Piše: Ljubo Pavlović

MALI ANTILI: Oni su jedna od nekoliko ostrvskih skupina na Karibima. Među njima su i Grenadini, kojima posvećujem dio putopisa. Protežu se u pravcu sjever - jug, od St. Thomasa do Isla Margarete, naslonjene uz obalu Venecuele. Ovom rutom plovio sam četiri mjeseca, od ostrva do ostrva. Danas budim sjećanja i nezaboravne uspomene. Ne znam da li sam jedini iz naše zemlje imao sreću i priliku naći se duže vremena između dva velika kontinenta, Sjeverne i Južne Amerike. Da li je iko prije mene uspio temeljitije pogledati bar dio ovog rubnog dijela Karipskog mora, koje graniči sa Atlantskim okeanom? Ne znam, vjerovatno nije. Iz tog razloga želim podijeliti sa vama vlastiti osjećaj doživljenog koji me godinama, na poseban način, čini ponosnim.

Manje je vidljivo na mapi da ovu skupinu čine stotine ostrva, velika, mala, naseljena, kao i ona bez stanovnika. Poredana u blagom luku, jedno do drugoga.  Možemo ih uslovno nazvati bedemom i odbranom od velikih tropskih oluja koje dolaze uglavnom iz pravca okeana. Bez obzira na isti klimatski tip, vrijeme tokom godine nije svugdje isto. Ono ovisi od toga kada su i koliko pojedini dijelovi izloženi vremenskim neprilikama tokom godine. Radi se o obrascu koji se ponavlja svake godine na drugom ostrvu ili na nekoliko njih, a neke zaobilazi po neznanim pravilima prirode. Iz tog razloga jedan dio njih nazivaju ostrvima zavjetrine, jer nisu mnogo izložena snažnim olujama, a ostatak je podložan sezonskom nevremenu koje može imati katastrofalne i razarajuće razmjere.  Često se dešava da Grenadini ublaže nevrijeme drugim dijelovima Kariba, jer je moguće da svojom konfiguracijom promijene pravac udara snažnih vjetrova.  Učinak je možda simboličan s obzirom da nema mjesta na širem dijelu ovog prostora koje kroz istoriju nije "platilo danak" moru i njegovom gospodaru Posejdonu.

U nekoliko navrata našao sam se u predjelima pogođenim ovim olujama. Opisujući pojedinačno sva bitna ostrva ovoga niza, povremeno ću ubacivati nekoliko rečenica o "tiraniji", ali i biserima prirode. Teško je opisati tih nekoliko teških dana pod nebom koje svom snagom pritišće, pogotovo kada ima žrtava i kada su razaranja velika. A onda kao da se ništa nije zbilo, izroni  blistava ljepota okoliša, kojoj po pravilu ta ista rušilačka priroda "stavlja" mali kamenčić u cipelu da ponekad žulja. Tek da se zna ko je "gospodar" koji može ublažiti, riješiti ili uvećati posljedice. Dakle, opis Grenadina počinjem od juga prema sjeveru.

GRENADA: Mala je to država - ostrvo na jugu Karipskog mora. Mogao bih dugo pisati o ljepoti prirode koja buja na svakom koraku, o istoriji, političkim zbivanjima i uticajima, te načinu života i temperamentnim ljudima. Trebalo bi više prostora i vremena, pa ću ovaj put prednost dati  fotografiji, a manje tekstu.  Širina ostrva je 35, a dužina 19 km. Nelogično, ali tako se mjeri kada je sve u nizu. Često se pitam kako je ovo bujno šarenilo moglo stati na tako mali prostor. Kada tome dodam broj od sto hiljada stanovnika koji, osim kuća i nešto malo asfalta, žive "zarobljeni" u zelenilu iz koga jedva vidiš druge detalje, onda je jasno kakav me složen zadatak čeka. Iako se radi o tropskom području, lagani pasati koji stalno pirkaju čine da se osjećate ugodno. Ostrvo je vulkanskog porijekla i nastalo je tektonskim poremećajima. Naizgled, sve je ovdje poremećeno pa i gradnja kuća, koje su tu reda radi, dok ih ne dokači neki uragan i pomete, kako je navikao.

