo dvije slike, stari klavir ili nešto slično te galeriju starih slika.

Sljedeće o čemu želim napisati nekoliko rečenica je proizvodnja alkoholnih pića i likera nadaleko poznata, možda poznatija nego samo mjesto. Tako je to kod ljubitelja dobre kapljice. Na slikama je čuveni Curacao liker. Može biti raznih boja i nijansi. Ono što je osnovni sastav u ovom piću, koje uglavnom služi za pripremu koktela, jeste kora od divlje narandže koja raste na ostrvu. Često ime u svijetu za ovu vrstu likera je „Blue Curacao“. Znam za dva koktela, a vjerujem da ih ima više: Bikini Martini i Blue Monday. Jačina ovog likera rijetko prelazi 20 stepeni alkohola. Prije se mogao nabaviti kod nas u firmi „Maraska“ iz Zadra.

SNALAŽENJE ZA VODU: Uslijed relativno suhe klime tokom više mjeseci godišnje, Curacao ima veliki problem sa pitkom vodom. U periodu dok sam boravio, cijena za kubni metar potrošene vode iznosila je osam dolara. Ni kišni period nije dovoljan za stvaranje dovoljnih količina za upotrebu i zalihe, te je desalinizacija morske vode i uvoz pitke za sada jedina solucija. Možda je ovo jedan od rijetkih minusa za koji građani nisu krivi. Prije se morska voda prečišćavala prolazeći kroz koralni pijesak, ali taj način odavno je istorijski podatak. Svi luksuzni brodovi na kojima sam plovio na sebi imaju male fabrike za prečišćavanje vode. Nikada nisam primijetio bilo koju razliku u vodi za svakodnevnu upotrebu, osim vode za piće koja se konzumira kao flaširana. Iskustvo sa pročišćenom vodom koja je apsolutno mikrobiološki čista, samo je potvrda koliko se napredovalo u proizvodnji ove esencijalne prirodne potrebe za opstanak. Uostalom, u većini gradova svijeta niko ne pije vodu iz vodovoda jer nema ukus koji se očekuje.

Za kraj opisa mog omiljenog ostrva, navodim podatak: pored tropskog drveća raznih vrsta, čitaj palmi i kaktusa, kojima klima odgovara, pronašao sam četiri vrste bugenvilija. Izgledaju i mirišu božanstveno. Plaže koje su prava bijela bajka, nisam htio opisivati jer pažnja je okrenuta na drugu vrstu strasti. Ne kažem da jednu priču neću posvetiti najvećim i najljepšim plažama svijeta.

Nastavlja se ...

Pročitajte prethodni članak:ARUBA,TREĆI DIO HOLANDIJE