Jednodnevna tura Visočicom i njenim vrhovima uvijek je prelijepo druženje čovjeka sa prirodom, koje treba što češće ponavljati.

Tekst i foto: Mevludin Mekić

Ne mogu da vjerujem: isti cuko gotovo na istom mjestu, a prošla je godina dana, kao da smo se dogovarali. Mesi, pas tornjak, čuvar stada ovaca zajedno sa svojim gazdom Mujom, iz sela Bobovice sa sjevernih obronaka planine Visočice.

Dan je bio idealan

- E, druže, nije to Mesi, to mu je brat. Mesi je otišao na drugu stranu planine - priča Mujo.

Kontam ovo je neki Ronaldo ili nedobog Džeko, ne znam, čudna imena daju ljudi svojim ljubimcima, ali moju dilemu prekida njegov vlasnik:

- Ovo je Medo, vidiš da je puno veći od Mesija!

- Jeste, tek sad vidim - potvrđujem njegovu konstataciju, iako bih se i dalje zakleo da je to onaj Mesi.

U podnožju planine Visočice, u planinarskom domu Vrela, obično je polazna tačka i mjesto okupljanja za sve one kojima ova planina pruža brojne mogućnosti, od vožnje brdskim biciklima, turnog skijanja, pa do ekstremnog penjanja na Puzim, koji je sa svojih 1776 metara nadmorske visine jedan od najmarkantnijih vrhova Visočice i podsjeća na leđa dinosaurusa.

Tu su, naravno, i obični rekreativci koji koriste lijep dan da bi pobjegli od svojih problema i bar nakratko uživali u čarima ove ljepotice, koja pravi prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne.

Dan je bio idealan, okolni vrhovi još u jutarnjoj izmaglici i trava mokra od rose, a mi željni planine. Odmah iznad doma počinje markirana staza koja nas kroz šumu vodi do izvora na Jelovači, gdje dopunjavamo zalihe vode i nastavljamo se kretati dalje do Subara, vrha visokog 1820 metara. Tu pravimo kratku pauzu pripremajući se za najteži dio našeg današnjeg planinarskog jednodnevnog izleta.

Nastavljamo grebenom, birajući najbolju stazu koja nas vodi sve do samog vrha Vito, na 1960 metara. Staza je strma i naporna, ali izlaskom na greben svaki umor prestaje, jer smo već na mjestu odakle puca pogled koji vas ostavlja bez daha.

Turizam baš i ne cvjeta

Onima koji se nisu kretali ovim stazam preporučuje se oprez. Mora se biti vrlo pažljiv da ne bi došlo do neke povrede. Jer, u ovako nepristupačnom predjelu i najmanja povreda je ozbiljna.

Na sami vrh smo izašli za dva sata. Visočica je lijepa planina u svakom pogledu i u svakom godišnjem dobu pruža pravi odmor za oči onima koji je dođu posjetiti i bar na jedan dan uživati u njenim ljepotama.

Greben je orijentisan u pravcu sjeverozapad-jugoistok i dijeli planinu na sjeverni i južni dio. Sa južne, odnosno sa hercegovačke strane, nalaze se sela Luka, Ježeprasina, Bjelimići, Gradeljina, Svijenča, Argud i jugozapadno Dužani, Blaca, Dudle, Grušća i Prebilje.

Pod sjevernim obroncima planine nalaze se Bobovica, Ozimine, Đulbašići, Pervizi i Sinanovići. Sve su to tipična planinska sela na nadmorskoj visini od 950 do 1300 metara, u kojima baš i ne cvjeta seoski turizam.

Upravo na Vitu zatičemo starog poznananika Muju, čobana iz Bobovice. Tu se pravi kafa, pretresa se sve što se desilo u posljednjih godinu dana, koliko se nismo vidjeli. Mujo priča o svom susretu sa vukovima, a mi šutimo i zgledamo se.

- Eto, dole ispod nas ti je Vučije vrelo, al' sad njih nema, otišli su dublje u šume i nepristupačnije prijedjele. Boje se ljudi - zaključi Mujo, suvlasnik stada od 350 ovaca.

Počinje pristizati još planinara i već se pravi gužva na samom vrhu, pa mi dalje put nastavljamo spuštajući se niz blagu padinu koja vodi do Vučijeg vrela. Dok se osvježavamo, tražimo tragove vukova koje nam je Mujo spominjao, ali ih nismo našli.

Pogled i prevari

Idemo dalje, u suprotnom pravcu od onoga kojim smo došli. Cilj su nam bili Mandino vrelo i makadamski put koji povezuje sela Sinanoviće na sjevernim i Bjelimiće na južnim padinam Visočice. Kad smo na Vitu odlučili da krenemo ovom stazom, učinilo nam se da je relativno lagana i bliža opcija od one kojom smo došli.

Ali pogled nekad zna i prevariti. Umjesto da idemo travnatom ravnicom, mi smo se, nažalost, počeli penjati uz nepristupačni kamenjar koji je otežao kretanje i povratak učinio napornijim.

Spuštamo se na makadam nepristupačnim terenom, na kojem se u nekoliko navrata moramo vraćati, jer nema sigurne staze kojom bismo došli do puta.

Prolazimo ispod starog Puzimskog groblja.

Postoji priča da su tu ukopavani čobani Humljaci koji su dolazili iz Podveležja i dijelova južne Hercegovine ljeti sa stokom na ispašu. Kad bi neki od njih umrli ili stradali od nevremena i gromova, tu bi ih ukopavali, jer je bio problem vraćati ih u njihova sela koja su bila udaljenja i do 150 kilometara.

Visočica je nastanjena još iz vremena bogumila, što dokazuju i dvije velike i lijepe nekropole stećaka, na lokalitetima Poljica i Velikih jezera.

Po povratku u Tušila, odmorili smo se u planinarskom domu Vrela, gdje smo već pravili planove za sljedeći dolazak na ovu planinu. Jer, ovo je uvijek lijepo druženje ljudi i prirode, koje svakako treba što prije ponoviti.

Gorštačka duša

Iz Sarajeva se automobilom prema Visočici ide asfaltnim putem preko Bjelašnice, sela Šabići, pa do sela Tušila, gdje se nalazi Planinarski dom Vrela.

Na Visočici nema pravih jezera, to su uglavnom velike lokve vode, sezonskog karaktera, nastale u kotlinama u kojima se skupljaju slivovi sa okolnih visokih grebena za vrijeme topljenja snijega u proljeće i velikih ljetnih kiša.

Izvori se nalaze uglavnom uz stočarske ljetne stanove kojih je danas veoma malo, ali u odnosu na druge planine stočarstvo u ovim krajevima je očuvano.

U selima u podnožju Visočice mogu se nabaviti najukusniji mliječni proizvodi, kajmak i mladi sir, te osjetiti široka gorštačka duša stočara ovih krajeva.

Brojke

Kvalifikacija ture: teška

Minimalna nadmorska visina: 1210 m

Maksimalna nadmorska visina: 1960 m

Visinska razlika: 750 m

Ukupno pređeno: 15 kilometara

Vrhovi: Džamija (1967 mnv), Vito (1960 mnv), Subar (1820 mnv), Veliko brdo (1884 mnv), Drstva (1808 mnv)