Kolumbo je 1498. godine otkrio ostrvo, ali španski osvajači i avanturisti nisu se na ovom mjestu proslavili. Tako kaže istorija. Ipak, lokalna plemena brzo su pala pod uticaj Francuza, a potom i Engleza. Izmjenjivali su se povremeno ratujući i, konačno, niče kolonija engleskog kraljevstva. Prolazeći razne faze, postali su nezavisni 1974. godine i odlučili biti dio Komonvelta. Čak se i saobraćaj odvija lijevom stranom. Većina stanovništa potomci su robova iz Afrike, mali broj su mješanci, sa svega par procenata bijelaca i Indijanaca. Većina govori engleskim jezikom, koji je službeni, a po tradiciji i kreolskim.  

NESTANAK NARODA AWARAK: Sve stade u par rečenica, a nije jednostavno kako izgleda. Kao što se brzo zaboravljaju posljedice uragana, tako je sa nasilnim zbivanjima na ovom i okolnim ostrvima. Malo gdje se može pročitati da su članovi plemena Karibi protjerali još starije pleme Awarak. A onda su, koju stotinu godina kasnije, ispratili Kolumba uz želju da više ne dolazi. Isto se desilo i Francuzima prvi put, a počelo je lijepo, sa par boca konjaka i perlica za poglavicu. Kada je nestalo "zlatnog pića" počelo se pleme buniti i tjerati pridošlice. Kod nas bi rekli: "Kad nesta pića i meze, poče priča bezveze." Francuzi dovedoše pojačanje koje porazi Indijance, a priča se, sa koljena na koljeno, da je ostatak preživjelih ratnika, njih 40-tak sa članovima porodice, skočio u ambis umjesto u ropstvo. U njihovu čast stijena je dobila ime Leapers Hill (La Morne de Sauteurs). Mnogi se ne slažu s ovom pričom, ona je primjer krvavih zbivanja kroz vijekove. Žalosno, čitavi su narodi nestajali. Ipak, ova žrtva ih nije oslobodila robova, hiljade novih ih je dopremljeno iz Afrike. Radili su na plantažama šećerne trske i svega što se ovdje uzgaja. Godine 1833. ukinuto je ropstvo u grubom obliku, pa je tim aktom počela nova era odnosa.

S obzirom na skromnu veličinu, ostrvo sam obišao i temeljito razgledao. Putovao sam mnogo, a takvu količinu i gustinu zelenila, raznog rastinja nisam nigdje vidio. Osim biologa, mali broj ljudi zna šta sve raste na Grenadi. Dugo vremena su ga trgovci i mornari zvali "ostrvo" začina. Bez obzira na burnu istoriju i skoru modernizaciju, nije se mnogo šta mijenjalo nabolje. Ljudi se bore za život radeći na svojim malim imanjima isto kao i njihovi preci. Geografski položaj ne ide im u prilog. More svuda oko njih, a većina brodova plovi ka jugu, bez zaustavljanja. Ne mogu reći da nema izvoza, ima ga, naročito agruma, banana, manga, papaje, muškatnog oraščića, cimeta, džindžera, šećernih prerađevina i sokova bez ikakvih dodataka. Umorit ću se pišući šta sve gaje. Začine za koje nikada nisam ni čuo izvoze u količini koju uspiju proizvesti. Još bolju prođu imaju trave i biljke za industriju lijekova.

Stanovnici uzimaju trave za visok pritisak, kurkumu, "zmajevu krv" za kožne bolesti , divlji luk koji čisti krvne sudove... Kod nas raste vrsta koju zovemo srijemoš. Sve što pišem pažljivo sam razgledao u velikom botaničkom vrtu, uz stručnog vodiča koji vlada bitnim podacima o stotinama biljčica u njemu. Kada sam pročitao naziv biljke old spice, odmah sam se spustio do zemlje i pomirisao lišće. Odavno nešto tako lijepo nisam osjetio, intenzivam miris, mnogo jači nego u bočicama koje se prodaju. Par listova u kući čini je mirisnom na način koji očarava. Ne šalim se, ali original je prava stvar. Po izlasku iz botaničkog vrta bio sam kao omamljen nekom biljkom koja ima sigurno opijata u sebi. Kratko je trajalo i nastavio sam "veseo" dalje kroz divljinu.

URAGAN IVAN: Što sam dublje ulazio u središnji dio ostrva, bilo je teže hodati zbog vlage i klizavog terena. Naišao sam na malo sumporno jezerce. U njemu razbaškarena dva lika, kao sa reklama za rege muziku. Oko njih dame raznih godina, sve s istim "interesom", da im se "pokažu" ugode banjske vode. Počeo sam se smijati u sebi, sjetih se našeg profesora istorije umjetnosti Bore Mihačevića i lekcije o Banji Ilidža. Pričao nam je o vjerovanjima koje daje sumporna voda. Mislilo se da pomaže nerotkinjama. Iznad ulaza, kaže, pisalo je: "Dobro došle drage gošće", a sa druge strane "Drage gošće, ako vam ne pomogne banja, pomoći će vam gost". Protegla mu se šala hiljadama kilometara od Sarajeva. Volio je svoj grad, Prvu gimnaziju, umjetnost i svjetske ljepote.

