Piše: Ljubo Pavlović

Fotografije: privatni album  

Na Martiniku je svanuo mutan dan kakav niko više nikada poželio nebi. Datum 8. maj 1902. godine, u istoriji zapisan crnim slovima. Razlikovao se u mnogo čemu od ostalih dana na koje su stanovnici navikli. Povremeni zemljotresi unosili su među ljude nelagodu i nemir. Zrak je mirisao na sumpor, a nebo postajalo tamnije. Crni oblaci puni pepela i sitnog pijeska prekrivali su obzorje. Malo mjesto St. Pierre, koje se nalazi na sjeveru ostrva, u predivnoj uvali ispod planine Mt. Pelee, postalo je centar neobičnog ponašanja prirode.

ERUPCIJA: Nekoliko dana ranije čule su se neobične i učestale eksplozije u dubini zemlje. Niko nije očekivao katastrofu, pogotovo ne onu o kojoj neće moći kasnije nešto reći ili posvjedočiti. Grad je već ranije postao poznat i veoma popularan. U prekomorskim krugovima bogatih ljudi Evrope važio je kao raj u kome se može ugodno živjeti, uživati na predivnim plažama uz bujnu vegetaciju. Vremena za spavanje nije bilo dovoljno zbog dinamičnih aktivnosti koje su dobivale zamah početkom 20. vijeka. Zvali su ga "Paris of the West Indies". Mnoge države otvorile su konzularna i privredna predstavništva koja su svojim djelovanjem obuhvatala širu regiju Kariba. Radi se o periodu velike trgovine začinima, tropskim voćem i drugim robama kurentnim za veliko evropsko i američko tržište. Izgrađene su rezidencije, vile za stanovanje, prvi hotel i moderni restorani.

U zalivu na jahtama bogatih ljudi i diplomata, koji su na ovom mjestu spojili  posao i ugodan život, vijorile su, pored Francuske, i zastave raznih zemalja. Broj stanovnika po nekim izvorima iznosio je oko 30 hiljada. Tog dana čudna dešavanja nisu obustavila užurbane poslove na pripremi glasanja za lokalne izbore. Da s obližnjom planinom nešto nije uredu osjetili su svi, a o seizmologiji, u to vrijeme, znalo se veoma malo ili nimalo. Čak je i guverner ovog područja lično išao na planinu kako bi utvrdio na licu mjesta činjenično stanje. Svi se slažu da nije bio svjestan opasnosti kojoj se izlaže, kao ni njegovi očito nedovoljno obrazovani savjetnici. On i njegova supruga, koja ga je čekala u hotelu na obali, stradali su u razmaku od nekoliko desetina sekundi. Para koja je sukljala iz kratera izbacila je veliku količinu ključale vode koja se sjurila niz strmine planine.

U MINUTU STRADALO 30 HILJADA LJUDI: Smatra se da je brzina bujica koje su, pored vode, nosile pijesak, kamenje i gusti pepeo, iznosila preko 200 km/h. Odmah nakon toga vrh kratera je eksplodirao i prosuo lavu velikom brzinom. Bio je to konačni i završni udar ekstremne prirodne pojave, ne tako rijetke u ovom dijelu svijeta. Strahom motivisani građani, počeli su dan ranije napuštati mjesto. Sa druge strane mnogi su dolazili na zakazane izbore da utvrde svoja imena na spiskovima i obave administrativne obaveze. Struka kaže da je za 68 sekundi stradalo blizu 30 hiljada nesretnih ljudi i to se smatra najsmrtonosnijom erupcijom dvadesetog vijeka. Brza i neumitna smrt. Stanovnici su u bijegu padali ničice na zemlju od udara lave, vrele vode i usijanog zraka. Pored njih, sve vrste životinja, insekti, gmizavaci, naročito zmije, stoka svih vrsta, pa i divlje svinje, nisu našle spas u bijegu od pošasti. Svjedoci koji su pukim slučajem pobjegli sat ranije svjedočili su o desetinama brodića i jahti strahovitom snagom usisanih na dno mora. S obzirom na plitko more u zalivu, godinama su katarke virile kao grobnice na površini vode. U samom gradu preživio je samo jedan čovjek. Priča kaže da je bio atleta, fizički radnik, sitni prestupnik i šaljivdžija, poznat na ostrvu. Zvao se Ludger Sylbaris, sa nadimkom "Samson". U nekoj svađi udario je kolegu i dobio nekoliko dana zatvora iz koga je odmah pobjegao pravo u kafanu. Tu se napio, plesao cijelu noć i dobrovoljno vratio da odsluži svoju kaznu. Ljudi koji su pretraživali teren našli su ga u ćeliji nekoliko dana nakon stravične nesreće. Kako je ostao živ veliko je pitanje, na takvoj temperaturi teško se može izbjeći smrt. Hladni zidovi ćelije u njegovom su životu odigrali pozitivnu ulogu. Nakon oporavka, nastavio je raditi u cirkusu, šireći priču o katastrofi koja je zahvatila i "oduvala" grad St. Pierre.

