Aida Čerkez, međunarodno priznata novinarka iz Sarajeva koja je veliki dio svoje karijere radila kao šefica dopisništva agencije AP u Sarajevu, boravila je krajem decembra prošle godine na Antarktiku. Ona je putovala sa naučnom ekspedicijom National Geographica i tako postala jedina Bosanka koja je posjetila ovo područje. Da podsjetimo na njenu priču o ovom putovanju navela nas je ponuda turističke agencije M97 Tours iz Sarajeva koja, kao jedna od rijetkih bh. agencija, nudi "osvajanje" Antarktika. „ Kada kročite na Antarktik, sve se promijeni. Niko i ništa mene u ovih mojih šest decenija nije promijenilo kao ovo putovanje“, kazala je Aida za naš portal. U nastavku čitajte o njenom iskustvu sa ovog neobičnog putovanja

 Foto: Privatni album Aide Čerkez

 

Novinarka Aida Čerkez  prva je Bosanka koja je kročila na Antarktik (ako imate drugačije informacije - javite nam) putujući na ledolomcu National Geografica Endurance.

- Nisam imala pojma da se na Antarktik može i turistički pa sam se dobro nasmijala kada me prijatelj pozvao u ovu avanturu. Uistinu, brod kojim smo krenuli iz Ognjene zemlje i nije bio baš turistički. Većina putnika, njih oko stotinjak, bili su naučnici, a svega nas nekoliko smo krenuli kao turisti. Zahvaljujući avanturistima poput mene lakše se finasiraju ove ekspedicije - kaže naša sagovornica na samom početku razgovora.

Putovanje je trajalo dvanaest dana i ličilo je na sve osim na turizam.

- Na samom ulasku na ledolomac dobijete specijalnu jaknu i čizme. Ne možete ništa unijeti bez prethodnog preciznog pregleda. Svaku torbu, svaki fotoaparat, naučnici vrlo pažljivo, povećalima i pincetama pregledaju da bi odstranili sve što biste mogli unijeti. Bilo kakvu vrstu organizma koji može onečistiti Antarktik. Kada bismo izlazili na kopno, tačnije led Antarktika morali smo proći kroz sterilnu kadu, sličnu onoj koju prolazite prije no što uđete u bazen - veli Aida Čerkez.

Antarktik je za trećinu veći od Europe i jedino je mjesto na planeti na kojem nema mrava niti zmija. Led je debeo oko dva kilometra i samo su dva godišnja doba: ljeto i zima. Najniža temperatura ikad zabilježena je minus 98, a najviša nešto iznad 17 stepeni.

- Mi smo putovali u prvom dijelu decembra prošle godine, što znači da smo „ljetovali“. Temperatura je bila oko nule tako da sam se smrzla tek kada sam stigla u Sarajevo. U ovom dijelu godine sunce ne zalazi i znate da je novi dan tek kada neko poviče: DORUČAK! Spavali smo jako malo jer vam je naprosto žao spavati. Toliko je ljepote i nestvarnosti na Antarktiku da je to nevjerovatno. Sjedim u svojoj sobi ili na palubi, gledam tu ljepotu snijega, leda, mora, pingvina, foka, orkakitova… Boriš se da ne zaspeš, a opet se ispostavi da si nešto prelijepo propustio - niže svoje utiske naša sagovornica.

Većina putnika su naučnici kojima ovo nije prva ekspedicija. Oceanolozi, biolozi, meteorolozi te neke sasvim nove discipline o kojima ćemo, očigledno, tek saznati.

- To je jedna velika grupa zaljubljenika u zemlju i u život i nevjerovatno je kako ti ljudi brinu o okolini i na koji se sve način trude da sve što vide precizno zabilježe i prouče. Oni su svakoga dana gumenim čamcima silazili sa našeg ledolomca na Antarktik i radili svoja proučavanja. Neki od njih ostanu na svom gumenjaku i po 14 sati. A onda svaku večer imamo predavanja. Svako posebno izlaže šta je taj dan radio i šta je proučavao. To su ljudi koji ovaj život i ovu planetu gledaju na potpuno drugi način. I sama sam se potpuno promijenila, razmišljam o svemu na potpuno drugačiji način. Do sada sam se bavila ratom, ratnim zločinima, visokom korupcijom… A kada kročite na Antarktik, sve se promijeni. Niko i ništa mene u ovih mojih šest decenija nije promijenilo kao ovo putovanje - tvrdi Aida.

