Piše: Edward Ferguson, ambasador Velike Britanije u BiH 

Moja supruga Caroline daje časove engleskog jezika Amelu Mekiću, poznatom džudisti. Zauzvrat, bivši evropski šampion sa njom trenira, što je pomalo zastrašujuće jer su Amelove ruke jače od Carolininog struka! (Nadam se da će ona pročitati da sam ovo rekao!)

Prošli vikend sam im se pridružio i ja u šetnji do Velikog jezera na vrhu planine Treskavice, zajedno sa Amelovim rođakom Mevćetom, koji je iskusni planinar i fotoreporter magazina Start.

NAJLJEPŠE GROBLJE: Iako redovno šetamo sa našim psom po okolnim planinama - Čavljaku, Jahorini ili Trebeviću, ovo mi je tek drugo planinarenje tokom mog trogodišnjeg boravka u BiH. Prije nekoliko sedmica smo pješačili od Čavljaka do Nahoreva i na tom putu stali u napuštenom selu Močioci. U blizini sela, na samoj ivici sa koje se pružao pogled sve do Sarajeva, otkrili smo groblje sa drevnim stećcima. I kao što sam napisao u tweetu, koji je bio vrlo popularan, to mora da je jedno od najljepših grobalja na svijetu, bilo drevnih ili savremenih.

Ovaj put, priznajem, bio sam malo zabrinut. Život ambasadora ne podrazumijeva uvijek fizičku aktivnost. Dani su dugi i gdje god da krenem - čeka me auto. A značajan dio diplomatskih aktivnosti se obavlja uz obrok, kako mi to kažemo – „jede se za Kraljicu i domovinu“. Brat mi je jednom prilikom rekao da ću se, dok se vratim u Ujedinjeno Kraljevstvo, uduplati. Tako da je ideja planinarenja s Amelom, čovjekom koji iz zabave trči uz planine, bila pomalo zastrašujuća.

A drugi problem je to što je Caroline u puno boljoj kondiciji od mene. Amel nam je rekao da je planirana ruta od 15 kilometara, penjanje na vrh i silazak.  Hoću li se osramotiti pred ženom i, ako se osramotim, hoće li mi dati da to ikada zaboravim?

SUSRET U PRODAVNICI: Ali, uskoro sam se smirio, kada smo, nakon kafe s Amelom i Mevćetom, otišli u Konzum po ručak i izašli sa kilogramom teletine i drugim zalihama, uključujući i ogromnu čokoladu. Primamljiva pomisao na gozbu na vrhu Treskavice mi je bila dodatna motivacija.

Kupovina s Amelom je zanimljivo iskustvo. Mislio sam da sam relativno poznat i da, u prodavnici smo sreli čovjeka koji me je prepoznao i koji mi je odmah spočitao sastanak sa političarom kojeg on ne voli. Ali, izgleda da svi znaju Amela - šetnja po gradu sa njim traje dugo jer ga svi zaustavljaju da popričaju i da naprave selfie.

Kad smo završili sve pripremne radnje, autom smo izašli iz Sarajeva i krenuli lijepim, ali vijugavim putem prema Trnovu; parkirali u predivnom malom selu u podnožju planine i počeli se penjati. U voćnjacima oko sela naišli smo na stada koza koje nisu baš obraćale pažnju na nas, ali je jarac pokazivao značajan interes, pa smo ubrzali korak. Kad sam ga vidio, sjetio sam se jarca kojeg smo zvali Ben i koji nam je bio ljubimac u vojnoj bazi u Iraku te često jeo tajne dokumente nama iza leđa.

BORBENA LINIJA: Onda smo ušli u divnu borovu šumu. Treskavica je bila borbena linija tokom rata devedesetih i još uvijek ima puno zaostalih mina koje su označene prijetećim znacima sa lobanjama i ukrštenim kostima. Zato je važno da nas vodi iskusan vodič. Srećom po nas, sa nama je bio Mevće, koji planinu poznaje kao svoj dlan i koji nas je neumoljivo vodio naprijed.

 Kao i većina Bosanaca i Hercegovaca koje smo upoznali, Amel i Mevće su sjajno društvo. Britanci i Bosanci i Hercegovci imaju isti sjajan smisao za humor i odrasli smo gledajući iste serije kao što su Monty Python i Mućke. U jednom trenutku smo čak vidjeli i crnu guju, koja je srećom brzo utekla, i koja me je podsjetila da Crna guja nije samo odlična britanska serija sa Rowan Atkinsonom u glavnoj ulozi. Pričali smo i smijali se dok smo se penjali pored izvora i potoka. S vremena na vrijeme, drveće bi se prorijedilo i mogli smo vidjeti prelijepe prizore planinskih vrhova i vodopada.