ZNAKOVI PORED PUTA: Tragična epizoda pokazala je i nedolično ponašanje pojedinaca. Nakon izvjesnog vremena sa susjednih ostrva pojavili su se kradljivci, međutim otjerala ih je druga erupcija manjeg intenziteta od one katastrofalne. Zavladao je "mrak" na mjestu svjetlosti i nade, koga su nekada zvali "mali raj". Kada sam posjetio St. Pierre 2006. godine, vidio sam preostale dijelove nagorjelih građevina i obišao muzej u kome je zabranjeno foto- i videosnimanje. Proces oporavka dugo je trajao, ali ljepota krajolika kao da želi reći da se ništa ružno nije desilo. Sve je ponovo lijepo, a monitoring planine Mt. Pelee vrši se permanentno od 0.00 do 24.00 sata, uz najmoderniju opremu. Zlo ne miruje i, po pravilu, javi se iznenada.

  Vrhovi planine Mt. Pelee i obnovljeni gradić St. Pierre. Prije više od sto godina ovo je bila grobnica hiljadama stradalih u erupciji vulkana

Ostaci  koji svjedoče  o vulkanskoj  erupciji koja je zadesila  gradić St. Pierre          

 Sadašnji pogled na vrh planine Mt. Pelee i krater pod oblacima

Pišući putopis koji se dijelom odnosi na ljepote Kariba i ostrva kojima raspolaže, zaključio sam da se većina opisanog može vidjeti na Martiniku, koji nastavlja slaviti život i radosti ovog svijeta. Česte vremenske i druge prirodne nepogode za ovdašnje stanovnike znače da ih se povremeno i na grub način podsjeća na činjenicu da svaka ljepota ima i svoju nevidljivu tamnu stranu.

OSJEĆAJ ZA LIJEPO: Sretan je putnik koji ima priliku prošetati ovim francuskim departmanom i osjetiti sklad koji ne bi bio tako jasan da stanovnici nisu dobro organizovani. Potrebno je više vremena da bi se objasnila organizacija života civilnog društva jedne države u dijelu koji se odnosi na osnovne i bazične potrebe građana. Bez želje da pravim dublje usporedbe, obilazeći obale mora i okeana, primijetio sam "finu ruku" koja neki grad čini lijepim i funkcionalnim. U dijelu svijeta koji sebe zove Francuskom, od matice zemlje u Evropi, preko Kariba do Pacifika, uočava se primjer kako na istim principima izgleda sistem koji je u funkciji njegovih stanovnika i njihovih svakodnevnih potreba. Osjećajem za lijepo, generalno za umjetnost, koji tako lako prenose na druge, Francuzi plijene pažnju i onih dijelova koji su u njihovom sastavu, a istorijski to nisu uvijek bili. Bez želje za favoriziranjem gdje je bolje ili lošije živjeti, gdje je isplatnije ili ima više mogućnosti zapošljavanja, iznosim mišljenje putnika koji to posmatra sa praktične strane. Više o tome pisat ću kada svoje misli i "opremu" za pisanje "premjestim" na područje Francuske Polinezije, tačnije Tahitija. Do tada idem ulicama Martinika.

Martinik ima, moglo bi se reći, dvije zastave. Jedna je zvanična francuska, a druga nezvanična zastava od 1776. godine koja predstavlja simbol Martinika. Izgleda kao krst / križ, podijeljena je na četiri dijela, a u svakom je slika zmije autohtone vrsta (Bothrops lanceolatus). Otrovna je i u slučaju ujeda treba primiti serum koji otklanja mogućnost koagulacije krvi i opasne tromboze vitalnih centara tijela. Nije ni čudo koja količina rastinja buja na ostrvu i time predstavlja stanište ponekad opasanih buba i insekata, a u ovom slučaju otrovnih zmija. Opet prepadam, a takvih slučajeva na Martniku je malo, tek nekoliko godišnje i skoro da ne završavaju fatalno.