No, kako su svjetski mediji izvjestili tih dana, malo je nedostajalo da Aidi Čerkez i ostalim putnicima ovo putovanje bude i posljednje.

- Radi se, naime, o prolasku kroz Drejkov prolaz. Imali smo strašno nevrijeme sa talasima visine preko sedam metara, mada mi nikada neće biti jasno kako se mjeri visina tih talasa. Vjetar je puhao brzinom od oko 120 kilometara na sat. Najveći je belaj bio upravo taj vjetar i ljuljanje broda koji me dva puta bacio sa kreveta na pod. Onda sam se okružila nekim vrećama, garderobom, zavezala sam se za neku metalnu cijev i zaspala. To jutro na sastanku sam saznala da su pojedini pali i po šest puta sa kreveta. Ne razumijem kako su uspjeli toliko puta pasti a ne shvatiti da bi trebali ostati na podu. Većina posade je, uglavnom, na sebi imala ogrebotine, porezotine. Osim posade sa Filipina i mene. Valjda smo mi iz siromašnih krajeva snalažljiviji i prilagodljiviji - zaključuje naša sagovornica.

No, nisu svi prošli samo sa modricama. Turistički brod koji je išao par kilometara ispred ledolomca Endurance imao je i nekoliko ranjenih i jednu poginulu osobu.

- Naš je brod bio ledolomac i to nam je mnogo, ali baš mnogo pomoglo. Brod ispred nas je bio turistički, a problem je nastao kada je nevjerovatno jak i brz vjetar probio prozor na kabini te gospođe. Nju je, ustvari, ubilo staklo, a ostale je ranilo - opisuje Čerkez, pa dodaje: - To je bilo jedino veliko nevrijeme, taj Drejkov prolaz. Kažem, opet, temperatura je bila sasvim ugodna, oko nule. A sunce non-stop.

Cijeli je Antarktik na neki način - ničija zemlja. Podijeljen je meridijanima i nekoliko zemalja polaže pravo na svoj meridijan. Godine 1958. je potpisan Antarktički ugovor po kome 28 zainteresovanih zemalja nastoji Antarktik održati kao demilitarizovanu zonu u kojoj vlada sloboda naučne saradnje. Ovdje je maksimalno četiri hiljade stanovnika, zimi svega hiljadu, no svi su oni raspoređeni po istraživačkim stanicama i broj žitelja neprestano varira.

Ne pripada niti jednoj vremenskoj zoni i ovdje nikako ne možete pogriješiti sa odgovorom na pitanje – koliko je sati? Neki članovi ekspedicije se vode vremenima u svojoj zemlji no s obzirom da se svi meridijani ovdje presijecaju, za samo nekoliko sekundi prolazite sve vremenske zone.

Ovo je područje oduvijek bilo dobar poligon za teorije zavjere te priče o vanzemaljcima i ostalim nevjerovatnim idejama. Kao i svugdje na svijetu i ovdje pada gomila različitog „kamenja“ iz svemira no s obzirom na beskonačnu bjelinu snijega i leda svaki se jako dobro uočava.

Čak je i Hitler, poznati ljubitelj „onostranskog“, naredio da se ovdje postavi baza. Već odavno je potpuno zatvorena i uništena.

- Mene su najviše oduševili pingvini. Potpuno su slobodni, nesputani i bez ikakvog problema će vam znatiželjno prići, onjušiti vas, tek da provjere ko im to smeta. Svaki se ljubomorno drži svoga mjesta, svoga kamena i ne dao vam Bog da taj njihov kamen dotaknete ili pomjerite. Stalno se svađaju međusobno i sami sa sobom, imam osjećaj. Baš su prebučni - zaključuje Aida.

Antarktik je te ljetne sezone posjetilo oko 34 hiljade turista. Ipak, ako želite posjetiti Južni pol, situacija je malo „komplikovanija“.

- Ja, nažalost, nisam bila na Južnom polu. Do njega imate još oko hiljadu kilometara. Ponijela sam bh. zastavu no ne postoji nikakva mogućnost da se bilo šta ostavi na Antarktiku. Na samom Južnom polu se to može uraditi na za to posebno određenom mjestu - sa žaljenjem veli Aida.

I nju je, kaže, kao i sve ostale, spopala nekakva postputnička depresija.

- Kažu da se od nje najbolje liječi tako što se isplanira neko novo odredište, neko novo putovanje. Ali gdje da ja idem nakon Antarktika!? - pita se naša sagovornica.