Usput sam naišao na mnogo uređenih kanala, bitnih kod velikih padavina i oluja, koje su normalne za tropske krajeve, jer odvode velike količine vode. Iako je mnogo kuća u kritičnim dijelovima podignuto na šipovima, ovaj način čuva ih od poplave. Ipak, sudar sa ruralnim dijelom ostrva, gdje živi mnogo ljudi okrenutih zemljoradnji, po pravilu siromašnih, ostavio je težak dojam na mene. Vidio sam objekte u potpunosti razvaljene divljanjem harikena Ivan, običan svijet koji bezvoljno nešto radi oko onoga što je ostalo. Iako sam prvi put na ostrvo došao godinu poslije katastrofalnog razaranja, situacija nije bili stabilna. Kuće, imanja, zemljište, svi usjevi, infrastruktura... sve je nestalo u vjetru koji se kretao brzinom od 200 km/h. Od tih nekoliko sati razaranja, privreda se još nije oporavila iako je veliki dio novca stigao od raznih svjetskih monetarnih fondova. Stopa razvoja od blizu 5%  koja je plairana za 2005. godinu pala je na 1%. Katastrofa za tako mali broj ljudi. Oko 1,1 milijardu dolara u procjeni direktnih šteta nastalih razaranjem i 39 mrtvih, bezbroj ranjenih, ceh je koji su platili ni krivi ni dužni.

PISMENOST 95 POSTO: Krenuo sam dalje bez energije, sklanjajući velike listove koji su mlatili po meni. Šta god da uradiš, motaju se po tebi. Ovdje bez mačete nemaš šanse i fino se vratim na cestu. Naiđe neka tura putnika sa broda, pitam vodiča gdje idu? U pravcu vulkanskog jezera Grand Etang. Nema se šta vidjeti, mnogo šume i trske koja viri iz vode koja je u neko doba, prije ko zna koliko godina, prekrila krater vulkana. 

Prema mjestu se odnose kao da je sveto, a ispred turističke kuće cijeli dernek karipske muzike i ritmova.          

Vraćali smo se polako prema centru grada i vidjeli lijepu popodnevnu panoramu St. George'sa. Svaki detalj ove slike dio je pozitivne i negativne istorije, a stanovnicima, i pored svega, možete lako izmamiti osmijeh. To je možda najljepša stvar koju imaju i nije na prodaju. Pitao sam dječaka gdje mogu naći razglednice i on mi je pokazao. Pitao sam šta ja mogu učiniti za njega, jer dolazim ponovo za deset dana? Rekao je ništa mi ne treba samo jedan USB  flash drive. Mlad dečko, a već barata, misli i uči uz kompjuter. Poslije sam saznao da je pismenost na ostrvu 95%, što je zavidan procenat. Prijatno me iznenadila i činjenica da mnogo mladih ljudi studira u inostranstvu, od Kube do drugih zemalja u regionu, kao da je i prije intervencije ili invazije vojske SAD u jesen 1883. godine, kako je neki zovu, bilo studenata iz Amerike koji su kao gosti studirali na ovdašnjem univerzitetu. Osnovno i srednje školovanje je besplatno i očito je da se u mladost počelo ulagati na lijep način.

Ući u visoku politiku za male zemlje loša je opcija. Ustvari, vođstvo je to koje često propagira jedno, a minimum pola stanovništva nije za to. Srećom, loša epizoda nije imala mnogo posljedica, a već sam pričao o temperamentu u ovim krajevima od Čilea do Nikaragve, računajući i Karibe. Značajan je ovo prostor za cijeli svijet i interese velikih sila. Dečko koji je želio USB komentarisao je sve na jednostavan način. Dajte nam posla, a ne siromaštva, tako učimo u školi. Kada sam vidio kako loše izgledaju ulice u jezgri grada, bilo mi je jasno, politikom se trebaju baviti samo ljudi koji žele razvoj i napredak.

Malo me grize savjest, ovom divnom dječaku nisam isporučio USB stick, imao sam važan posao na brodu i, nažalost, tu sezonu nismo više pristajali na ovoj destinaciji.

Pročitajte prethodni članak: Curacao jedna od najboljih turističkih destinacija