Idem na ljepše dijelove priče. Glavni grad Martinika je Fort-de -France. Na ulazu u luku dočekala nas je tvrđava kao simbol velikih luka na Karibima i pristanište koje se nalazi u samom centru grada.

Utvrda na ulazu u luku zvala se Fort Royal, zatim Fort de la Republique i, konačno, Fort Saint Louis

Centar grada sa trgovkama koje su mješavina stilova Evrope, Kariba i Amerike

KOLUMBO: Istorija Martinika slična je većini mjesta i ostrva Karipskog mora. Prvi stanovnici bili su Arawaak Indijanci, koji su od drugog vijeka postepeno naseljavali ove prostore, dolazeći iz područja oko rijeke Orinoko u Južnoj Americi. Osnovali su mnogo naselja i održali se, kako kažu podaci, do X vijeka. Njih protjeruju ratnički nastrojeni Karibi, koji u pohodu iz Gvajane osvajaju redom većinu ostrva. Kolumbo ih otkriva u svom četvrtom pohodu 1502. godine i "upisuje" na listu modernog svijeta. Španci borave kraći period jer su ih glasine o Karibima kao ljudožderima brzo otjerale. Uz nekoliko osvajačkih promjena, Francuzi su postali najstabilnija doseljenička zajednica. Nakon utvrđivanja svog položaja, počeli su dovoditi robove iz Afrike. Većina potiče sa obala Gvineje i većina ih je radila na plantažama šećerne trske. Interesantan je podatak da više nema Indijanaca na ostrvu, svi su Martinikanci afričkog porijekla. Od oko 450 hiljada stanovnika, koliko danas broje, Francuza je 10 hiljada, Hindusa oko osam hiljada, itd. Ključni razvoj treba zahvaliti Francuskoj, a živjeti ovdje znači imati ugodan i kvalitetan život, ali i naporno raditi. Sve je pažljivo organizovano, jedino možda tropska klima ne pogoduje nekim kategorijama ljudi.

 Guvernerova palata, zgrada kolonijalne arhitekture Stari Hotel de Ville                 Impresivna zgrada gradske biblioteke                             

Iako su u glavnom gradu prisutni različiti stilovi arhitekture, meni se dopada klasični oblik i stil koji je znao kako treba projektovati i graditi objekte od značaja. Ovdje je sve tako lijepo izgrađeno, u skladu sa prirodom, pa i putevi kojima je ostrvo premreženo uklapaju se kao dio cjeline. Na svakom metru slobodnog prostora uz put može se naći dio ulične umjetnosti, a nešto vrijednije sa kipovima u brižljivo uređenim parkovima. Tako to izgleda kada se bilo gdje u svijetu kao prioritet poklanja najbolje od svoje prepoznatljive kulture.

Murali neznanih umjetnika koji se mogu vidjeti na zidovima ulica u većini gradova Martinika

Vandalizam - statua obezglavljene francuske carice (Empress Josephine), prve žene Napoleona Bonaparte u La Savane Park Martinique

Reljef prikaza ceremonije krunisanja

Priča o Martiniku ne može stati u nekoliko stranica ovog putopisa. Bilo bi lijepo sjediti u hladu parkova, piti ukusne domaće prirodne sokove i pisati o ljepotama  koje sustižu jedna drugu na svakom koraku. Opet imam problem, ono po čemu je ostrvo najviše poznato je zaista rajski mir na plažama pitomih zaliva u kojima nema gradske vreve, gdje vlada tišina u kojoj bi najradije ostali zauvijek slušajući talase koji vas vode u slatki san. I ovaj put, jedino što mogu učiniti je dodati sliku koja na to ukazuje.

Pozdravljam vas do priče koja slijedi o susjednom ostrvu u sastavu Grenadina, koje se zove Dominica. Nisam bio siguran da li ima veze sa Dominikanskom Republikom. Nema, jedina sličnost je Karipsko more u kome se nalaze. Kakve su tek tamo ljepote! Od njih se ostaje bez riječi i jedva čekam da priču o njima dodam u putopis, vama na čitanje.