 SVIJET JE MALI: Blizu vrha planine, izašli smo iz šume i izbili na prelijepi proplanak, okružen planinskim vrhovima na kojima još uvijek ima snijega. A odatle se pruža pogled na Veliko jezero ispod nas, najveće od svih jezera na vrhu Treskavice.

Popeli smo se do planinske kućice na obali jezera. Kućica je još uvijek u izgradnji, a ekipa koja je gradi je bila jako ljubazna i gostoljubiva. Svi su članovi lokalnog planinarskog kluba EPD „Treskavička jezera“, a zahvaljujući njima ja sam sada ponosni vlasnik klupske zastave. Planinarska kućica je sjajna - ima peć za grijanje i kuhanje i krevete na sprat za prespavati. Čim smo stigli, ponudili su nas pićem i hranom, uključujući i ukusnu, svježe pripremljenu divljač. A onda je Mevče krenuo sa pripremanjem sjajnog telećeg gulaša.

Na putu prema vrhu planine, sreli smo samo dva čovjeka koji su sjedili uz čašicu rakije i uživali na suncu. Sad smo primijetili još jednu grupu, koja se na planinu popela iz drugog pravca. A ko je to mogao biti nego naše komšije iz Sarajeva, koje uzgajaju golubove u potkrovlju kuće do naše. To je još jedan od razloga zašto volimo ovu zemlju - sigurno postoji samo nekoliko mjesta na svijetu gdje, nakon samo nekoliko godina, stranci poput nas mogu upoznati toliko ljudi da nam se dešavaju situacije „kako je mali svijet“ čak i na vrhu puste planine.

 NACIJA ŠETAČA: Nakon nekoliko sati ugodnog razgovora s ovim divnim ljudima, što je bila dobra vježba iz našeg znanja lokalnog jezika, krenuli smo niz planinu. Ovaj put, pored punih stomaka, nosili smo i svježu potočnu pastrmku, koja je upecana u jezeru kao poklon za naše troje djece - još jedan znak obzirnosti Bosanaca i Hercegovaca.

 U jednom trenutku smo prešli preko terena nastanjenog veprovima, nakon čega sam ja povisio ton razgovora. Mog kolegu, britanskog ambasadora u Austriji, prije nekoliko sedmica napao je vepar  pa, kako je on zbog toga dobio dosta medijskog prostora diljem svijeta, nisam vidio poentu da i ja ponavljam njegovo iskustvo.

Sve u svemu, ovo je bio jedan od najprijatnijih dana koje smo Caroline i ja proveli u BiH. Prelijepi krajolik, malo vježbe, dobro vrijeme i odlično društvo.  Nadam se da ćemo ići na mnogo sličnih izleta ubuduće.

Jedna me stvar poprilično iznenadila. U Ujedinjenom Kraljevstvu, mi smo nacija šetača. Nedjelje su predodređene za šetnje, bilo da je to kratka šetnja sa psom ili duga, zahtjevnija šetnja. Imamo zaista sjajna mjesta za prošetati, kao što su na primjer Lake District i Škotske planine. Hiljade ljudi iz cijelog svijeta dolazi samo da šetaju. A BiH se lako može natjecati sa nekim od najspektakularnijih područja za šetnju u UK.

Ponekad se pitam da li ljudi u BiH uviđaju kakve nevjerovatne prirodne resurse imaju na svom pragu. Naravno da oni koji bez obzira i razmišljanja bacaju plastični otpad kroz prozor i uništavaju prirodu ne uviđaju. Ali zaista je nevjerovatno da smo tako malo ljudi sreli na Treskavici. U Ujedinjenom Kraljevstvu bi to bilo nezamislivo na tako lijepom mjestu - hiljade ljudi bi bilo na planini, kako djece, tako i starijih.

CIPELE, GDJE STE: Zaista mi je drago čuti da je BiH, zajedno sa međunarodnim partnerima, počela s ozbiljnim ulaganjima u korištenje ogromnog potencijala u polju prirodnog turizma. Hrvatska ima obalu, ali BiH ima planine, šume, jezera i rijeke. Ove godine, National Geographic je Via Dinarica, stazu za pješačenje dužine 1.200 milja, koja ide južno od Slovenije, preko BiH do Makedonije, nazvao „najuzbudljivijom prekograničnom destinacijom na planeti“ i preporučio je kao najbolje putovanje za 2017. godinu. Ovo priznanje je itekako zasluženo i daje stvarnu nadu za razvoj BiH kao buduće ključne destinacije za svjetski turizam.

 Što se mene tiče, ja se radujem penjanju na što više planina i upoznavanju ove prelijepe zemlje u vremenu koje mi je ostalo ovdje. A sada, gdje su mi ono cipele za pješačenje?