Na mjestu koje predstavlja glavni „trg“ stoji raspored za „vraćanje krava iz zijana“

Tekst i foto: Haris Čalkić ([email protected])

Na 1.495 metara nadmorske visine smješteno je selo Lukomir gdje se kontrasti prirode i vremenskih prilika oslikavaju na licima koja susrećete. Uprkos tome što silne bore svjedoče o proživljenom, na našim domaćinima ne možete pročitati nijednu drugu emociju osim zadovoljstva i dobrodošlice.

- Hajte na kafu, evo dedo će vas dovesti do kuće, a ja odo' pristavit vodu da se kuha – veselo nas poziva nena.

Malo prije toga, sjeli smo ispred seoske džamije kako bi se u hladu okrijepili poslije napornog puta. Dedo, kojeg smo zatekli je ugodan sagovornik a, ispostavit će se, i domaćin. Kada je procijenio da bi kafa mogla biti pri kraju, ustao je i poveo nas do kuće. Dok hoda, savijen je do zemlje.

- Imam malo problema sa kičmom, ali ne žalim se – odgovara, vidjevši našu zapanjenost.

Čomori i Masleše

Ulazimo u domaćinstvo a ne znamo imena domaćina. Pogoditi i nije teško. Čomor ili Masleša. Trećeg nema. Ovo su najbrojnije porodice i potomci pripadnika istoimenih plemena koja su ovaj kraj naselila iz Hercegovine. Preciznije, iz sela Žulj i Kamen u okolici Stoca. Domaćini su Čomori, Ibrahim i Fata. Imaju sedmero muške unučadi. Na pitanje o unukama nana se smije i veselo odgovara:

- Bogami ti neću reći, ima ih koliko hoćeš, ne daju nam da umremo od gladi – šali se.

Autentični ambijent planinske seoske kuće okrepljuje od prejakog podnevnog sunca. Jedan prozor, stari namještaj, peć na drva, sve skromno i staro, ali čisto i uredno. Plućima godi miris drveta i kamena od kojih je izgrađeno ovo domaćinstvo. Ibrahim uzima novu francuzicu i namješta na glavu:

- Jedna radna, a jedna paradna – dobacuje.

Svi putevi vode u Lukomir

Do Lukomira vode dva puta, pješačenjem iz sela Umoljani iznad kanjona Rakitnice ili preko Crvenog klanca i Dugog polja. Može se doći i automobilom, ali svi iskreni ljubitelji prirode to izbjegavaju. Po pričama mještana, selo je staro 300 i više godina, a porijeklo imena se ne zna. Nagađa se da je to kombinacija riječi luka mira, ali Ibrahim odmahuje:

- Ma ne zna to niko, jednostavno neko tako dao ime selu i gotovo!

Selo administrativno pripada Općini Konjic, ali seljani više teže ka Sarajevu, od čijeg je cantra udaljeno samo 48 kilometara. Po Fatinim riječima, zimi ovdje boravi tek jedanaest ljudi, a ljeti bude i dvadeset domaćina. Podatak da je prije rata u zimskom periodu helikopterom dopremana hrana objašnjava razliku u naseljenosti. Turisti ljeti dođu u velikom broju, kažu mještani, i po dva autobusa. Mogu kupiti vunene čarape, pojesti domaću pitu ili sir i, što je najvažnije - odmoriti dušu. U selu se bave uglavnom stočarstvom. Tako na mjestu koje predstavlja glavni trg stoji raspored za vraćanje krava iz zijana. Dana 10. juna 2010. bio je red na Durana. Sreli smo ga na putu prema Dugom polju. Stao je sa nama na cigar duhana i malo besjede. Lako je prepoznati da je iz Lukomira: francuzica, košulja, sako, šarene priglavke, gumeni opanci i Čomor je.

Specijaliteti iz Lukomira

Masleše i Čomori se nadaju da bi uskoro svježi planinski zrak, sjajni pejsaži kao i pite zeljenice i sirnice, koje se peku od domaćih proizvoda (osim soli), sir, kajmak, mlijeko, mlaćenica, pletene vunene čarape, uz jeftini smještaj i gostoljubive domaćine, mogli postati atrakcija koja će privući mnogo više turista nego do sada.